Kad nečija tuga postane javno dobro

                    

  Ljudi su ljudi. To znači mnogo. To ne znači ništa. Kako kome. Kada ljude stigne nesreća, potrebno im je da taj teret s nekim podijele kao da će tako umanjiti, poništiti, urazumiti vlastitu bol. Mi smo stvorenja čopora. Ne možemo sami. Neki snažni i neustrašivi možda bi i mogli.

Dogodi se nešto strašno, teško i surovo. Nešto što nam zauvijek promijeni život, povede ga nekim putem kojim nismo željeli krenuti. Stanemo na stijenu i počnemo svoju žalopojku. Pridruže se i drugi glasovi. Jednostavno. Iskonski. Klanci vraćaju odjeke. I tako sve dok ne popusti. Ili tuga ili glas. Tako bi trebalo biti. 

Ljudska je tuga otkrićem binarnih svjetova dovedena na pozornice. Nesreće su stekle status zvijezda. Što grozniji događaj, to više čitanja, što više čitanja, više koristi. Koliko to, istinski, pomaže onome čiju tugu čerečimo na satu anatomije. Kako se osjećaju oni ogoljeni koji su posegnuli za tim jedinim dostupnim lijekom koji se zove podijeliti nesreću? Je li im bolje dok nepoznati ljudi zaviruju u najintimnije milimetre njihovog životnog prostora, izvlače na javni trg sve ono što čovjek posjeduje i pečati svojom kožom, vremenom. Postoji jedna riječ koja se  povlači po raznim kontekstima. Identitet. Povezuju je sa svim i svačim. Kolektivni identitet. Umjetnički. Nacionalni...

Identitet pojedinca koji javno obznani svoju nesreću neminovno pretrpi nova ranjavanja. Uvijek se nađe gomila besposličara kojima je jedino što znaju i jedino što im ide od ruke to da mrze i ponižavaju. I to dobro, kvalitetno pa čak i argumentovano.

Procesi koji brišu čovječnost, dehumaniziraju čovjeka i sve ono što bi ljudska zajednica pojedincu trebala biti, utočište, čopor, sigurnost, nekako najjasnije pokazuju lice na društvenim mrežama.

U jednom književnom serijalu pod imenom Djeca zemlje, autorica opisuje kletvu kojom su se pojedinci isključivali iz plemena neandertalaca. Kada bi neki čovjek ili neka žena učinili nešto neoprostivo, vođa plemena izrekao bi kletvu smrti. Pojedinac pod kletvom bio bi proglašen nevidljivim, pleme bi odbilo potvrditi njegovo postojanje u bilo kom smislu. Djeci je to, naravno, bilo najteže objasniti. Njih se poučavalo da je prokleti, zapravo, duh koji ih iskušava. Izgleda stvaran, ali to nije.

Neandertalaca, zvanično, nema. Ali, ova drevna kletva preživljava. Dovoljno je da pojedinac bude obilježen i „proklet“ pa da se čak i njegovi najbliži počnu ponašati kao da ne postoji. Jer priznati njegovo postojanje znači više stvari. Prije svega traži da odaberete stranu. Hoćete li biti oni koji uz njega zavijaju ili samo stijena koja vraća odjek.

Stazom preko polja

 Mjesecima nisam objavila post na ovom blogu. Ponestalo mi likova, inspiracije, zabavila se „o sebi“ kako se u mom kraju kaže. Zima je i snijeg je zatrpao moje malo selo. Put je i za lijepog vremena pun nepredvidivih prepreka. Čim skreneš za Kiseljak, počneš se osjećati kao da si u karting utrci. Godinama na Husinu stoji znak na kome piše da je kolovoz oštećen cijelom dužinom i da vožnju treba prilagoditi uvjetima, 30 na sat. Kako koji izbori iznjedre vlast, tako ta vlast zažmiri na potrebe ovog nekada prekrasnog, turističkog odredišta. Nema više hotela, nema turista, na izvor kisele vode dolaze tek rijetki. Svijet uplašile glasine da taj kiseljak više nije dobar.

