Ljuljaška za Trnoružicu

  Moj bijeli, kameni grad obasjalo je proljeće. Ptice veselo grade svoja gnijezda. Na bistrom nebu nema oblaka. Dugi, vijugavi putevi lutaju u brda. Do mojih prozora dopire miris nježnih, svilenih cvjetova.  Kada spustim ruke na topli kamen, osjećam  mu bilo pod prstima. Gledam u malenu luku u kojoj  čeka usidreni brod. Vjetar se igra njegovim bijelim jedrima. Drveno lice djevojke s pramca stpljivo  čeka da se otisne na pučinu. Vrhovi planina stresaju sa sebe posljednje krpe snijega. Stiglo je vrijeme rađanja, vrijeme obračuna s pričom koja je živjela uz mene poput nekog djeteta kome nikada nije presječena pupčana vrpca. Hranila se mojim tijelom i u isto vrijeme disala za sebe, postojala za sebe. Bilo je vrijeme da se ispriča pošteno i do kraja. Samo smo se tako mogle oprostiti jedna od druge. Trebale smo reći sve što smo imale i  roditi se nakon tog teškog rasplitanja, slobodne u nekom blagoslovljenom početku.

 Bilo je to davno, u nekom drugom životu. Darovana sam i ostavljena da rastem. Moja majka nije bila nježna žena. Brinula je jesam li sita, obučena i na sigurnom ali, nikada nismo razgovarale o tome jesam li ili nisam sretna. Osluškivala je svijet koji sam krila od nje. Najteže je sagraditi staze  koje vode u dušu vlastitog poroda.

Njeno je bilo da se plaši, sakriva vretena i stražari pred vratima kule, moje da se otimam i prkosim. Tako je to u tim godinama.

Sanjala sam, stalno, kao neki ljenjivac zakačen za drvo iz koga stiže sve što mu je potrebno. Nisam voljela zidove koji su čuvali naš dvorac. Plašili su me.

 Visoki, bijeli i šutljivi.

Bilo je jedno posebno mjesto na zapadnoj strani zamka. U sumrake sam se iskradala  iz svoje sobe, odlazila tamo  i gledala kako se sunce utapa u pomrčini.

Moj dobri otac dao je na njemu napraviti ljuljašku. Danas  mi je to jedna od najdražih uspomena, njegovo veselo lice iznad dijelova koje je sklapao u uzletište razigrane kćeri. Znam da je, na svoj tihi način, razumio moju želju i htio nekako pomoći mojim snovima da se domognu oblaka.

Silazila sam, jednom, sa svoje ljuljaške i moj se pogled zaustavio na prekrasnim rukama mladog vrtlara. Sjećam se da sam zastala kao ukopana i zurila u njegove vješte prste koji su se pleli oko ruža. Postoje mjesta u vremenu na kojima nas sačeka nešto što se zauvijek ureže u naša sjećanja. Neki pogled, neka slika, dodir.

 Kada je zastao u svom poslu i pogledao me, nešto od one moje djetinje bezazlenosti zauvijek se izgubilo.

Majka je sumnjala da se događa nešto čudno. Oči su mi blistale i pjevala sam, neprestano. Osjećala sam kako me prati pogledom i moja mi je tajna postajala teška i slatka u isto vrijeme. Prkos je najdraža biljka mladih ljudi.

Iskradala sam se noću, odlazila na ljuljašku. On me čekao. Ljubili smo se satima. Držali smo se za ruke krišom. Odrasla sam u njegovom zagrljaju.

Doticao  me nježno i spretno, baš kao što je pomagao  brašunastim ružama  procvjetati u kraljevne.

Majka je, očajna, kršila ruke strahujući za moju sudbinu, kada je saznala moju tajnu od uhoda čije su se sjene neprestano šuljale po mračnim hodnicima.  Ne znam kako je nagovorila oca da makne ljuljašku. Učinio je to  preko volje. Nikada nije mogao podnijeti moje suze. Znao je što mi oduzima kada se sjekira okomila na moju krilatu krletku.

Uskoro je u luku ispred zamka uplovio crni jedrenjak i u naše kraljevstvo stigao je kraljević iz daleke zemlje. Istim tim brodom, noću, kradom, otpremili su vrtlara preko daleke, uzburkane vode.

Te se noći probudila crna vila s vretenom u rukama. Nisam joj se usprotivila kada mi je njegov oštri šiljak rinula u srce. Ugrizla sam svoj dah, prestala disati na trenutak a onda skinula svoju tajnu s ramena kao neki teški, olovni ogrtač.

Ubrzo su krojači počeli šiti haljine sa srebrnim porubima, zlatnim šarama i baršunastim povlakama. Ne udaju se kraljevne svakog dana. Pospremali su, prali i čistili svaki kutak našeg starog zamka. U kuhinji su se mijesili kolači, mirisalo je na med i vanillu. Budila sam se u nekoj grozničavoj želji da sve to već jednom završi, da me predaju i okrenu pogled od mojih očiju.

