Ljubav moje majke

Na ovaj dan 

moja mati obuče najljepše odijelo

obuje cipele u kojima

 samo po svadbama drži korak

i kaže: - Spremna sam!

Kupimo jesenske ruže i svijeće

odemo na očev grob

i dugo sjedimo, u tišini.

Šušte breze,

mir se razlijeva iz nebeskog plavetnila.

Gledam je.

Šapuće umjesto molitve:

- Došla sam ti!

a ja, kao i kad sam bila dijete

ne diram u te njihove razgovore

u kojima nikad nije bilo mjesta

ni za koga drugog osim za njih dvoje.

Na Svi svete moja mati otključava vrata vremena

Izvuče uspomene iz prastarog ormara

kao svoje djevojačko ruho,

pa razgleda srmeni vez i dodiruje baršun godina

koje su prošle.

Nevjesta srebrne kose

sklapa ruke iz kojih su odžuborili životi

svih nas šest,

posustala u vremenu

koje nije krojeno njenim mjerama.

Negdje, u moru utrnulih dana,

moj otac je čeka sa šeretskim osmijehom

i ona žuri preko proplanka

poskakuju joj duge pletenice

na jedrim grudima.

„Došla sam ti“ ...

Čini se da nevidljiva ruka

 ispisuje odgovor u krošnjama breza

 koji samo ona umije pročitati,

riječi od kojih joj zatitra osmijeh djevojke na naboranom licu

Onda ustajemo

 i odlazimo sa seoskog groblja

sporim korakom.

                                                                                           Jagoda Iličić 

Trideset i tri godine moje heroine

- Jesi li nekada čuo za heroja Leteću Krempitu?- pitam jednog uplakanog dječaka koga je mama dovela na moju radionicu.

- Ne postoji heroj Leteća Krempita! – kaže on a smiješak mu se ukazuje na licu. Suze presušile u trenu.

- Ispričat ću ti kako to izgleda kada susretneš Leteću Krempitu!- govorim mu i vodim ga u učionicu. Tamo već desetak njih, nasmijanih i znatiželjnih, očekuje nastavak priče.

Mama uplakanog dječaka odlazi utješena.

Priče o herojima i postoje kako bi brisale tugu, samo je malo onih koji pišu o takvim temama, još manje onih koji su u stanju prepoznati super biće sakriveno u tijelu običnog čovjeka.

Ovo je priča o mojoj super heroini.
Imala je devetnaest godina kada je odlučila spakirati svoju malu torbu, oprostiti se s prijateljima i otići. Prvih je mjeseci kući dolazila ruku punih masnica i ožiljaka. U početku je radila u tvornici. Učila je novi jezik. Onda je dobila posao sestre na odjeljenju intenzivne njege u gradskoj bolnici.

Nedostajala mi je. Kuća je bez nje bila prazna. Iščekivala sam raspuste kao najdragocjenije dane u mom životu. Putovale smo vlakom do njenog malog stana pored željezničkog kolodvora. Čekala sam je da se vrati s posla a onda smo išle u kupovinu, kino, u šetnju divnim ulicama malenog slovenačkog grada. Na brdu iznad njega stražarile su kule grofova celjskih.

Njezino sam vjenčanje ispratila u suzama. Tada je već bilo jasno da se nikada neće vratiti. Sve moje starije sestre bile su mi pola mame pola sestre. Ona je moja sestra prijateljica.

Mnogo smo divnih, bolnih, radosnih trenutaka podijelile. Jedan od najtežih bio je onaj kada sam joj, prvi put nakon užasnih ratnih godina, doputovala mračnim putem preko Vijake, putem spasa kako su ga zvali. Plakale smo obje na stanici punoj svjetla. Bilo je blagdansko vrijeme, ukrasi su rasipali svjetlost preko užurbanih ulica. Kao da sam se našla u čudesnoj priči nakon četiri ratne godine punih mraka, beznađa...Danima me oporavljala, vraćala u život. Rat čovjeka pretvori u sasvim drugo biće. Svedeš sebe na instikte, vještine preživljavanja, zatučeš u sebi želje, potrebe, snove...Nikad ga u potpunosti ne preživiš.

Spašavala je moj život na mnogo načina baš kao što je pune trideset tri godine spašavala živote stranaca, osoba koje su joj polumrtve stizale na odjeljenje i zvale je sestro.

Jučer mi je pisala da je zatražila premještaj na drugo odjeljenje.

-Nema više noćnih!- govori mi radosno.

Ima dana kada, kao ovaj dječak s početka priče, u suzama otvarim neka vrata i tješi me samo pomisao da nema te daljine iz koje ona neće doletjeti da me zaštiti i ohrabri.

Ponekad nas zamišljam kao dvije starice koje pijuckaju nešto fino ispred neke kamene kućice u primorju. Ispred nas more, nas dvije u ležaljkama... Njena verzija slike bila bi da hodamo po malenom mjestu u primorju kao što hoda pored Savinje puna života, puna energije, puna ljubavi. Ona rijetko kada sjedi negdje. Uglavnom zuji okolo kao mali Japanac pun nekog neviđenog električnog impulsa.