( Vidi se da dugo nisam pisala. Ne znam o čemu bih prije: vodi na kojoj smo rasli, snijegu, ljudima). Valjda je to tako i u ljudima kao u biljkama. Pod snijegom, u zrnu koje samo naoko spava, klija i buja onaj list i onaj plod što će se u proljeće pomamiti za suncem i vjetrom i izmaći mraku zemlje.

U Brezama, selu iznad Kiseljaka, tek u ponekoj kući svjetlo. Dijeli sudbinu opustošenih krajolika s kojih ljudi odlaze. Nema mnogo onih koji se odluče vratiti i tu sazidati dom ili živjeti u kućama koje imaju. Tek ljeti selo oživi, zamiriše na roštilj i tišina se izgubi u žamoru sjedeljki u dvorištima.

U jesen selo pokrije neka svježa tuga, ponovljena odlaskom onih koji su na odmor došli u svoje stare kuće i ponovno se vratili u daleke krajeve u kojima sada žive. U tim danima se sjećanja na ljude kojih više nema, probude jasnije nego inače.

 Ponekad, kao da vidim kako iz susjedne, napola porušene bosanske kućice, dolazi naša Neda, grlata i nasmijana. Doselila je u Breze kao kuharica u kiseljačkom hotelu, udala se za susjeda Rudu i u naš kraj donijela dašak mora, toplinu obale. S druge strane pogleda, velika kuća iz koje viri tek slabi tračak dima. U njoj samuje Pepa. Njegova je Kata umrla prošle zime. Otada i on odbija ugoditi sebi, naloži vatru kad ga brižne kćeri opomenu. Kata je bila dobri duh sela. Uvijek nasmijana i dobra, dobra, dobra. Nije bilo mraka koji bi u njoj utrnuo osmijeh. Oko nje je uvijek lebdjelo nešto utješno, kao da je na ovaj svijet stigla da bi bila utočište. Djeci koju su grdile majke, djevojkama koje su ostavljali momci, ženama koje su mučili muževi…Sitna i naborana s pogledom djeteta, grdila je samo svog Pepu kad malo više popije, a i to je činila glasom punim ljubavi.

Ispod naše livade, napuštena kuća kume Ivičince. Mislim da se zvala Mara. Žene su, u našim selima, udajom nekako gubile svoj identitet, ime. Zvali su ih po mužu ili mjestu u kome su do udaje živjele. Kuma Ivičinca bila je snažna, krupna žena. O svima bi se mogla jedna duža priča napisati, o kumi Dvobanki i o seoskom kavgadžiji …svi su se smirili na seoskom groblju porubljenom brezama.  Stigla nova vremena. Stazice i bogazi kojima se nekad služilo, vlasnici imanja su zagradili.

-Ima put, neka svi idu putem!- govorilo se u selu. Ionako oni koji dolaze koriste automobile. Slobodne za prolaz ostale su samo parcele zarasle u divlju kupinu i preraslu, podivljalu travu. Naša majka već godinama živi sa sestrom u gradu, rijetko smo dolazili pa je i našu njivu zadesila ovakva sudbina. Kada smo odlučili imanje dovesti u red, kraj naše je kućice postala vidljiva stazica.

Pitanje prelaska “preko trave”, međe i granice, goruća su seoska pitanja otkako pamtim. Često su zbog zavada oko međe sijevale sjekire, toljage, noževi…

Ne mnogo ponosna na sebe, izjavih i ja kako više i naša njiva nije javno dobro. Nije se probudio glas nekog pretka kome je susjed ušao “u njegovo” nego me obasjala ljutnja kada smo na rubu proplanka otkrili smetlište koje smo danima čistili. Nasječena i složena drva u pomoćnim objektima nestala su, nekome zatrebala a na sve strane suhog drveća koje samo treba sakupiti.