Kraljević je bio zgodan, šarmantan, duhovit. Primicao se polako, kao spretni lovac ranjenoj lovini. Zaobilazio je bolna mjesta, znao kako utješiti, kako ponuditi rame, kako obećati... Činilo se da sam uspjela pobjeći od tajni, zvijezda, mjesečine i prkosa, u svilenoj haljini i staklenim cipelicama. Trčala sam, tako, sve do ponoći kada su posuđene, lažne stvari vraćene tamo gdje pripadaju.

A onda se počelo događati nešto na što nismo računali. Ruže su poludjele od bola. Počele su divljati u svom nježnom svijetu, razgoropadile se i razgranale kao čudovišta. Uzaludni su bili svi pokušaji da se urazume. Nešto je bilo ostavljeno u samoj zemlji, neka čudna magija koja ih je tjerala da rastu i prijete oštrim, sjajnim trnjem.

 -Neće na dobro, šaputali su  kraljevski mudraci!

Dvorište im je uskoro postalo tijesno. Kao neka barbarska pošast, prešle su brižljivo čuvane granice svojih lijeha i okomile se na bijele, visoke zidove. Uspuzale su se uz vitke kule, ugušile pobunu rascvjetalih hortenzija koje su pokušale cvjetati svoj dio priče.

Kada su, napokon, u svoj prekrasni zagrljaj stegle cijeli zamak, okupirale sve prozore i ostavile stažare na zidovima, posustale su i ukočile se kao kotač slomljen na strmoj nizbrdici.

Zaustavio ih je pogled sa zidina, taj duboki, široki, beskrajni pogled koji je oduzimao dah. Mislim da su tek tada razumjele da su ruke koje su toliko voljele otišle preko  te beskrajne vode, negdje u svijet i da im se više nikada neće vratiti.

Da su mogle, sakrile bi se u svoje korijenje, kao postiđena djeca. Ali, bilo je prekasno za to.

Gledala sam ih s prozora moje sobe, očajna, puna želje da divljam zajedno s njima ne bih li se riješila vretena zarivenog u prsima.

Onda je sve utihnulo i došle su nekakve polugodine u kojima smo bauljali polubudni, polusretni, polunasmijani...

Sjećam se balova koje smo pripremali i šarene, dvorske svite. Pjevalo se, plesalo. Moj je zgodni muž bio nenadmašan kada je trebalo napraviti dobru predstavu. Ne znam od čega se skrivao i za koga je igrao sve te nasmijane, simpatične role. Otkrila sam, prilično rano,  da mu moja vatra nije dovoljna. Bio je nomad u svom srcu i nikakva nova igračka nije mogla promijeniti tu istinu. U početku je boljelo kao neka tajanstvena bolest. Ženska sujeta peče gore nego lomača na kojoj se spaljuju vještice. Trebala sam biti princeza. Trebala sam biti jedina.  Bila sam... do ponoći. Nije bilo čarobnog jutra poslije. Nije me tražio među stotinama drugih. Bila sam sve ono što su bile i one, neprepoznatljiva, potrošena šarena laža. 

 Je li ono što u početku vidimo jedni u drugima samo plod naše žudnje za nečim, slika u ogledalu koja blijedi i ostavlja pustoš nepoznatog lica koje se ukazuje pred nama, lice na koje nismo spremni, lice koje nam se ne dopada, nepoznato biće pored koga se budimo,  s kojim se mimoilazimo u škrtom prostoru vlastite orbite?

Ljudi vole na različite načine. Iz obijesti, požude, razuma... ove posljednje ljubavi  su najgore. Licemjerne, naštimane kao enterijer dnevne sobe u izlogu robne kuće. Savršene, udobne. Jedina mana im je to što nisu dom. 

Svatko ima svoje vreteno, ormar, jastuk i poljubac.

Kopnila sam. Nisam više pjevala. Uzalud je otac napravio novu ljuljašku.

Zatvarala sam prozore kada se bližio sumrak i navlačila teške zastore. Haljine su mi postale prevelike a riječi uplašene kao ptice koje slute neku nesreću.

Slavili su plodove jeseni kada se u  sjajnoj, okićenoj dvorani prvi put pojavila ona. Sve su mi to ispričali poslije. Nisam više išla na zabave. Nije imalo smisla. Bila sam umorna od uloga, umorna od te prozirne, površne igre.

-Mene niste zvali!- tako je rekla crna vila, nimalo pitoma, goropadna i žedna naplate za sve muke kojima su joj izbrisali mekoću srca.
- Mene niste zvali ali ja sam došla!- govorio je njen oštri glas. Mahala je dugim, zgrčenim prstima. Nosila je koprenu preko lica na kome su sijevale zelene, hladne oči. Sjetili su se neke stare  žene koja se pojavila na mome rođenju i trabunjala nešto o prokletsvima. Mislili su da je došla ponovno kako bi proricala nesreću.

