Godišnjica

Danas nije dobar dan za meteoropate.
kažu na vijestima
osjećat ćete se loše jer Sunce zrači
nečim što mu inače
nije u prirodi..

Vjerovala sam da meteoropatim
danas sam saznala pravo ime moje bolesti.
Ja ljudopatim.

Sunce nikad nije umjelo poslati na zemlju
otrovnije strelice od onih
kojima te može raniti
loš čovjek.
Ovo je loša pjesma
ali je dijagnoza dobra
a ja sam sretna
jer je napokon stigao lijek.

Danas sam tako sretna.
Ponavljam to
ponavljam
danas sam sretna

Prikačili su me na infuziju
iz koje su kapali
čisti, ničim kontaminirani
dječji osmjesi
i ta radost
iz nekog čarobnog jezerceta
punog svježih dubina
i iskonskih bića
liječila je sva ona mjesta,
sve one bolne površine
koje bih lizala kao ranjen pas
dok ih ne prebolim.

Danas sam tako sretna
omamljena dobrotom
najmlađih bića,
iskrenih bića.

Sunce je otišlo na zapad
nadvile su se sjenke nad poljima
u čistom sam,
u dobrom sam.

Iš krvopije, vampiri,
dvolisnice od ljudi!
iš nezahvalnici!
Djeca su me naoružala nečim
što je ljudima dato na početku svijeta.

Danas sam tako sretna!
konačno mirišu lipe
i konačno je svijet opet lijep
okupan, očišćen,
moj muž donosi ruže za našu godišnjicu.
Nikad ne pogodi boju ali nema veze
ja ga beskrajno volim
u njegovom je pogledu jedan maleni otok
na koga se sklonim
svaki put kada me oni poslije iš
obeshrabre, uhvate nespremnu.

Danas sam tako sretna jer volim
jer sam voljena.
Ovo je loša pjesma
ali je dijagnoza dobra
i sve ima smisla
ako se stavi tamo
gdje mu je mjesto
i iš
i dobrodošli dobri ljudi.

Sunce zalazi.
Sretna nam godišnjica
opet crvene ruže
a ja volim žute
ali, u njegovim rukama
sve postane onako
kako meni treba.

Brzina

Brzina ili putevima po Bosni

Eh, moja Sandra Bullock! Jučer sam sto puta pomislila na tebe.

Sjedim ja tako na prvom mjestu iza vozača i putujem u Čelić. Obično ne sjedim na tom mjestu ali je ova "setovacija" bila ekstremna. Autobus se pokvario i svi su drugi putnici odustali, obje studentice i neki odlučni čovjek koji se već na Planama snašao, uskočio u neki autobus koji je vozio prema Tuzli.

Autobus se kreće brzinom od trideset kilometara na sat uz strpljivog vozača koji ga zaustavlja svakih deset minuta i pokušava zakačiti nešto što majstor tog jutra zakačio nije. Oko nas jure kamioni, automobili, trube, pokazuju rukama ali, bosanska je upornost na dobrom glasu. Kamenog lica zagledanog u daljine magistralnog puta, bez riječi, vozimo se dalje.

Odjednom, ispred nas traktor.

- Skloni se majmune!- viče vozač.

- Znala sam da su kočnice!- potvrđujem sama sebi a onda uhvatim sebe kako vičem i ja

- Skloni se, (pa malo tiše) majmune. Sramota je vikati na u sredstvima javnog prijevoza, pogotovo ako si pedagoški radnik čak i ako tom vozilu ne rade kočnice.

Stižemo u Srebrenik.

- Hoće li poslati ispravan autobus?- pitam ja oprezno jer je vozač na rubu živaca. Ruke su mu crne od ulja a torba s ključevima odmah do sjedišta.

- Hoće!- kaže on kratko.

Zaustavljanje. Opet.

Grabim moj telefon i tražim broj putničke agencije.

- Znate li vi da mene djeca čekaju u Čeliću?!- vrištim u slušalicu nekoj mladoj osobi koja mi objašnjava da je krenuo drugi autobus iz Tuzle.

- Stići će za petnaest minuta!- kaže ona meni.

- Imate i helikoptere u voznom parku?- pitam razdraženo. Za petnaest minuta od Tuzle do Srebrenika možeš stići samo u mislima. Nikako u realnom vremenu.Dajte mi broj vašeg direktora.

O tom razgovoru neću mnogo. Opet se potegla riječ majmun s obje strane i u oba roda. Čuj, izađi pa nađi drugi autobus!

- Ja u Čelić stići moram!- govorim ja i u toj se rečenici nazire nešto od maršalovog tona kad je Prozor morao pasti.

Slijedi niz telefonskih razgovora između vozača i nekog u znatno prigušenoj formi.

Sada slijedi ljepši dio priče. Na idućoj benzinskoj čeka kombi i to ispravnih kočnica. Vozač kratko pita:

-Gdje trebate? Kakva vas to djeca čekaju?

Objašnjavam kako pišem za djecu i kako žurim na susret koji dogovaramo mjesecima.

Kombi leti preko puteva koji zaobilaze stanice.

- Gdje da im kažem da me čekaju?- pitam.

- Ja ću vas odvesti do biblioteke!- kaže on i nastavlja voziti bez komentara.

I tako stižem na vrijeme.Izlazim u nekom polusvjesnom stanju i zahvaljujem vozaču. Stvarno me dovezao do ulaza biblioteke. Podne je. Kako smo i dogovorili. Moje divne domaćice u čudu.

- Kako stigoste tako brzo?- pitaju. 

Sve smo vrijeme bile na vezi, po njihovim proračunima nikako nisam mogla stići prije jedan.

Dolaze dječica, na stolu svježe jagode.

Prvi razredi. Slušaju priče. Radost je pričati priče djeci kada ona u tome uživaju.

Na povratku me dočekala kiša.

- Kakav dan!- govorim sva mokra mom sinu i pružam mu vrećicu s jagodama.