-Puta nema i gotovo!- govorila sam majci koja me smrknuto gledala. Njoj su tim stazicama na kavu dolazile Neda, Kata, Demirovca, Advija… Nije joj se svidjelo to što govorim kao što se ne bi svidjelo ni pokojnicama.

Ona staza mi je bila neobična. Kao da njome, svakodnevno netko prolazi. Samo kome i zašto? U selu tek nekoliko starica.

Nekoliko sam dana posmatrala žensku siluetu koja je žurila preko susjedne livade, boreći se s travom. Postidjela sam se same sebe. Presretnem je jednog jutra. I tako upoznam Vahidu. Vahida je u Breze doselila iz Bratunca. Doselila nije dobra riječ. Nisu došli svojom voljom. Vahida već treću staricu u selu njeguje i pazi. I našoj je Kati pomogla sklopiti oči. Kad je opazi, naša kujica Tora poludi od sreće. Skače oko nje i trči, laje, maše repom, sve u isto vrijeme. Kada smo iz grada donijeli napušteno mače, Vahida mu je i prije nego smo se dogovorile, ostavljala mlijeko da preživi do našeg povratka.

-Ništa to meni nije teško!- kaže ona uz osmijeh. Ja nju nahranim kad god vidim da tebe nema.

- Kao da nema svojih poslova dovoljno pa i mačku da hrani!- grdila me mati.

Vahida se ne žali na svoj posao. Kao da je pjesma brinuti o bolesnim i nemoćnim staricama. Saznali smo da je medicinari i terapeuti koji dolaze u kućne posjete hvale a saznali smo i da ima jedan u selu što se napije pa zove hitnu pomoć. Kaže, da provjeri hoće li i za koliko doći. Zbog tih su poziva oprezni i dolaze tek nakon provjere.

Jedne smo večeri došli kasno. Vahida se zabrinula zašto je svjetlo upaljeno u to doba i zaspala tek kad se uvjerila da nisu lopovi.

-Tebi je, Vahida, prolaz slobodan kroz sve što je moje, kako želiš, kuda želiš i kamo želiš!- rekla sam joj jednom.

Nije ovo nikakva priča o suživotu. (Kad mi spomenu suživot, poželim odgovoriti kao Sidran).

U mom se selu uvijek ovako živjelo. I prije nesretnih vremena a sudeći po ljudima kao što je Vahida, živjet će se i dalje. Mače nam se negdje izgubilo, ali je naša Vahida tu i onaj osjećaj da je netko dobar u kući blizu tvoje.

Arči, kralj u našem kvartu

Arči i zvijezde

(Sjedi Arči! -kaže vlasnik ogromnog psa. Arči me gleda svilenim očima umetnutim u veliku, čupavu glavu kako, u širokom luku, obilazim mjesto na kome se igra. Izgleda kao neki veliki,dobroćudni medo).

Ponekad, kasno u noć
Arči laje na zvijezde i cvili, cvili, zavija.
Čini se da, odjednom, iz njega progovori neko biće
kome se ne može reći - Sjedi!
Polarna svjetlost počne se igrati na nekom nebu u koje gleda,
u glasu mu se nazire očaj
za stijenama, snijegom i planinskim travama
a onda, u duetu, mukli pjev haskija iz susjednog kvarta
prizove sjenke sibirskih tajgi.

Tužna je pjesma što odmiče prema zvijezdama
kao divlji, mali vuk, zvijer što slijedi trag u snijegu.
Usamljeni, osakaćeni za šume, doline,
osiromašeni za miris krvi i trag plijena u bijegu,
Arči i njegov drugar pjevaju pjesmu o nečemu
što nikada nisu okusili a bliže im je od svega na svijetu.

Pidžama mi postane tijesna,
soba me zarobi,
zidovi se primaknu kao da osluškuju moj dah
strop se odjednom spusti tik do mog lica.
Osjetim i sama zov nečega što je disalo u sjeni dubokih šuma
radovalo se kiši, jutrima
osjećalo vjetar, sunce i snijeg na koži.