Istina je bila jednostavna, kao što su sve istine ovoga svijeta. Mjesečarila sam u snu. Sanjala utvare i govorila glasno. Noću se moja sjenka odvajala od mojih ramena, lutala odajama zamka i glasno govorila o onome čime su se igrale moje misli, u najskrivenijem dijelu moje duše, visokoj kuli koja je čuvala vreteno.

 Moje vreteno.

 Kada je, napokon, otišao brodom u svoju nepoznatu zemlju,  zaspala sam kraj ormara u čijim su se pretincima  složile uspomene kao zlatom izvezeni miraz prevarene nevjeste.

Onda je počeo padati snijeg. Usred ljeta. Zaplesao je tiho i neočekivano iznad strpljivih borova, oko kamenih, šutljivih zidova. Padao je, padao i padao sve dok boje nisu nestale, sve dok se zelenilo nije izbrisalo, sve dok ptice nisu utihnule. Zima se okomila na ljudska lica. Kraljevski je par zatečen na prijestolju. Ozbiljno su se gledali prije nego su sklopili oči. Dvorani, sluge, vitezovi i savjetnici, svi su, redom, odbili biti budni. Kao da je noć bacila rukavicu koju su svi prihvatili u nejasnom dvoboju svjetla i sjenki.

-Spavaj, spavaj, žuborio je zdenac u dvorištu.

Maleni paž kome se prosulo mlijeko za kraljevski doručak skamenio se u svom strahu od debele kuharice koja ga je prijeteći gledala, zamahujući drvenom kuhačom.

Godine  su se nakotile u tamnim pregradama, jedna za drugom, svaka nalik na onu prethodnu. Sijamske blizanke spojene tišinom.  Zamišljala sam i sjećala se nečega što mi je pripadalo nekada davno, sve dok sjećanja nisu postala iznošena i izblijedjela, sve dok se više nisam imala čega sjećati.

Sjenke su plesale oko mene svake noći,  gostile se mesom mojih snova, jele svježinu dana, gospodarile mojim snovima.

Dospjela sam u neki ćorsokak visokih zidova iza kojih se nije dalo naslutiti ništa. Čekala sam da se otvore neka vrata.

Kada je umorni putnik, gonjen nekom svojom mukom, zalutao u šikaru oko  uspavanog zamka, u zraku je zamirisalo nešto nalik na proljeće. Rasplesana zraka banula je u moju sobu, uvukla se među teške jorgane, razmakla zavjese na zamagljenim prozorima. Pustili su ga da prođe. Kameni zmaj iznad kapije nije mu spržio srce. Ukočeni stražar na širokom stepeništu nije mu odrubio glavu, čak je i teški lokot mirno predao vrata  moje sobe, poput nekog dobro plaćenog izdajnika. Znali su nešto što ja nisam. 

Onjušili smo se kao dva lovca u visokoj travi stepe. Nisam otvarala oči dok me ljubio. Vlastito tijelo bilo mi je kao tuđa kuća. Dugo nisam živjela u njemu. Trebalo je da se razbudi usnula svita, kraljevski par, kuharica i mali paž koji je prolio mlijeko. Ali, oni su i dalje spavali dubokim snom. Samo je zla vila bila budna i smijala se na sav glas.

Odzvanjalo je poput jeke hodnicima i dvoranama u kojima se dugo nije plesalo, vijećalo, radovalo.

Siroti, prevareni čovjek. Obećano mu je kraljevstvo a onda je izbačen kao lopov koji se drznuo otvoriti riznicu.

Otišao je proklinjući i stresajući prašinu a ja sam čvršće prigrlila moj jastuk i opet zatvorila oči.

I tako sam spavala satima, danima, godinama...

Možda se čudo o kojoj priča govori rodilo kada su zastori razmaknuti nevještim rukama  putnika nesretnika prvi put namamili moj pogled da se iskrade i pobjegne iz  samotne kule.

Tog tihog dana ugledala sam stranca kako njiše ljuljašku i nešto se pomaklo u mom srcu. Stajao je tako, šutljiv i nasmijan i igrao se, kao neko radoznalo dijete.

Požurila sam dugim hodnikom dok su mi koraci sablasno odzvanjali uspavanim zamkom. Htjela sam mu reći da je ostavi na miru. Ličilo je na svetogrđe to igranje, kao kad se šale na račun pokojnika.

Na vratima me sačekao svježi dah vjetra. Visoke breze zažuborile su kao neki šuštavi slap. Zastala sam, ukopana, poput  suhog  lista koji  su vratili na olistalo drvo.

Prilazila sam mu oprezno, preko zapuštene trave, pored okamenjenih ruža.  Usput sam udisala meki dah rascvjetale zemlje.

Onda su, kao dugo držani taoci, osmijesi počeli bježati i s mog lica. Gledali smo se. Nosio je u očima nešto blisko, dobro i nježno.

Tek nekoliko riječi, poput oprezne izvidnice,  razmijenjeno je između nas toga dana.

Kada sam se, nakon tog neobičnog susreta vratila u svoju sobu, sve je u njoj izgledalo drugačije. Uhvatila sam se pospremanja, skidala paučinu i pjevala.