Kuća joj blista, dvorište joj blista, ljudi koji su joj povjereni na brigu nemaju drugog izbora nego da udišu život punim plućima.

Ime koje su joj dali u slavenskoj mitologiji nosi boginja časti, junaštva, slave i pobjede. Bezbroj je bitaka iz kojih je izašla kao pobjednik, Slava, moja heroina, moja sestra.

Slava i ja, Celje, 2011.

Slovo o Nevenki Stuhli

- Da nema auto, ja bih mu ga poklonio!- govori moj frizer o svom majstoru Enesu. 

Četke lete oko moje glave, pramenovi lepršaju na svom kratkom letu do poda frizerskog salona. 

- Ne znam čime bih mu mogao dovoljno zahvaliti što me svemu ovome naučio!

- nastavlja.

 Idem kući s novom frizurom na glavi i razmišljam o tome kakav je dar zaslužila moja Nevenka Stuhli. Nevenka je, kako sam to spomenula u jednom od ranijih postova, godinama vodila literarnu sekciju u školi na Kiseljaku. Njezin suprug Zdravko predavao nam je fiziku. Sjećam se sati provedenih nad pjesmama koje me učila klesati. Nerijetko me iz škole vodila svojoj kući. Mijesila je kruh za svoju veliku obitelj i opominjala me:

- Možeš taj stih reći bolje. Nemoj tu rimu. Svi to koriste. Pjesma mora imati misao, originalne riječi, mora biti iskrena...

I tako, mijesimo obje dok ne budemo zadovoljne onim što su nam ruke stvorile. U njenoj je kući mnogo radosti, smijeha, ljubavi. Malo je ljudi koji se toliko vole cijelog svog života kao ona i njezin Zdravko. Kako me je navikla u osnovnoj školi da su mi vrata njezine kuće otvorena, tako sam se tom privilegijom nastavljala koristiti i kada sam školu završila, kad god je trebalo riješiti neku nedoumicu, doći do savjeta, ubrati putokaz ili se, jednostavno, naći blizu ljudi koji su otkrili i slijede onu finu nit života punog smisla, ljubavi i topline.

Oko Zdravke i Nevenke puno je unučića, unučica. Kuća im je i dalje puna radosti. Kad nisu u svojoj kući onda su u vrtu u kome ima svega. Blizu jezera, jedno blizu drugom, daleko od gradskih brzaka.

Jednom su mi pričali kako su ljeto proveli u nekom svjetioniku. Mir, tišina, more, knjige... Mislim da nijedno od njih ne zna koliko su puta njih dvoje osvijetlili krajolik djeci koja su im povjerena. 

Divni, dobri ljudi.

                                     Nevenka i njezina unučica Iris

Dalmatinka

Naša je Neda stigla na Breze iz okolice Rogoznice.Trbuhom za kruhom, kako se to uvijek govorilo. Dalmatinci su, obično, birali zemlje prekomorja. Neda se skrasila u pitomim brežuljcima našeg kraja, zaposlila u hotelu na Kiseljaku i udala za Rudolfa. Nije to bio idiličan brak. Rudo je volio popiti a kada je Neda odlazila u posjetu rodnom kraju, na njezinom bi mjestu osvanula Rudina prijateljica za koju su znali svi u selu pa i sama Neda.

Mnogo je toga naša Neda preturila preko glave. Najteže su bile one ratne godine, kao i svima nama. Neda je od Zore kopala u svom vrtu. Humanitarna pomoć dijelila se na najčudnije načine. Velike, bijele kante pune namirnica kružile su selom ali se nijedna nije našla za Nedu. Suviše zemlje, sin u vojsci...razlozi zbog kojih je Neda za jelo imala samo ono što joj je plodna zemlja pružala.

Tužna priča. Ono što je Nedu činilo posebnom bio je taj njezin dalmatinski dijalekt kojim je govorila čak i nakon desetljeća provedenih u našem kraju.

-         Di si ti? Samo spavaš! Diži se! - čulo bi se s vrata i mama bi se osmjehivala a onda je grdila što joj upada u kuću kao gusar za vrijeme popodnevnog odmora.

Mene je zvala lipa moja .  Pričala je o moru, kućici od kamena, psovala najsočnije psovke koje sam čula u djetinjstvu.

Mama ju je zvala Dalmatinka. 

Bolovala je dugo i umrla daleko od svog mora.

Ponekad vjetar u brezama na groblju zašušti baš onako kako se igraju morski valovi u plićaku, uz obalu. Ima u tom drveću neke utjehe, nježnosti, samilosti...svega onoga što ljudima, ponekad, nedostaje. 