Eh, moja Sandra, drugo je kad ti scenarij napišu a drugo kad u njega upadneš.

"Sve će biti dobro na kraju. Ako nije dobro onda nije kraj". 

Jutros zobam jagode, kašljucam i pišem novu priču uz postojeće o smaku svijeta.

- To samo kod nas ima!- kaže jedna od onih studentica dok se još vozila s nama.

I ima. Dobrih dana, loših dana i dana u kojima je sve udrobljeno.

Važno je vratiti se sretan svojoj kući!

Vrijeme na sahat kuli čovječanstva

-        Nebo ne zna šta će samo sa sobom!- kaže on i podiže okovratnik.

-        Najavili su kišu!- odgovaram ja između dva zalogaja zeljanice.

Ubiše me ove baščaršijske mutvakice. Pite, klepe, falafeli,...

Nebo je od jutros bilo sivo pa plavo pa prošarano oblacima...Tužna sam zbog Hametove pijace. Žao mi ljudi. U Tuzli vrijedi pravilo da sve što ti treba možeš naći tamo. I nisu samo stvari bile u pitanju. Za nešto sitnih novaca priuštiš sebi kakvu krpicu, staru knjigu, igračku, usput slušaš kako prodavači hvale svoju robu. Duhoviti, kao da nemaju briga.

Trenuci razbibrige. Razgovaramo o tome.

Onda mi pogled zastane na mladoj Romkinji koja obilazi stolove i prosi. Mislim da nema ni dana više od šesnaest godina. Trudna je. Na njoj neka čista tunika, šarene helanke. Osmjehuje se.

Taj me osmijeh zaustavio u nekom bezvremenu u kome je žamor utihnuo.

Dok pruža ruku strancima, njezin osmijeh lebdi negdje u nekom drugom svijetu kojim korača s djetetom u malenom stomaku. Dijete u djetetu, osmijeh u grotesknom svijetu koji za nju čuva svoje najružnije lice.

Kakva je sudbina djeteta koje donosi na svijet? Hoće li i ono gledati lica stranaca ispruženog dlana, lišeno dostojanstva, lišeno dječje sobe ispunjene igračkama, lišeno šarenih slikovnica, udobne odjeće, kampova...Tako žive neki drugi ljudi u nekom drugom svijetu. Ne oni.

Ali, ona se radi nečega osmjehuje. Ne ljudima od kojih traži pomoć, nego nečemu nevidljivom, stvarnijem od te kaldrme i gomile stranaca koja njome šeta u potrazi za drevnim vremenima.

Govorimo o civilizaciji a zatvaramo oči pred sudbinom te djece. Smetaju nam dok se odmaramo u baštama, okrećemo glave od njihovih umazanih lica i ispruženih ručica koje skupljaju novac za one koji ih posjeduju kao robove.

Ušuškani u naše svakodnevnice, zabrinuti zbog računa, u iščekivanjima putovanja, druženja, novih krpica, živimo svoje živote miljama daleko od njih. Naši svjetovi se ne dodiruju izuzev kada nam u toplim popodnevima ispruže dlan.

Krhka tijela tamnokosih djevojčica donose na svijet djecu koju ne čeka ništa bolje, ništa ljepše.

Sudbine odraslih me nikada ne ražaloste kao sudbine djece.

Poželim neku magiju, neku moć koja bi izbrisala sve nepravde koje su se okomile na njih.

Kada bi postojale bajke, u njima bi se našlo  utočište za djevojčicu velikog trbuha, topli dom koji je čeka nakon dana u kome je prosila, jelo i krevet u kome će odmoriti i ona i bebica koju nosi.

Danas je Stiven Hoking obavijestio ljude kako moraju tražiti novo mjesto u svemiru.

Zemlja nakon sto godina neće moći ljudima pružati dom.

Hoće li preživjeti samo oni najbolji?

Hoće li preživjeti djeca mog sina, djeca djevojčice s osmijehom Mona Lize?

Jesmo li to, kao vrsta, zaslužili?

To ne postoji! Postoji li?

Prošlog sam mjeseca pričala priče djeci koja su tek krenula u školu.

Jedan je dječak uporno ponavljao:
-To ne postoji! To ne postoji!

Glavni junak priče je njihov vršnjak, dječak koji je u parku susreo statuu kralja koja je odjednom oživjela. I dok je većina djece uživala iščekujući rasplet, on se očajnički upinjao dokazati kako sve to ne postoji. Priči nije bilo spasa. Isčezla je kao balon od sapunice. Ostali su postali nemirni zbog njegovog prekidanja i moje su riječi postale suviše oprezne. Čarolija se izgubila i ostavila nas obeshrabrene u svjetovima koje nismo dijelili.

Pokušala sam spasiti što se spasiti da. Počeli smo izrađivati krune i crtati mač u kamenu. Taj isti dječak crtao  prizo iz video igrica koji nisu imali nikakve veze s pričom. U tom kontekstu je postojalo sve što mu je obuzelo maštu i to bez ikakvih upitnika. 
Da se razumijemo, dječak je dobro odgojeno, pametno dijete brižnih roditelja kojima je, očito, važno njegovo susretanje s književnošću.

Godinama radim u školi i gledam kako se mijenjaju generacije koje nam dolaze u učionice. Ne podnose poraz ni u kom smislu, čak ni u igri raspjevanih stolica. Strpljenje u komunikaciji je skoro nemoguća priča jer odmah žele reći ono što imaju ne poštujući sugovornika, puna su emocija s kojima teško izlaze na kraj.  Odrasli razgovaraju, pišu, ukazuju na sve to, ali se u stvarnosti malo toga čini kako bi se uzroci neutralizirali ili barem sveli u neke prihvatljive okvire.

Govorim o tehnologiji, govorim o igricama, tv programima, društvenim mrežama i svemu čemu izložimo djecu prije nego nauče pravila ponašanja u „stvarnom svijetu“. I onda ona, na neki način, ta dva svijeta zamijene.