Te je noći moj san došao kao okrepljenje. Onemoćali snovi po prvi put su se vratili u ormar poraženi, kao neka ostarjela vojska.

Došao je i drugog dana. Igrao se s mojom ljuljaškom i ja sam mu, ponovno, požurila u susret.

Govorili smo o ružama, lijehama zaraslim u korov i putnicima koji su čekali u luci Nisam još imala snage sjesti na ljuljašku. Njihali smo je zajedno i taj usklađeni pokret smirivao je neki drhtaj u mojoj duši. Kad god bi se prazna sjedalica vinula u zrak osmjehnuli bismo se u isto vrijeme.

Nakon mnogo, mnogo godina, majka je došla u moju sobu. Razgovarale smo kao dvije prijateljice. Stakleni zid između nas izgubio se nekim čudom. Govorila je o pažu na koga je tog jutra zamahnula debela kuharica, o prolivenom mlijeku i ocu koji je zaboravio zatvoriti krletku iz koje je pobjegla stara ptica donešena s dalekih otoka.

Probudio ju je moj smijeh, rekla je, kao neko objašnjenje koje se razumije samo po sebi. Došlo je vrijeme da oprostimo jedna drugoj sve što je trebalo biti oprošteno.

Zamak je oživio. Polako je sve vraćeno tamo gdje je već odavno trebalo biti. Ruže su se, opet, petvorile u ohole, baršunaste gospođe okupljene oko čajanke na zelenoj tratini dvorišta. Razbuđena posluga razmakla je zastore s velikih prozora i sunce se ušetalo u prašnjave dvorane kao ponosni pobjednik nakon duge i teške bitke.

Tog sam se dana dugo češljala i umivala, isprobavala haljine i zurila u zrcalo. Neka slatka strepnja draškala me neprestano. Hoće li mu moja koža biti dovoljno bijela i nježna, hoće li mu moj struk biti dovoljno tanak a usne slatke? Znala sam da me već čeka kraj ljuljaške ali nisam znala o čemu misli. 

Letjela sam kao neki sumanuti leptir pokušavajući dokučiti šta se od mene očekuje. Požurila sam mu u susret obučena u novu haljinu i kada je raširio ruke znala sam da se nemam čega plašiti, da su oluje dobre isto toliko koliko su dobri nježni, sunčani dani.

Poljubio me. Mrvio je moje usne, istraživao ih, ostavljao na njima neko slatko, golicavo pamćenje koje me tjeralo da se osmjehujem. Moje su mu odgovarale, uspavane godinama, začinjene čežnjom, spemne da se nadmeću s njegovim.

I oko toga se isplela cijela bajka, oko tog nježnog, svemogućeg, kraljevskog dodira.

Nisu mu se otvorila vrata niti je posjekao trnje nježnih ružica.

Počeo je od jedinog logičnog početka na koji su svi zaboravljali u besmislenoj želji da se nadmeću s urocima i pobijede zidove koji izazivaju. Podijelio je sa mnom moje snove, otključao me, oživio. 

I zato je priča koja se pričala dugo poslije bila čarobna. Nije slavila pobjedu, snagu ni muškost. Nije se divila čednosti, snovima, čekanju i strpljenu. Slavila je slobodu i sve ono što je ona nosila na svojim prekrasnim, mekanim krilima.

Sjajni mač, oklop i vranca dodali su u priču kako bi je učinili veličanstvenom. Ništa mu od svega toga, zapravo, nije trebalo.

Uz njega  je došlo proljeće i teatar sjenki napokon se zatvorio. Kosturi koji su tako dugo plesali obučeni u moju želju da ih oživim, konačno su našli spokoj.

Ostao je još samo jedan nedovršen posao, jedan obred koji sam morala obaviti sama. Te sam se večeri  iskrala do najviše kule zamka. S njenog se prozora bacao pogled preko talasima razigranog plavetnila. Sunce se spremalo u svoju purpurnu postelju.

U kuli  je čekala škrinja. Podigla sam teški poklopac i spustila u nju moje vreteno. Začuo se zveket nekog nevidljivog lanca kako pada o pod, muklo i teško.

Crna vila vrisnula je iz mračnog kuta natjeravši me da zadrhtim. Na tren se zamračilo kao da je pala najcrnja noć. Sreća pa godine donesu mudrost. Ja sam naučila svoje teške lekcije. Nisam joj se opirala, nisam zametnula novu borbu. Samo sam joj okrenula leđa. Aveti tako nestaju  iz našeg života.

Neka nevidljiva ruka zatvorila je za mnom vrata i okrenula ključ u staroj bravi.

    Proljeće je. Miriše zrak. Čist i  opran nevinim, bijelim snjegovima. Gledam brod koji čeka u luci ispod zamka. Nije me strah putnika koje donosi. Ne plašim se putovanja na koja me zove.

Počela je padati kiša. Jedna za drugom, malene, tople kapi odzvanjaju na kamenu. Pustila sam da me umije. Volim kišu. Volim njen tihi glas koji šapuće kao najslađa uspavanka.