Cijele noći Arči zove vrijeme
što je kao talog poleglo na dnu naših kostiju.
Tako smo daleko od planina,
vitkih stabala ogoljenih breza,
tako smo daleko sami od sebe,
jedni od drugih, od svakog smisla.

Objašnjavamo zašto je važno grliti, voljeti, voditi ljubav,
Objašnjavamo sve što je nekada na svijet dolazilo s nama
Mumificiramo tijela ne bi li dočekala vječnost
u gradovima bez milosti.

Dio po dio mog bića Arčijeva pjesma svlači s moje potke
u noći koja nikako da prođe
Sve te zvijezde sručile su se odjednom u moje misli
kao neka srebrna pošast
Treba mi svjež dah s borova iz drevne šume
U mislima, bosa mu se prikradam,
grlim njegovu veliku, pametnu glavu,
uranjam mu lice u krzno
i onda zajedno pjevamo
tužnu uspavanku svijeta.

                                                        ( Iz neobjavljene zbirke pjesama Arči i zvijezde)

Pod starom maslinom u Baru

  Poklonili smo se staroj maslini u Baru. Drvo staro dvadeset stoljeća još uvijek rađa sitne, crne plodove. Sreli prijatelje koji pišu o djeci, za djecu. Ja se u tom gradu uvijek osjećam dobrodošlo, udobno, kao da sam u posjeti rodbini.
Najljepšu priču na susretima ispričao nam je pisac Rade Ilić iz Bijelog Polja. Radio je kao učitelj u jednom selu u planinama. U školu je kroz šume i vrleti, opasnim putevima,  na konju dolazila djevojčica Nataša. Prvi razred. I tako završila osmogodišnju školu. Ona i njen Putko. Konj i malena djevojčica. Snimljen je i dokumentarac o njoj. Zamislim to dijete kako jaše do škole, vukove kako je vrebaju u šumama i konja kako je svakog dana nosi istim putem i štiti.
Vrijeme nam baš i nije bilo naklonjeno. Vjetar, kiša...tek na trenutke sunce se probijalo kroz oblake.
U luci usidreni ratni brodovi, trajekti, remorkeri... Ugrabili smo nekoliko slobodnih minuta, ja za čitanje pored mora a Mirso za pecanje. Njegov je ulov mnogo značajniji. Nije šala uloviti oradu na mrvice od ručka. Odmah se to pročulo među ribarima. Da nije samo ribarsko pogovaranje, svjedoči fotografija.
Moj ulov je bio malo razočarenje. Prije odlaska sam se počastila knjigama o kojima sam čitala senzacionalne kritike. Jo Nesbo i njegov Snjegović, malo bolja epizoda Zločinačkih umova. Čovjek po imenu Uve, nisam željela koračati tim svijetom duže od dvadesetak stranica. Predvidivo štivo. Nadam se da će Elif Šafak i njen Mimarov šegrt pružiti nešto malo više. Volim kad me knjiga obuzme, kad zaronim u raskoš rečenica, misli, pletenja.
Čekam fotografije s nastupa po školama. Vrijedni kolega Ilić je "škljocao" za sve nas.
Djeca u Virpazaru su me naročito ganula. Najslađe je pričati priče onima koji priče žele slušati. Direktor te škole je i sam pjesnik. Dočekao nas i ispratio stihovima.
Putovali smo natrag cijelu noć.  Poželjela sam moje đake. Jedva čekam da im ispričam kako gdje sam bila, kakvo je to staro drvo i ovu priču o djevojčici i njenom konju.
Dobro se vratiti svojoj kući.

Krugovi

U ovo doba, ispred kuće je velika gomila drva za zimu. Ponesem moje slikovnice, lutke, sagradim dvorac od oblica, zapitkujem...
-Tata, avion! Pogledaj! -rekla sam jednom.
-Idi po mamu!- odgovorio je polako, da se ne uplašim. Taj pogled koštao ga je duboke posjekotine. 
Čitam Cvilidretu, slikovnicu zelenih korica na kojima je razigrani patuljak. Moja najdraža. I nju mi je kupio tata. Iznad bunara je visoki jablan. Oko njega kruže ptice. Uskoro će poletjeti na jug...