U toj inverziji, bojim se nepovratno, strada dječja mašta.

Njihov um navikne na impulse koji stižu s ekrana, adrenalin, skupljanje poena, naviknu razmišljati glavama svojih avatara. U tom svijetu nema mjesta za priče čije likove trebate sami zamišljati, nema mjesta za logiku i napor rasuđivanja, napor razmišljanja.
 O slikama koje ostaju u njihovim glavicama nakon što sruše automobil, ubiju protivnika ili izmasakriraju neko biće ne želim ni razmišljati. Djeca se zatvaraju u digitalne svjetove u kojima su oni mala, svemoguća stvorenja koja upravljaju svime oko sebe. Mašta u ovoj priči nije jedini gubitnik. Stradaju i empatičnost i sposobnost da se s drugom djecom druže i uživaju u igrama koje ne zahtijevaju tastaturu i ekran.

Ako oslušnete u parkovima i igraonicama, zaprepastit će vas količina riječi na stranim jezicima koje su preuzeli iz igrica u njihovoj komunikaciji, baš kao i količina agresivnosti, nespremnosti da dijele i nivo tona kojim se obraćaju jedni drugima.

Koje opravdanje imamo mi odrasli? Mnogo radimo a djeca se moraju nečim zabaviti. Sem toga, takva su vremena.  Samo što to kupovanje mira i hvatanje koraka s modom preskupo košta.

Koliko su roditelji spremni čuti i vidjeti, to je drugi kraj priče. Očajne učiteljice upozoravaju, stručnjaci u oblasti pedagogije i psihologije upozoravaju. Nijedan učitelj ne može ograničiti djetetu pristup igricama jer ih igraju u svojim sobama. Nažalost, sukobe u koje ulaze što zbog igrica ili adrenalina koji u njima ostane poslije igranja, uglavnom moraju rješavati učitelji jer se obračuni, nerijetko, odigravaju upravo u školi.

-On je mene ubio! – govori jedan dječak objašnjavajući učiteljici zašto je udario drugog dječaka. Misli na dvoboj u igrici.

Taj svijet ih preuzima, postaje stvaran, stvarniji od svega što im mi obični ljudi  običnim riječima možemo ponuditi..

I opet se pitam, gdje smo mi odrasli? Spremni smo pobuniti se protiv loših učitelja, loše hrane, loše odjeće, klime...zašto smo tako popustljivi prema onome što obuzima um naše djece i čini nas nepostojećim u njihovom svijetu animiranih junaka? Zato se poslije svakog uzvika „to ne postoji“ dobačnog od strane mališana, osjetim kao dinosaur čiji svijet nestaje u ledenom dobu.

 Nije sve tako crno, šapuće mi zubić vila iz slikovnice. Prošlog sam se četvrtka družila s mališanima koje ove jeseni kreću u prvi razred. Neprocjenjiv je užitak kojim su me nagradili. Čitala sam im priču o zubić vili  a onda su oni crtali ono što su zamišljali. Bilo je tu dobrih zmajeva čija je vatra plava i nikome ne može nauditi. Bilo je i muževa zubić vile koji samo sjede u kući i gledaju utakmice.

- To je plava muha!- kaže mali Sergej.

- Gdje žive plave muhe? – pitam ga?

- Pa u plavoj šumi!- odgovara on, začuđen jer ne znam nešto što je sasvim očigledno.

Ta plava muha zuji oko mene danima i čini ove snježn svijet ljepšim. 

Na plavim krilima nosi plavu nadu da nije sve izgubljeno i da svijet u koji se stiže kroz grad od slova postoji, samo ne treba odustajati bez obzira na vjetrenjače protiv kojih treba podići mač u borbi za svijet koji pripada onima koji umiju sanjati.