Nisam se sakrila od njenih mokrih dodira. Otrčala sam do moje ljuljaške i vinula se u zrak, kao neka ptica željna neba, slobodna, zaigrana oblacima.

Svijet je, opet, postao lijep, dobar, čudesan.

     (Jagoda Iličić, Vanilla, med i suncokreti, Nova Poetika Beograd, 2013.)

Sretan rođendan!

Danas je rođendan najdražoj profesorici na svijetu. Fb kaže osamdeset šesti ali ja nikako u to povjerovati ne mogu. Nikad ona nama neće ostariti baš kao što nikada neće ostariti uspomene koje dijelimo.
Meni je bila svjetionik. U svakom smislu. Kad je čovjek mlad ne izlazi lako na kraj s demonima odrastanja. Ako slijediš neki neuobičajeni put, onda su ti putokazi neophodni a njezina je  riječ uvijek pomagala, tješila, vodila...
Moja prva godina studija prolazila je uz zvuk granata, u strahu, neizvjesnosti...Dolazili smo u učionicu željni utjehe, željni života kakav smo s pravom u tim godinama očekivali. Naša je mladost streljana svakodnevno. Ubijani smo smrću dragih osoba, izolacijom, mrakom...
Vojkica nas je vodila kroz priče vilinskim koracima. Zaboravljali smo na mrak i birali svjetlost, birali izvjesnost da će sve to jednom proći. Ona je preživjela i onaj drugi svjetski rat, opsadu Beograda, glad i prste uništene obnovom porušenih kuća, prste koji su prije toga razmjenjivali dodire s violinom.
Preživjela je i samoću, mladost, ljubavi, ratove...govorila nam je o tome.
Dolazila sam na njezina predavanja ponekad pješice, ponekad okačena na vagon koji je vukla parna lokomotiva. U ratu nema autobusa, automobila... Ona mi je otvarala vrata svog malog kabineta zatrpanog knjigama i kuhala mi neobične čajeve. Imala je predratnu zalihu engleskih, indijskih, cvjetnih...Nikad nisam pila takve čajeve. Ni prije ni poslije.
Predavanja dječje književnosti tada su bila jedino mjesto na kome sam se osjećala živom.
U ratu se cijeli vaš život svede na instinkte, preživljavanje...Pišem o sebi iz tih dana a kao da govorim i nekom drugom. Mislim da se tako osjeća cijela moja generacija.
Kad god čitam djeci Šarlotinu mrežu pričam im o mojoj profesorici, o tome kako je ona prevela tu knjigu , o svemu što jedan dobar učitelj može pokazati svom učeniku.
Nadam se da ću barem mrvicu biti slična njoj.
Svi mi koji smo jednom bili njezini studenti ostali smo to zauvijek tamo gdje se najviše broji, u srcu!

Sretan rođendan, draga moja profesorice!

Popis stanovništva

 Ima tih dana u kojima zalutaš na tračnice nekog drugog, paralelnog svijeta. Sudaraš se s pravilima, znakovima i licima koje ne poznaješ. Nije to tvoj svijet, nisu to tvoja pravila, nisu to lica koja ohrabruju... ne pripadaš tu.

Onda me Ida pozove na buhtle s cimetom.

Ona i njen Selmir najskladniji su bračni par koji poznajem. Rade zajedno, odmaraju zajedno, raduju se i tuguju zajedno. Zaprave zajedno. Rijetkost je da dvoje baš tako, pošteno i lijepo podijele i ispune zajednički život.

Ostanem satima, dugo poslije posljednje buhtle smazane u dahu jer je Ida majstor u kuhinji. Naravno, ne zbog buhtli. Njih dvoje su moji posebni prijatelji.  

Ida je obukla sve moje knjige. Najljepši je osjećaj povjeriti joj novi rukopis i iščekivati kako će ga skockati. Stvarale smo zajedno čitanke, knjige, priručnike... Teško je objasniti što sve stane u riječ stvaranje onima koje ne oduševljavaju dobre ilustracije, neobičan font, tekstura papira...Moja radost nakon završene knjige potpuna je tek kada je predam Idi u ruke.

Ona razumije zašto me Šeldonove šale opuste i nasmiju na kraju radnog dana, dijeli sa mnom vijesti o snimanju novih epizoda Ratova zvijezda i zna koje su moje omiljene rečenice iz Gospodara prstenova. Dijeli moju tugu i raduje se zajedno sa mnom. 

Ida je stanovnik mog svijeta.  

"Svaki put kada bih te zagrlio imao sam osećaj kao da sam kod kuće."
Ernest Hemingvej

Ljeposava, sretan ti Dan žena!