Jutro je. Na krevetu leži moja nova knjiga. Boja njezinih korica podsjeća na Cvilidretu.
Iznad naše stare kuće ukrštaju se tragovi aviona. Sada su njihova tijela vidljiva, nisu tek sitne kapi koje preko neba ostavljaju bijeli trag.
Toliko toga bih mu željela pokazati da je živ. Sjeli bismo tamo ispod jablana, čitali moju knjigu kao nekad Cvilidretu.
Ti avioni koji su preblizu, posječena stabla, ispisane stranice, djeca koja rastu...
Kako godine odmiču, njegovo prazno mjesto postaje samo vidljivije.
Nedostaje mi.

Uspavanka

Arči i zvijezde

Sjedi Arči! -kaže njegov vlasnik.

Arči gleda svojim svilenim očima umetnutim u veliku, čupavu glavu kako, u širokom luku, obilazim mjesto na kome se igra. Arči je šarplaninac.

Izgleda kao neki veliki,dobroćudni medo.

Radosno pozdravlja mahanjem repa djecu i pudlicu iz susjednog ulaza.

Njegov lavež je dubok i snažan.

Ponekad, kasno u noć

Arči laje na zvijezde i cvili, cvili, zavija.

Čini se da, odjednom, iz njega progovori neko biće 

kome se ne može reći - Sjedi!

Polarna svjetlost počne se igrati na nekom nebu u koje gleda

U glasu mu se nazire očaj

za stijenama, snijegom i planinskim travama

a onda, u duetu, mukli pjev haskija iz susjednog kvarta

prizove sjenke sibirskih tajgi.

Tužna je pjesma što odmiče prema zvijezdama

kao divlji, mali vuk, zvijer što slijedi trag u snijegu.

Usamljeni, osakaćeni za šume, doline,

osiromašeni za miris krvi i trag plijena u bijegu,

Arči i njegov drugar pjevaju pjesmu o nečemu

što nikada nisu okusili a bliže im je od svega na svijetu.

Pidžama mi postane tijesna,

soba me zarobi, zidovi se primaknu kao da osluškuju moj dah

strop se odjednom spusti tik do mog lica.

Osjetim i sama zov nečega što je disalo u sjeni dubokih šuma

radovalo se kiši, jutrima

osjećalo vjetar, sunce i snijeg na koži.

Cijele noći Arči zove vrijeme

poleglo kao talog na dnu naših kostiju.

Tako smo daleko od planina,

vitkih stabala ogoljenih breza,

tako smo daleko sami od sebe,

jedni od drugih, od svakog smisla.

Objašnjavamo zašto je važno grliti, voljeti, voditi ljubav,

Objašnjavamo sve što je nekada na svijet dolazilo s nama

Mumificiramo tijela ne bi li dočekala vječnost

u  gradovima bez milosti.

Dio po dio mog bića Arčijeva pjesma svlači s moje potke

Ostajem naga u noći koja nikako da prođe

Sve te zvijezde sručile su se odjednom u moje misli

kao neka srebrna pošast

Treba mi svjež dah s dlana smreka iz drevne šume

U mislima, bosa mu se prikradam,

grlim njegovu veliku, pametnu glavu,

uranjam mu lice u krzno

i onda zajedno pjevamo

tužnu uspavanku svijeta.