Vila, pastir i Bjesovi

    Takvi su ljudi rođeni kraj vode. Nauče čitati iz tišine, žive kako govore a
govore iz srca. Čak i kada odlutaju daleko, poznat ćeš ih po pogledu koji traži
nešto što voda čuva i čime ih mami da se vrate. Grade svoje kuće okrenute tako
da se s prozora može vidjeti mjesečina kako se prosipa po valovima, žene
svoje sinove dobrim djevojkama i igraju na svadbama sitnim, veselim koracima,
podvriskujući od dragosti kao da se dešava čudo. A čudo jeste kad dobrota
iznjedri lijep dan u kojemu se svi raduju. Čudo je i kad dvoje starih na
bašči razastru netom obranu lipu pa se gledaju kao kad su bili mladi, čudo je i
kad djeca trče prašnjavim putem s ukradenim dunjama u džepovima.
Voda upamti ponešto od svega što vrijedi biti zapamćeno pa priziva one koji umiju slušati.
Bilo je jednom tako da se neka djevojčica sažalila na vrbov prut kraj
ceste pa ga ponijela i zasadila pod svojim prozorima. Omladila se vrba, pustila
tanke žilice u mrkoj zemlji, povijala se i rasla.
Kako joj je stablo raslo tako se i djevojčica u djevojku pretvarala. Gusta joj se
kosa niz leđa talasala baš kao i vrbine vitice a smijala se nježno kao kad se
oglasi zvončić u polju.
Znalo je Sunce što svakog dana upamti stotine istina, da su je vile na svijet donijele i ostavile kraj vode. Poput mirnog jezera usred plavih planina, duša joj se u samom nebu ogledala.
Nije to moglo dugo biti tako jer svaki dan ima noć koja ga čeka, i svaki početak hvata se za ruke s nekim krajem pa se kotrljaju, kao nebo i zemlja, zajedno, jer
jedno bez drugog ne mogu.
Tako su na nju nabasali Bjesovi. Kako im ime kaže, ta zla stvorenja ne miruju dok se ne zaslade nečijom dobrotom.
Upleli se oni u vrbine vitice i čekali svoj čas.
Svanuo dan, vedar i lijep a djevojka krenula u jezero da se okupa. Nagnula se nad plićakom i ugledala kako su joj prozirna krila narasla preko noći.
Uplašila se sirotica. Voda ju je stala tješiti i pričati joj priču o vilinskim
majkama, ne bi li je umirila.
– Jadna li sam, jecala je ona. Čudovište, tako će me zvati. Kako da ih sakrijem, gdje ću s njima?
Iz vode se ukazala plava haljina.
– Obuci je, šapnuo je glas. Mati tvoja nije te zaboravila.
Obuče se djevojka i u čudu vidje kako je haljina sakrila krila.
Samo što su joj se suze osušile, kraj vode naiđe sin starog pastira i zagleda se u nju.
Ona mu se osmijehnu i zametnu se ljubav među njima. Ali, čim je djevojka
došla do vrbe, prvi od Bjesova uskoči joj u haljinu i zaigra se s krilima sve
govoreći glasom koji je ličio na onaj iz jezera:
– Zar će pastirov sin znati prihvatiti tvoja krila djevojko? Kad mu budeš prela vunu i mijesila kruh, kako ćeš ih sakriti? Kud ćeš s pastirom kad možeš letjeti?
I probudi se oholost po prvi put u njenom srcu a voda se u jezeru zamuti kao da su vile kolo u njoj zaigrale.
Drugoga dana, kad pastir dođe na vodu i osmjehnu se svojoj dragoj, ona okrenu glavu i ode cestom, pjevajući u svojoj novoj, plavoj haljini.
Mladi je čovjek skoro prestao disati. Toliko mu se srce steglo. Uze kamen i baci ga u
vodu poželivši da je taj oblutak ljubav njegova, pa da je se riješi i ode, slobodan, bez tereta što mu lupa u prsima.
– Idi za njom, začu se glas iz jezera. Uzmi joj haljinu i bit će tvoja.
Uplaši se on, poskoči, a onda omađijan krenu krijući se za djevojkom što je pjevala
glasom koji kao da više i nije bio njezin.
Dođe ona do vrbe, skide haljinu i raširi krila ali nikako joj se ne dade da poleti, kao
da su krila od olova.
Gledala je u u oblake i visine a Bjesovi je spopadali sve žešće tako da se od neke jarosti sva tresla i grdila sve čemu se prije divila.
Mladić se prikrade i ugrabi joj haljinu.
Ciknuše Bjesovi pa se posakrivaše u vrbine grane a djevojka se zastidje svoje nagosti. Pastir joj dade haljinu a ona se zagleda u njega kao da ga prvi put vidi.
Pastir joj reče da je voli tako krilatu i raspjevanu, odvede je svojoj kući i
legoše u istu postelju.
Ne htjedoše Bjesovi mirovati, nego se prikradoše prozoru i onaj što je znao
kako je govorio glas iz jezera poče šaputati:
– Pazi, djevojko! Tvoj dragi samo čeka da zaspiš pa da ti ukrade krila. Onda ti nema spasa. Ljubav se potroši, nestane je kao što svega nestane. Bit će kasno
kada se budeš kajala i tugovala za onim čega si se odrekla.
Otkako je ugledala krila, sirota djevojka se samo s nevoljama hrvala. Ona zapravo, i nije znala što će s njima i kamo bi je krila mogla odvesti? Zamišljala je svakojaka
čuda ali tek u nekoj magli, nejasnih obrisa koji više plaše nego što hrabre.
Predugo su je vile samu ostavile pa je izgubila sjećanja i naučila živjeti tako
kako su živjeli ljudi kraj vode.
Otvorila je oči širom i u njima se ogledala sumnja a radosni pastir koji se nageo
nad njom ne bi li je prije sna još jednom poljubio, ugleda sve što se rodilo u
njenom pogledu i srce mu se opet ražalosti.
Nestade ona prije zore, iskrade se iz postelje i ode netragom.

***

– Kao da bi je ljubav moja zarobila, ponavljao je u sebi pastir i tugovao kraj vode.
S večeri je lijegao u postelju iz koje je isčezla njegova draga, mirisao jastuk
i naslanjao lice na otisak njenog, čuvajući tu krhku uspomenu.
– Gdje je nestala, pitali su se Bjesovi?
Istina je bila da se te noći, dok je pastir spavao, djevojka iskrala iz kolibe i
pojurila, gonjena nekim strahom. Haljina joj se saplitala o korake, krila su
joj poskakivala na leđima kao neki teški teret. Trčala je i trčala sve dok joj
nije ponestalo daha, sve dok mjesečine nije nestalo, sve dok je topla, mrkla
noć, nije sasvim obavila. Nije se vidjelo ništa. U toj je tami samo kucalo
njeno srce .
Onda se začuo glas iz tame i djevojka se uplašila kao nikad u životu.
– Od čega bježiš, pitao je glas, ni oštar ni grub?
Zamislila se djevojka nad ovim pitanjem. Sjetila se milog lica svog voljenog, sjetila se kako je toplo bilo u njegovom zagrljaju.
– Moje je srce bilo golo u njegovim očima, odgovorila je. I moja krila…tu je
zastala.
Onda je Mjesečevo lice provirilo iz mraka i obasjalo put mjesečinom.
– Obučena srca ne postoje, progovorio je srebrni vitez. Krila ti, ionako, ničemu ne služe ako tvoje srce nije zarobljeno. Zar ti tvoje vilinske majčice nisu
objasnile kako se leti?
– Ako se vratim…počela je tiho govoriti a on je prihvatio njene riječi i
nastavio ih kao pjesmu koja je zvonila poput sjajnih zvončića.
Ako se vratiš tvoj će te pastir voljeti dok vam bude suđeno. 