Drvo za leptirove

Dok je bila djevojčica
moja je sestra zasadila žalosnu vrbu
ispred naše kuće.
Vrba je rasla .
Kada su joj prve vitice dosegle prozore naše sobe
sestra je otišla.
Vrba je bujala
po jedan krug za svaku godinu
u kojoj mi je nedostajala.
Sada,
ispred njene kuće tamo u Deželi,
raste drvce na koje slijeću leptirovi
Njihova raskošna krila lepršaju oko grančica
okićenih grozdovima cvjetova.
Moja sestra i sama podsjeća
na prekrasno drvce
raskošna sjenka njezine dobrote
bdije nada mnom.
Zbog nje leptirovi iz mog svijeta
pronalaze let, radost i utočište.
u zemlji koju dijelimo,
zemlji iz koje nikada nije otišla
a koja se zove Ljubav.

Tragom jedne riječi

            

  Čekamo da se tramvaj zaustavi. Iznad vrata su napisana upozorenja na turskom.Vozilo je na sarajevske šine stiglo iz Istanbula. Čitam riječ boğaziçi.

Zvuči mi poznato, domaće.

Bogaz. (grlo, prijelaz). Tako su se u mom kraju zvali prijelazi iz imanja u imanje. Domaćin bi načinio par drvenih stepenika s obje stane ograde. Vijugale su staze preko polja, pored kuća, ušuškane u sjenke drveća, daleko od širokih, prašnjavih puteva. Meni najdraža vodila je preko polja do moje tetke u Jankovićima . Na njoj su bila čak tri bogaza. 

Kojim je putevima ova riječ s Bospora stigla u moj kraj? Kakvi su je karavani, putnici, pisma donijeli?

Mnogi su se proteklih decenija odselili s Kiseljaka, Breza, Ševara...
Koje su riječi oni odnijeli?  Jesu li ih utkali u govor onih koji su im sada blizu?

 Tako je otišla i moja najstarija sestra Mila. Nikakvo joj drugo ime ne bi pristajalo.      Mi ostale imamo prijeku narav “s očeve strane” , ali ona ništa od toga nije naslijedila.  Nježna, dobra, tanane duše kao da nije s ovoga svijeta.

 S Breza u Bratunac, iz Bratunca u Francusku. Godinama joj je već adresa u dolini    Loare. Njezine prijateljice šalju nam čestitke za blagdane. Nekoliko njih je putovalo Bosnom. Egzotična zemlja iz divljih krajeva svijeta. Mi i naši bogazi, naše ograde  i putevi kojima stižemo jedni do drugih.

Tramvaj usporava. Vrata se otvaraju. Izlazim u pomrčinu i kao da koračam preko krhkog mosta na kome se povjetarac iz Istanbula susreće s osmijehom moje lijepe sestre.

O reformi školstva i mom učitelju Matiji Škrlecu

- Opet imaš neki sjeminar?- pita moja mati i vrti glavom. Pišem sjeminar a ova sprava uporno, pokušava ispraviti na seminar. Moja mati to ne zove tako a ja sam odlučila malo ozbiljnije prihvatiti njezine riječi, barem u ovim poznim godinama.
Otkako sam uzela dnevnik u ruke, sjeminari su sastavni dio mojih zima i mojih proljeća. Uzalud objašnjavamo, mi prosvjetari, kako učenički raspusti ne važe za nas. Administracija koju nam nameću bez pitanja, raste i buja kao divlje kupine po neobrađenim njivama mog zavičaja.
Kako koji ambiciozni doktor pedagogije otputuje u neku od "naprednih" zemalja, tako nam u školu donese neki novi formular, dokument, terminologiju, metodologiju...Onda, slijede sjeminari na kojima sve to treba naučiti. Umjesto oblika, sredstava, zamišljenih učenika po kojima se nekad krojila nastava, sada treba zamisliti ishode, strategije, primijeniti tabele čudnih naziva i procjene nazvane po onima koji su ih smislili.
Nikad nisam bježala s nastave ali s ovakvih sjeminara zbrišem barem u mislima u one davne godine kada sam bila prvi razred i čekala da me učitelj Matija Škrlec podigne kako bih na previsoku vješalicu okačila moju tešku bundu. Bili smo premali pa nam je on tako pomagao, uz smijeh. Danas bi ga optužili za zlostavljanje jer je dodirivanje učenika zabranjeno. Tada to nikome nije padalo napamet jer su se učitelji poštovali i većina njih bili su svojim učenicima mnogo više od učitelja. Matija Škrlec je bio naš prijatelj, sjajan predavač i strog pedagog. Beskrajno smo ga voljeli. U školu je dolazio u patikama, na biciklu. Mi smo mu brali šipurke kad je bio bolestan i tugovali kad je u našem drugom razredu otišao u mirovinu i vratio se u svoj rodni Cazin.
Bili smo sedmi razred kada su nam javili da je otišao s ovoga svijeta. Plakali smo, cijeli razred.
Pitam se koliko bi učenika sada zaplakalo, koliko su učitelji današnjoj djeci uopće bitne osobe u životu?
 Jesu li silni sjeminari i reforme pomogli preživjeti povjerenju i poštovanju u učionicama?