     Jagoda Iličić

Pismo

    Pisma obično počinju s dragi naši, poštovana, mila moja...Postoje pisma koja nikad nisu poslana i ona koja su do primatelja stigla greškom. Anonimna, potpisana, službena, ljubavna...Postoje i ona koja se pišu godinama bez neke nade da će ih oni kojima su namijenjena ikada pročitati.
Postoje i pisma koja trebaju neke druge riječi jer ove koje postoje nisu u stanju naslikati sve ono što bi trebalo biti izrečeno. 
Prije par godina sam slušala jedno zanimljivo predavanje koje me uvelo u svijet sasvim nove naučne oblasti pod nazivom Imagologija. Riječ je o cijeloj jednoj konstrukciji u koju budemo uhvaćeni kada sklapamo mišljenje o nekome, nečemu. Hollywood je razvio cijelu jednu mašineriju preko koje nam servira slike o Americi, Turska je preko svojih sapunica skočila na ljestvici ljepotica i ljepotana po kvadratnom metru, udžbenici iz kojih djeca uče...sve to Imagologija  objašnjava pomoću svojih parametara. Kada pročitam riječ croissant, u glavi mi se ukaže Ajfelov toranj i mali, okrugli stolovi pariških restorana.
Ali, kada se spomenu finska škola, jezera, breze i dobri ljudi, meni je samo jedna slika u glavi, moji dragi Harjukoski i Koski-Vähälä. Zahvaljujući slikama koje su do mene stigle prije njih, mislila sam da su sjevernjaci teški i hladni ljudi. Nisam bila spremna na "ovakve Fince".
Upoznala sam ih u jednom od najtežih perioda u mom životu.
Trebali su učiteljicu jezika. Već prvog dana progovorili smo jezikom koji je na neki neobjašnjiv način, poput svih onih drevnih tragova, usađen u sve nas, ljude.
Usvojili su mene i mog sina. Godinama smo se osjećali kao dio njihove obitelji. I oni su bili naša. Kada je moj sin slomio nogu, Ari je bio taj koji ga je nosio na zabavu kako ne bismo sami dočekali Novu godinu.  Kada su djeca kojima je Hanna predavala išla posjetiti Maksimir i moj je Benja bio dio ekipe.
Kada sam trebala prijatelje, Janne i Anne su bili tu. Bezuvjetno, odano, istinski. 
Kako se samo ti ljudi vole. S koliko ljubavi Ari gleda svoju Hannu. ( obnovili su bračne zavjete, u braku su od osamnaeste. Hanna je magistrica razredne nastave a Ari trener hokeja). S koliko nježnosti Janne prilazi svojoj Anne. Janne je pastor i u Bosni je bio u sklopu jednog odličnog projekta koji je financirala finska vlada. Cilj im je bio integrirati Rome u društvo na način na koji bi im cijela zajednica trebala pomoći. Kum projekt u kome su bila romska djeca osmišljen je tako da djeca dobivaju pomoć iz Finske ( hrana, pribor), ali samo dok idu u školu. Organizirali su radionice, timove, druženja...vodili su svoje romske prijatelje na ručak i njihova djeca su se igrala s njihovom djecom. U njihovim programima djeca koja prose i koje udaju i žene dok su još premladi, nisu bila nevidljiva. 
Anne je neko vrijeme provela u Africi pomažući kao medicinska sestra. Šećer smo uvijek uzimali iz posude drvenom žlicom koju je donijela iz tih krajeva.

Divila sam se skromnosti s kojom pristupaju svemu, jednostavnosti s kojom žive i upornosti u misiji koju su odabrali a ogleda se u pomoći drugima.

Sjećam se prvog Božića koji su Hanna, Ari, Joel i Janida proveli u Tuzli. Mi smo bili specijalni gosti a moj sin je dobio više darova nego što je mogao ponijeti. Nisu samo darovi bili u pitanju. Članovi njihove obitelji koji u ostali u Finskoj željeli su nam pokazati koliko im je važno što njihovi najdraži nisu sami u stranoj zemlji.
Anne je bila uz mene kad god je svijet izgledao beznadežno siv. Janne je umio nasmijati i najnamrgođenijeg čovjeka. Njihova djeca postala su nabolji prijatelji mog sina.
Nedostaju mi. Mnogo. Nikako da im napišem ono pismo jer ne znam koje bih riječi u njega utkala. 
Zbog njih vjerujem da anđeli žive u Finskoj jer, kako bi drugačije, ti divni ljudi sa sjevera postali dio mog života, života mog sina.