Zamisli se djevojka i
ne osjeti kad se njena krila koja joj do tada poskakivahu na leđima, raširiše i
ponesoše je natrag. Pastir je spavao u kolibi. Djevojka ga poljubi tako
usnulog, skupi se uz njega a on je privi u snu i poljubi u čelo najmekšim
poljupcem na svijetu.
Tog se jutra Sunce stidljivo pojavilo iza planina. Pronašlo je pastira i djevojku
zagledane u vodu.
– Sanjao sam da si otišla, govorio je on.
Ona nije odgovorila ništa, samo se pripila uz njega i osluškivala kako njeno srce
bije negdje u njemu. Krila su joj treperila ispod haljine poput paučine koja je
u zamku uhvatila sunce.
– Svaki put kada me zagrliš, ja se sastanem sa svojim srcem, napokon je rekla.
Onda su se pogledali i nisu više govorili ništa. U tom dugom i nježnom pogledu,
sreli su se kao u nekoj prekrasnoj zemlji u kojoj su bili jedno.

                                                     Jagoda Iličić

(Slavin poj, antologija priča napisanih po motivima iz slavenske mitologije, Vitez 2012. priredio Anto Zirdum)

Ljuljaška za Trnoružicu

  Moj bijeli, kameni grad obasjalo je proljeće. Ptice veselo grade svoja gnijezda. Na bistrom nebu nema oblaka. Dugi, vijugavi putevi lutaju u brda. Do mojih prozora dopire miris nježnih, svilenih cvjetova.  Kada spustim ruke na topli kamen, osjećam  mu bilo pod prstima. Gledam u malenu luku u kojoj  čeka usidreni brod. Vjetar se igra njegovim bijelim jedrima. Drveno lice djevojke s pramca stpljivo  čeka da se otisne na pučinu. Vrhovi planina stresaju sa sebe posljednje krpe snijega. Stiglo je vrijeme rađanja, vrijeme obračuna s pričom koja je živjela uz mene poput nekog djeteta kome nikada nije presječena pupčana vrpca. Hranila se mojim tijelom i u isto vrijeme disala za sebe, postojala za sebe. Bilo je vrijeme da se ispriča pošteno i do kraja. Samo smo se tako mogle oprostiti jedna od druge. Trebale smo reći sve što smo imale i  roditi se nakon tog teškog rasplitanja, slobodne u nekom blagoslovljenom početku.

 Bilo je to davno, u nekom drugom životu. Darovana sam i ostavljena da rastem. Moja majka nije bila nježna žena. Brinula je jesam li sita, obučena i na sigurnom ali, nikada nismo razgovarale o tome jesam li ili nisam sretna. Osluškivala je svijet koji sam krila od nje. Najteže je sagraditi staze  koje vode u dušu vlastitog poroda.

Njeno je bilo da se plaši, sakriva vretena i stražari pred vratima kule, moje da se otimam i prkosim. Tako je to u tim godinama.

Sanjala sam, stalno, kao neki ljenjivac zakačen za drvo iz koga stiže sve što mu je potrebno. Nisam voljela zidove koji su čuvali naš dvorac. Plašili su me.

 Visoki, bijeli i šutljivi.

Bilo je jedno posebno mjesto na zapadnoj strani zamka. U sumrake sam se iskradala  iz svoje sobe, odlazila tamo  i gledala kako se sunce utapa u pomrčini.

Moj dobri otac dao je na njemu napraviti ljuljašku. Danas  mi je to jedna od najdražih uspomena, njegovo veselo lice iznad dijelova koje je sklapao u uzletište razigrane kćeri. Znam da je, na svoj tihi način, razumio moju želju i htio nekako pomoći mojim snovima da se domognu oblaka.

Silazila sam, jednom, sa svoje ljuljaške i moj se pogled zaustavio na prekrasnim rukama mladog vrtlara. Sjećam se da sam zastala kao ukopana i zurila u njegove vješte prste koji su se pleli oko ruža. Postoje mjesta u vremenu na kojima nas sačeka nešto što se zauvijek ureže u naša sjećanja. Neki pogled, neka slika, dodir.

 Kada je zastao u svom poslu i pogledao me, nešto od one moje djetinje bezazlenosti zauvijek se izgubilo.

Majka je sumnjala da se događa nešto čudno. Oči su mi blistale i pjevala sam, neprestano. Osjećala sam kako me prati pogledom i moja mi je tajna postajala teška i slatka u isto vrijeme. Prkos je najdraža biljka mladih ljudi.

Iskradala sam se noću, odlazila na ljuljašku. On me čekao. Ljubili smo se satima. Držali smo se za ruke krišom. Odrasla sam u njegovom zagrljaju.

Doticao  me nježno i spretno, baš kao što je pomagao  brašunastim ružama  procvjetati u kraljevne.

Majka je, očajna, kršila ruke strahujući za moju sudbinu, kada je saznala moju tajnu od uhoda čije su se sjene neprestano šuljale po mračnim hodnicima.  Ne znam kako je nagovorila oca da makne ljuljašku. Učinio je to  preko volje. Nikada nije mogao podnijeti moje suze. Znao je što mi oduzima kada se sjekira okomila na moju krilatu krletku.

Uskoro je u luku ispred zamka uplovio crni jedrenjak i u naše kraljevstvo stigao je kraljević iz daleke zemlje. Istim tim brodom, noću, kradom, otpremili su vrtlara preko daleke, uzburkane vode.

Te se noći probudila crna vila s vretenom u rukama. Nisam joj se usprotivila kada mi je njegov oštri šiljak rinula u srce. Ugrizla sam svoj dah, prestala disati na trenutak a onda skinula svoju tajnu s ramena kao neki teški, olovni ogrtač.

Ubrzo su krojači počeli šiti haljine sa srebrnim porubima, zlatnim šarama i baršunastim povlakama. Ne udaju se kraljevne svakog dana. Pospremali su, prali i čistili svaki kutak našeg starog zamka. U kuhinji su se mijesili kolači, mirisalo je na med i vanillu. Budila sam se u nekoj grozničavoj želji da sve to već jednom završi, da me predaju i okrenu pogled od mojih očiju.