     Ljeposava je lik iz kultne serije Đekna još nije umrla. Govori malo, sarkastično, podmeće leđa ispod ormara, sinovljevih pogrešaka i muževljevog autoriteta. Usput joj se omaknu riječi kao neke suvišne kapi s ruba prepunog zdenca. Nekad mora da je bila lijepa ili su to, po njenom rođenju slutili pa su joj dali takvo ime u nadi da će je pratiti kroz dobar život jer, lijepe žene imaju malo više izbora od nekrasotica. Muke s kojima se susreću Mozgosave ublažene su imenima u kojima se ne da naslutiti dar koji imaju. Barem dok ne progovore.

Meni je Ljeposava, vremenom, postala pojam žene koja u sebi sublimira nešto od stvarnih i nešto od onoga čemu se pokušavamo približiti. Platonova ideja u ženskom svijetu - Ljeposava. Liku iz serije i ženama o kojima želim govoriti, zajedničko je samo ime.

Sutra je Dan žena i ja želim opisati moje Ljeposave, one neke tvrdoglave, uporne, koje podižu svoje ormare i rade to uspješno, veoma uspješno. Otvoreno govore ono što misle a misle pametno. Posvećene su onome što rade i sve čemu se predaju začine ljubavlju i dobrotom.

Jedna od njih živi u Parizu. Odrasle smo zajedno. Zapravo, ja sam joj tetka. Mlađa je od mene samo tri godine. Čitala sam joj pjesme iz čika Jovine Riznice dok je bila mala. To su nam najstarija sjećanja. Bila je užasno razmažena, psovala kao kočijaš i ugnjetavala me kad god je mogla. S godinama smo naučile da smo različite i da smo sestre, postale bliske. Kaže da joj umjetnici, generalno, peglaju živce ali znam da bi za mene stala ispred tramvaja i da bi tramvaj nastradao. Malo je ljudi s kojima se mogu tako smijati kao s njom. Neke naše šale preživjele su godine, kakve godine- desetljeća. Čak više nisu ni smiješne ali im se smijemo radi tradicije. Volim te naše šale, volim taj naš svijet. Nema daljine, nema vremena između nas. Dugo joj je trebalo da se riješi svega što joj je rat natovario u breme. Čini mi se da je, posljednjih godina, konačno pomakla svoj ormar i dopustila svojoj životnoj energiji da pokaže pravo lice. 

Da sam vjetar puhala bih iz sve snage u njena jedra.

                                      Dragana i ja

Druga moja Ljeposava sugrađanka je Donalda Trumpa. Bile smo najbolje prijateljice od gimnazijskih dana. Takva su prijateljstva dragocjena, rijetka i neponovljiva. Siromašni su ljudi koji u životu nisu imali barem jednog takvog prijatelja. Kada je odselila preko oceana, ostavila je za sobom ispražnjene prostore koje smo nekad dijelile I koje je trebalo zaobilaziti, svakodnevno. Nedostajala mi je kad god se dogodilo nešto lijepo ili ružno. Uvijek će mi nedostajati.

 Merima

Treća Ljeposava bila je moja drugarica u dugim godinama rekonvalescencije. Slične su se stvari događale i njoj. U našem druženju nalazile smo snagu za sve ono što se moralo uraditi, rame za plakanje, nekoga tko sluša s druge strane telefonske veze i razumije o čemu pričaš.  Kad god je vidim kako predvodi povorku mažoretkinja, osjetim ponos i radost u isto vrijeme. Znam s čime se sve hrvala i koliko je snage uložila u svoje snove koji su, konačno, postali vidljivi.

    

Dvije Ljeposave dijele moj svijet na poslu, oko posla, izvan posla. Jedna je bila moja školska drugarica, pa smo radile zajedno u jednoj osnovnoj školi, pa mi je postala direktorica. Jedna je od rijetkih kojima ambicije i počasti nisu promijenile kod. Uvijek je radila više od svih nas i nikada nije položaj koristila da bi nametnula autoritet. Jedna od nas, od početka do kraja. Drago mi je da više ne sjedi na toj stolici i da možemo biti više prijateljice. Izgleda kao diva s naslovnica. Štikle, haljinice, detalji koje sama veze. I strpljiva je, beskrajno strpljiva, taktična i uvijek spremna saslušati, pomoći…

Sanja danas leži pokošena upalom sinusa. Mislim da nisu sinusi to što ju je dokrajčilo. Ona svu svoju energiju troši popravljajući svijet i smišljajući kako da olakša drugima sve ono s čime se nose. Pokušava ponijeti ormare svih Ljeposava koje poznaje i nije ni čudo što je svi ti napori ostave ovako smrvljenu. Oporavit će se ona i krenuti frontalno, jedinim putem koji razumije, putem srca, ne štedeći sebe i ne praveći kompromise između onoga što smata ispravnim i onoga što je lakše.

                                      Sanja i ja

 Danči i ja prijateljice smo još od ratnih dana i sastanaka u Klubu književnika. Sjećam se onih haljina posuđenih iz beogradske opere i nastupa na ledenoj pozornici.

Dana se odselila u drugi grad ali smo ostale bliske. Moja vjenčana kuma. Potpisala da će paziti na mene i moju sreću. I to radi, odano, toplo i iskreno. Nekad je bila voditeljica najgledanijih političkih emisija na državnoj televiziji. Zamijenila je glamur za svijet u kome su njezina djeca, muž i ona glavni likovi. Iskreni svijet pun ljubavi.