Kraljević je bio zgodan, šarmantan, duhovit. Primicao se polako, kao spretni lovac ranjenoj lovini. Zaobilazio je bolna mjesta, znao kako utješiti, kako ponuditi rame, kako obećati... Činilo se da sam uspjela pobjeći od tajni, zvijezda, mjesečine i prkosa, u svilenoj haljini i staklenim cipelicama. Trčala sam, tako, sve do ponoći kada su posuđene, lažne stvari vraćene tamo gdje pripadaju.

A onda se počelo događati nešto na što nismo računali. Ruže su poludjele od bola. Počele su divljati u svom nježnom svijetu, razgoropadile se i razgranale kao čudovišta. Uzaludni su bili svi pokušaji da se urazume. Nešto je bilo ostavljeno u samoj zemlji, neka čudna magija koja ih je tjerala da rastu i prijete oštrim, sjajnim trnjem.

 -Neće na dobro, šaputali su  kraljevski mudraci!

Dvorište im je uskoro postalo tijesno. Kao neka barbarska pošast, prešle su brižljivo čuvane granice svojih lijeha i okomile se na bijele, visoke zidove. Uspuzale su se uz vitke kule, ugušile pobunu rascvjetalih hortenzija koje su pokušale cvjetati svoj dio priče.

Kada su, napokon, u svoj prekrasni zagrljaj stegle cijeli zamak, okupirale sve prozore i ostavile stažare na zidovima, posustale su i ukočile se kao kotač slomljen na strmoj nizbrdici.

Zaustavio ih je pogled sa zidina, taj duboki, široki, beskrajni pogled koji je oduzimao dah. Mislim da su tek tada razumjele da su ruke koje su toliko voljele otišle preko  te beskrajne vode, negdje u svijet i da im se više nikada neće vratiti.

Da su mogle, sakrile bi se u svoje korijenje, kao postiđena djeca. Ali, bilo je prekasno za to.

Gledala sam ih s prozora moje sobe, očajna, puna želje da divljam zajedno s njima ne bih li se riješila vretena zarivenog u prsima.

Onda je sve utihnulo i došle su nekakve polugodine u kojima smo bauljali polubudni, polusretni, polunasmijani...

Sjećam se balova koje smo pripremali i šarene, dvorske svite. Pjevalo se, plesalo. Moj je zgodni muž bio nenadmašan kada je trebalo napraviti dobru predstavu. Ne znam od čega se skrivao i za koga je igrao sve te nasmijane, simpatične role. Otkrila sam, prilično rano,  da mu moja vatra nije dovoljna. Bio je nomad u svom srcu i nikakva nova igračka nije mogla promijeniti tu istinu. U početku je boljelo kao neka tajanstvena bolest. Ženska sujeta peče gore nego lomača na kojoj se spaljuju vještice. Trebala sam biti princeza. Trebala sam biti jedina.  Bila sam... do ponoći. Nije bilo čarobnog jutra poslije. Nije me tražio među stotinama drugih. Bila sam sve ono što su bile i one, neprepoznatljiva, potrošena šarena laža. 

 Je li ono što u početku vidimo jedni u drugima samo plod naše žudnje za nečim, slika u ogledalu koja blijedi i ostavlja pustoš nepoznatog lica koje se ukazuje pred nama, lice na koje nismo spremni, lice koje nam se ne dopada, nepoznato biće pored koga se budimo,  s kojim se mimoilazimo u škrtom prostoru vlastite orbite?

Ljudi vole na različite načine. Iz obijesti, požude, razuma... ove posljednje ljubavi  su najgore. Licemjerne, naštimane kao enterijer dnevne sobe u izlogu robne kuće. Savršene, udobne. Jedina mana im je to što nisu dom. 

Svatko ima svoje vreteno, ormar, jastuk i poljubac.

Kopnila sam. Nisam više pjevala. Uzalud je otac napravio novu ljuljašku.

Zatvarala sam prozore kada se bližio sumrak i navlačila teške zastore. Haljine su mi postale prevelike a riječi uplašene kao ptice koje slute neku nesreću.

Slavili su plodove jeseni kada se u  sjajnoj, okićenoj dvorani prvi put pojavila ona. Sve su mi to ispričali poslije. Nisam više išla na zabave. Nije imalo smisla. Bila sam umorna od uloga, umorna od te prozirne, površne igre.

-Mene niste zvali!- tako je rekla crna vila, nimalo pitoma, goropadna i žedna naplate za sve muke kojima su joj izbrisali mekoću srca.
- Mene niste zvali ali ja sam došla!- govorio je njen oštri glas. Mahala je dugim, zgrčenim prstima. Nosila je koprenu preko lica na kome su sijevale zelene, hladne oči. Sjetili su se neke stare  žene koja se pojavila na mome rođenju i trabunjala nešto o prokletsvima. Mislili su da je došla ponovno kako bi proricala nesreću.

Istina je bila jednostavna, kao što su sve istine ovoga svijeta. Mjesečarila sam u snu. Sanjala utvare i govorila glasno. Noću se moja sjenka odvajala od mojih ramena, lutala odajama zamka i glasno govorila o onome čime su se igrale moje misli, u najskrivenijem dijelu moje duše, visokoj kuli koja je čuvala vreteno.

 Moje vreteno.

 Kada je, napokon, otišao brodom u svoju nepoznatu zemlju,  zaspala sam kraj ormara u čijim su se pretincima  složile uspomene kao zlatom izvezeni miraz prevarene nevjeste.

Onda je počeo padati snijeg. Usred ljeta. Zaplesao je tiho i neočekivano iznad strpljivih borova, oko kamenih, šutljivih zidova. Padao je, padao i padao sve dok boje nisu nestale, sve dok se zelenilo nije izbrisalo, sve dok ptice nisu utihnule. Zima se okomila na ljudska lica. Kraljevski je par zatečen na prijestolju. Ozbiljno su se gledali prije nego su sklopili oči. Dvorani, sluge, vitezovi i savjetnici, svi su, redom, odbili biti budni. Kao da je noć bacila rukavicu koju su svi prihvatili u nejasnom dvoboju svjetla i sjenki.

-Spavaj, spavaj, žuborio je zdenac u dvorištu.

Maleni paž kome se prosulo mlijeko za kraljevski doručak skamenio se u svom strahu od debele kuharice koja ga je prijeteći gledala, zamahujući drvenom kuhačom.

Godine  su se nakotile u tamnim pregradama, jedna za drugom, svaka nalik na onu prethodnu. Sijamske blizanke spojene tišinom.  Zamišljala sam i sjećala se nečega što mi je pripadalo nekada davno, sve dok sjećanja nisu postala iznošena i izblijedjela, sve dok se više nisam imala čega sjećati.

Sjenke su plesale oko mene svake noći,  gostile se mesom mojih snova, jele svježinu dana, gospodarile mojim snovima.

Dospjela sam u neki ćorsokak visokih zidova iza kojih se nije dalo naslutiti ništa. Čekala sam da se otvore neka vrata.

Kada je umorni putnik, gonjen nekom svojom mukom, zalutao u šikaru oko  uspavanog zamka, u zraku je zamirisalo nešto nalik na proljeće. Rasplesana zraka banula je u moju sobu, uvukla se među teške jorgane, razmakla zavjese na zamagljenim prozorima. Pustili su ga da prođe. Kameni zmaj iznad kapije nije mu spržio srce. Ukočeni stražar na širokom stepeništu nije mu odrubio glavu, čak je i teški lokot mirno predao vrata  moje sobe, poput nekog dobro plaćenog izdajnika. Znali su nešto što ja nisam. 

Onjušili smo se kao dva lovca u visokoj travi stepe. Nisam otvarala oči dok me ljubio. Vlastito tijelo bilo mi je kao tuđa kuća. Dugo nisam živjela u njemu. Trebalo je da se razbudi usnula svita, kraljevski par, kuharica i mali paž koji je prolio mlijeko. Ali, oni su i dalje spavali dubokim snom. Samo je zla vila bila budna i smijala se na sav glas.

Odzvanjalo je poput jeke hodnicima i dvoranama u kojima se dugo nije plesalo, vijećalo, radovalo.

Siroti, prevareni čovjek. Obećano mu je kraljevstvo a onda je izbačen kao lopov koji se drznuo otvoriti riznicu.

Otišao je proklinjući i stresajući prašinu a ja sam čvršće prigrlila moj jastuk i opet zatvorila oči.

I tako sam spavala satima, danima, godinama...

Možda se čudo o kojoj priča govori rodilo kada su zastori razmaknuti nevještim rukama  putnika nesretnika prvi put namamili moj pogled da se iskrade i pobjegne iz  samotne kule.

Tog tihog dana ugledala sam stranca kako njiše ljuljašku i nešto se pomaklo u mom srcu. Stajao je tako, šutljiv i nasmijan i igrao se, kao neko radoznalo dijete.

Požurila sam dugim hodnikom dok su mi koraci sablasno odzvanjali uspavanim zamkom. Htjela sam mu reći da je ostavi na miru. Ličilo je na svetogrđe to igranje, kao kad se šale na račun pokojnika.

Na vratima me sačekao svježi dah vjetra. Visoke breze zažuborile su kao neki šuštavi slap. Zastala sam, ukopana, poput  suhog  lista koji  su vratili na olistalo drvo.

Prilazila sam mu oprezno, preko zapuštene trave, pored okamenjenih ruža.  Usput sam udisala meki dah rascvjetale zemlje.

Onda su, kao dugo držani taoci, osmijesi počeli bježati i s mog lica. Gledali smo se. Nosio je u očima nešto blisko, dobro i nježno.

Tek nekoliko riječi, poput oprezne izvidnice,  razmijenjeno je između nas toga dana.

Kada sam se, nakon tog neobičnog susreta vratila u svoju sobu, sve je u njoj izgledalo drugačije. Uhvatila sam se pospremanja, skidala paučinu i pjevala.

Te je noći moj san došao kao okrepljenje. Onemoćali snovi po prvi put su se vratili u ormar poraženi, kao neka ostarjela vojska.

Došao je i drugog dana. Igrao se s mojom ljuljaškom i ja sam mu, ponovno, požurila u susret.

Govorili smo o ružama, lijehama zaraslim u korov i putnicima koji su čekali u luci Nisam još imala snage sjesti na ljuljašku. Njihali smo je zajedno i taj usklađeni pokret smirivao je neki drhtaj u mojoj duši. Kad god bi se prazna sjedalica vinula u zrak osmjehnuli bismo se u isto vrijeme.

Nakon mnogo, mnogo godina, majka je došla u moju sobu. Razgovarale smo kao dvije prijateljice. Stakleni zid između nas izgubio se nekim čudom. Govorila je o pažu na koga je tog jutra zamahnula debela kuharica, o prolivenom mlijeku i ocu koji je zaboravio zatvoriti krletku iz koje je pobjegla stara ptica donešena s dalekih otoka.

Probudio ju je moj smijeh, rekla je, kao neko objašnjenje koje se razumije samo po sebi. Došlo je vrijeme da oprostimo jedna drugoj sve što je trebalo biti oprošteno.

Zamak je oživio. Polako je sve vraćeno tamo gdje je već odavno trebalo biti. Ruže su se, opet, petvorile u ohole, baršunaste gospođe okupljene oko čajanke na zelenoj tratini dvorišta. Razbuđena posluga razmakla je zastore s velikih prozora i sunce se ušetalo u prašnjave dvorane kao ponosni pobjednik nakon duge i teške bitke.

Tog sam se dana dugo češljala i umivala, isprobavala haljine i zurila u zrcalo. Neka slatka strepnja draškala me neprestano. Hoće li mu moja koža biti dovoljno bijela i nježna, hoće li mu moj struk biti dovoljno tanak a usne slatke? Znala sam da me već čeka kraj ljuljaške ali nisam znala o čemu misli. 