Danijela i ja

Još jedna moja Ljeposava živi u Sarajevu i zove se Zehra. Sagradila je jedinstven grad u kome kraljuje. Koliko se samo nas okuplja oko njezine mašte i dobrote. Zehra je jedno od onih srca koja se otvore i prigrle vas zauvijek. Nekad imam osjećaj da ja njoj ne trebam ništa pričati. Ona sam sve nekako razumije i pročita bez riječi.Znam s koliko se lavova bori i ne posustaje. Naoružana osmijehom, ljubavlju i dobrom voljom. 

                                                               Zehra i ja

 Drage moje Ljeposave: Danijela, Dragana, Zehra,  Merima, Žana, Amira, Sanja, ako bi trebalo birati one koje bi dostojno stale uz Claru Zetkin i Rosu Luxemburg, ja bih uvijek odabrala vas.

Dan žena neki pretvore u darove i ples, neki ga negiraju, nekima se čini smiješnim da postoji dan posvećen samo jednoj ljudskoj vrsti... Žene to jesu, posebna vrsta koja svoj status može popraviti oslanjajući se na hrabrost, snagu i upornost onih posebnih među nama, onih koje nisu odustale od svojih snova, one koje svakodnevno vode svoje male ratove s besmislom i ostavljaju vidljive tragove.

Kada bismo malo više podržavale jedne druge, svijet bi bio bolje mjesto. Na kraju krajeva, ne postoji čovjek na Zemlji koga na ovaj svijet nije donijelo tijelo žene.

Negdje na tom putu od rođenja do ostvarenja mnoge su odustale uvjerene da su nebitne, slabe, krhke i nemoćne.

A nisu.

Nedostaju...

Voljela bih sjesti pored onog dječaka iz Šestog čula i reći mu:

-         I ja ih vidim.

Jer, ponekad, dok hodam gradom, učini mi se da u nečijem koraku prepoznam kretnje ljudi koji više nisu ovdje. Glas, korak, nešto u izgledu, oživi ih na trenutak.

Jučer me je glas nepoznate žene podsjetio na moju prijateljicu Mirjanu Božić. Bile smo kolegice. Provele smo sate i sate zajedno smišljajući programe za školske priredbe. Nedostaje mi uvijek kada se u školi pripremaju druženja. Sjećam se kako je na jednoj donatorskoj priredbi bila obučena u Bavarku. Đaci su je voljeli.

Mi u kolektivu smo je voljeli. Borila se kao lavica s bolešću. Teško je bilo povjerovati da je izgubila bitku. 

Mira nije jedina draga osoba koje se sjetim ponekad.

U gradskoj Biblioteci radila je Suada Mujačić. Upoznala sam je dok sam još kao djevojčica dolazila u trošnu zgradu koje više nema, baš kao i naše Suade. Kada je moj sin bio mali obožavao je odlaziti kod teta Suade a i ona je mnogo voljela njega. Ljudi koji zrače optimizmom i nekom divnom, dobrom energijom male su svjetiljke oko kojih se ljudi roje kao leptirovi.

 Prvih sam mjeseci nakon njene smrti svaki put zaplakala kada me put donio na odjeljenje za odrasle. Nedostajao je njezin osmijeh među policama s knjigama. 

Nadam se da su obje ove divne žene sada u svijetu u kome nema bolesti, divnom svijetu punom boja i radosti kakav zaslužuju.

U društvu dobrih Bošnjana

Bilo jednom jedno kraljevstvo. Veliko, lijepo. Priče kažu da su njime vladali banovi, kraljice i kraljevi, da su se u njemu kovali zlatnici i mačevi. Priča kaže jer mnogo više od priče i nije ostalo. Nekako se dogodilo da su slikarski kistovi zaboravili naslikati lica vladara, dragocjeni predmeti koji su svjedočili o moći i ugledu kraljevstva raznešeni su po dalekim gradovima.

Ostale su riječi uklesane u kamen šutljivih spomenika i riječi koje su se, žive i neumorn,e ostavljale u baštinu onima koji su dolazili godinama poslije.

Djeca u našoj zemlji pokušala su izvući mač iz kamena i skoro da nema dječaka ili djevojčice koji ne znaju priču o kralju Arturu. Kraljevski gradovi u drugim se zemljama obnavljaju, čuvaju, oživljavaju tako što se u njima priređuju razni kulturni događaji. Jedan takav posjetila sam ljetos. Dvorac grofova celjskih. Prvo sam se nauživala pogleda s bedema onda okušala u stvaranju otiska na prastaroj štampariji o kojoj brine simpatični čovjek odjeven u odijelo Primoža Trubara. U dvorištu smo zatekli vitezove, dame, žonglere... Toga smo dana dana bili dio jednog davnog vremena. Uživala sam.

Pomislila sam kako bi i moja dječica trebala uživati u jednom ovakvom danu. Razloga je mnogo. U petom razredu nastavni sadržaji tumače se u bosanskom srednjovjekovlju u tri konfuzne lekcije u kojima se spominje suviše Stjepana da bi ih djeca mogla popamtiti.

Onaj drugi, mnogo važniji, bio je taj da ljudi koji rade s djecom trebaju pronaći načina kako da otvore prozore kroz koje ta ista djeca mogu pogledati i pomisliti kako i u njihovoj zemlji ima lijepih krajolika. Mnogo je toga na što i naša djeca mogu biti ponosna u svojoj zemlji samo im to treba pokazati.

Tako je nastala ideja o projektu u kome bismo istraživali srednjovjekovnu Bosnu. Nedostatak literature primjerene ovome uzrastu više je nego zastrašujući. Zastrašujuće su i skupine ljudi koje se na internetu otimaju oko zajedničkog naslijeđa. Toliko mržnje, uvreda, isključivosti nisam vidjela nigdje.

Čak su i akademici dolazili u sukobe oko tumačenja pojedinih povijesnih činjenica i nazivali jedni druge što lažljivcima što nekim drugim imenima.

Trebalo je prosijati iz svega toga zrna koja su nam trebala. Otkrivali smo ih polako.

Kralj je Tvrtko imao samo petnaest godina kada je postao banom. Kao darove gostima na svom vjenčanju, iskovao je zlatnike duplo veće od onih duždevih i sultanovih. Danas se zna sudbina samo jednog zlatnika koji miruje u privatnoj kolekciji nekog bankara iz Zagreba.

Kako je izgledao Kulin Ban, Tvrtko, kraljica Katarina...o tome se samo nagađa. Čak i važniji podaci kao što su počivalište, rodna kuća, vrijeme vladavine bana Kulina nisu potvrđeni.

Kruna je ostala u Vatikanu. Jedna pametna djevojčica iz razreda postavila je pitanje čija je to kruna bila? Kraljeva ili kraljičina, budući da je u doba kada je Katarina bježala od Turaka u Rim već bila kraljica majka a kruna je ostala na glavi njenog posinka, Stjepana Tomaševića.

Kulinova povelja pisana je u četiri primjerka. Dva čuva Dubrovnik, jedan je u  Rusiji. Tražili smo da nam je vrate, rekli su da je to dokument koji pripada Slavenima a oni su, također, Slaveni.

- Je li ostalo išta vrijedno u našoj zemlji?, pitaju me djeca.

Ostali su stećci, zapravo, ono što nije iskorišteno u gradnji vikendica i zidova jer je klesan kamen fina građa a ljudi koji ne znaju što čine opasni su čuvari baštine.

Tako smo došli do odgovora na jedno od pitanja postavljenih na početku- zašto učiti o svemu ovome?

-Kada jednom jedna ili jedan od vas budu bili ministri kulture...počinjem priču poput učitelja iz Ćopićeve priče  koji ide u planinu po razbojnika. Taj je razbojnik jednom bio njegov đak i učitelj je riješen dovesti ga u školske klupe i pokušati mu, ponovno, objasniti što je to na ovome svijetu dobro, lijepo, dragocjeno.

Valjda će doći vremena u kojima će ti novi ljudi voljeti svoju zemlju i graditi je i čuvati u vremenima mira, zajedno, kako to kaže Aragorn na vrhu Minas Tiritha. I oni će čuvati svoju baštinu a ne Rusi, Talijani, Austrijanci...

Krug po krug i vratismo se na riječ.

Riječ čuva više podataka od muzejskih vitrina. U riječ stane misao, emocija, predanje, trenutak življenja naših starih. Zato smo sve što smo naučili pokazali na Dan materinskog jezika.

Progovorile su kraljice, banovi, kmetovi i vlastelinčići. Nakon povijesnog slova dali smo se u viteške igre, potragu za blagom , ( tražili smo u školi skrivene predmete: krunu, stećak, kraljičinu ogrlicu i Tvrtkove zlatnike).

Ispisivali smo riječi bosančicom i na kraju zaplesali i pogostili se na kraljevskom dvoru, kako to običaji nalažu.

Cijelu priču zabilježile su kamere RtvTk pa će emisija o dobrim Bošnjanima biti prikazana na Dan neovisnosti kao jedna od onih iz serije emisija Put kroz Liliput koje uređujem, vodim, osmišljavam, montiram...

Gledam fotografije nasmijane djece, čitam njihove komentare na kraju dana i radosna sam. Slatko umorna ali radosna.

Nada je probuđena!, rekao bi Gandalf a ja bih dodala, dobar posao je završen.

Moja djeca,( zovem tako svu djecu kojima nešto govorim), naučila su da neke stvari pripadaju svima nama i da ih trebamo dijeliti s ponosom.

Mač se smirio u kamenu i školski dnevnik otvoren je na novome mjestu.

Ostavili smo duboku šumu oko Kozograda da šapuće svoje drevne priče o kraljevstvu i ljudima koji nekad bješe.