Letjela sam kao neki sumanuti leptir pokušavajući dokučiti šta se od mene očekuje. Požurila sam mu u susret obučena u novu haljinu i kada je raširio ruke znala sam da se nemam čega plašiti, da su oluje dobre isto toliko koliko su dobri nježni, sunčani dani.

Poljubio me. Mrvio je moje usne, istraživao ih, ostavljao na njima neko slatko, golicavo pamćenje koje me tjeralo da se osmjehujem. Moje su mu odgovarale, uspavane godinama, začinjene čežnjom, spemne da se nadmeću s njegovim.

I oko toga se isplela cijela bajka, oko tog nježnog, svemogućeg, kraljevskog dodira.

Nisu mu se otvorila vrata niti je posjekao trnje nježnih ružica.

Počeo je od jedinog logičnog početka na koji su svi zaboravljali u besmislenoj želji da se nadmeću s urocima i pobijede zidove koji izazivaju. Podijelio je sa mnom moje snove, otključao me, oživio. 

I zato je priča koja se pričala dugo poslije bila čarobna. Nije slavila pobjedu, snagu ni muškost. Nije se divila čednosti, snovima, čekanju i strpljenu. Slavila je slobodu i sve ono što je ona nosila na svojim prekrasnim, mekanim krilima.

Sjajni mač, oklop i vranca dodali su u priču kako bi je učinili veličanstvenom. Ništa mu od svega toga, zapravo, nije trebalo.

Uz njega  je došlo proljeće i teatar sjenki napokon se zatvorio. Kosturi koji su tako dugo plesali obučeni u moju želju da ih oživim, konačno su našli spokoj.

Ostao je još samo jedan nedovršen posao, jedan obred koji sam morala obaviti sama. Te sam se večeri  iskrala do najviše kule zamka. S njenog se prozora bacao pogled preko talasima razigranog plavetnila. Sunce se spremalo u svoju purpurnu postelju.

U kuli  je čekala škrinja. Podigla sam teški poklopac i spustila u nju moje vreteno. Začuo se zveket nekog nevidljivog lanca kako pada o pod, muklo i teško.

Crna vila vrisnula je iz mračnog kuta natjeravši me da zadrhtim. Na tren se zamračilo kao da je pala najcrnja noć. Sreća pa godine donesu mudrost. Ja sam naučila svoje teške lekcije. Nisam joj se opirala, nisam zametnula novu borbu. Samo sam joj okrenula leđa. Aveti tako nestaju  iz našeg života.

Neka nevidljiva ruka zatvorila je za mnom vrata i okrenula ključ u staroj bravi.

    Proljeće je. Miriše zrak. Čist i  opran nevinim, bijelim snjegovima. Gledam brod koji čeka u luci ispod zamka. Nije me strah putnika koje donosi. Ne plašim se putovanja na koja me zove.

Počela je padati kiša. Jedna za drugom, malene, tople kapi odzvanjaju na kamenu. Pustila sam da me umije. Volim kišu. Volim njen tihi glas koji šapuće kao najslađa uspavanka.

Nisam se sakrila od njenih mokrih dodira. Otrčala sam do moje ljuljaške i vinula se u zrak, kao neka ptica željna neba, slobodna, zaigrana oblacima.

Svijet je, opet, postao lijep, dobar, čudesan.

     (Jagoda Iličić, Vanilla, med i suncokreti, Nova Poetika Beograd, 2013.)

Sretan rođendan!

Danas je rođendan najdražoj profesorici na svijetu. Fb kaže osamdeset šesti ali ja nikako u to povjerovati ne mogu. Nikad ona nama neće ostariti baš kao što nikada neće ostariti uspomene koje dijelimo.
Meni je bila svjetionik. U svakom smislu. Kad je čovjek mlad ne izlazi lako na kraj s demonima odrastanja. Ako slijediš neki neuobičajeni put, onda su ti putokazi neophodni a njezina je  riječ uvijek pomagala, tješila, vodila...
Moja prva godina studija prolazila je uz zvuk granata, u strahu, neizvjesnosti...Dolazili smo u učionicu željni utjehe, željni života kakav smo s pravom u tim godinama očekivali. Naša je mladost streljana svakodnevno. Ubijani smo smrću dragih osoba, izolacijom, mrakom...
Vojkica nas je vodila kroz priče vilinskim koracima. Zaboravljali smo na mrak i birali svjetlost, birali izvjesnost da će sve to jednom proći. Ona je preživjela i onaj drugi svjetski rat, opsadu Beograda, glad i prste uništene obnovom porušenih kuća, prste koji su prije toga razmjenjivali dodire s violinom.
Preživjela je i samoću, mladost, ljubavi, ratove...govorila nam je o tome.
Dolazila sam na njezina predavanja ponekad pješice, ponekad okačena na vagon koji je vukla parna lokomotiva. U ratu nema autobusa, automobila... Ona mi je otvarala vrata svog malog kabineta zatrpanog knjigama i kuhala mi neobične čajeve. Imala je predratnu zalihu engleskih, indijskih, cvjetnih...Nikad nisam pila takve čajeve. Ni prije ni poslije.
Predavanja dječje književnosti tada su bila jedino mjesto na kome sam se osjećala živom.
U ratu se cijeli vaš život svede na instinkte, preživljavanje...Pišem o sebi iz tih dana a kao da govorim i nekom drugom. Mislim da se tako osjeća cijela moja generacija.
Kad god čitam djeci Šarlotinu mrežu pričam im o mojoj profesorici, o tome kako je ona prevela tu knjigu , o svemu što jedan dobar učitelj može pokazati svom učeniku.
Nadam se da ću barem mrvicu biti slična njoj.
Svi mi koji smo jednom bili njezini studenti ostali smo to zauvijek tamo gdje se najviše broji, u srcu!

Sretan rođendan, draga moja profesorice!