Pod starom maslinom u Baru

  Poklonili smo se staroj maslini u Baru. Drvo staro dvadeset stoljeća još uvijek rađa sitne, crne plodove. Sreli prijatelje koji pišu o djeci, za djecu. Ja se u tom gradu uvijek osjećam dobrodošlo, udobno, kao da sam u posjeti rodbini.
Najljepšu priču na susretima ispričao nam je pisac Rade Ilić iz Bijelog Polja. Radio je kao učitelj u jednom selu u planinama. U školu je kroz šume i vrleti, opasnim putevima,  na konju dolazila djevojčica Nataša. Prvi razred. I tako završila osmogodišnju školu. Ona i njen Putko. Konj i malena djevojčica. Snimljen je i dokumentarac o njoj. Zamislim to dijete kako jaše do škole, vukove kako je vrebaju u šumama i konja kako je svakog dana nosi istim putem i štiti.
Vrijeme nam baš i nije bilo naklonjeno. Vjetar, kiša...tek na trenutke sunce se probijalo kroz oblake.
U luci usidreni ratni brodovi, trajekti, remorkeri... Ugrabili smo nekoliko slobodnih minuta, ja za čitanje pored mora a Mirso za pecanje. Njegov je ulov mnogo značajniji. Nije šala uloviti oradu na mrvice od ručka. Odmah se to pročulo među ribarima. Da nije samo ribarsko pogovaranje, svjedoči fotografija.
Moj ulov je bio malo razočarenje. Prije odlaska sam se počastila knjigama o kojima sam čitala senzacionalne kritike. Jo Nesbo i njegov Snjegović, malo bolja epizoda Zločinačkih umova. Čovjek po imenu Uve, nisam željela koračati tim svijetom duže od dvadesetak stranica. Predvidivo štivo. Nadam se da će Elif Šafak i njen Mimarov šegrt pružiti nešto malo više. Volim kad me knjiga obuzme, kad zaronim u raskoš rečenica, misli, pletenja.
Čekam fotografije s nastupa po školama. Vrijedni kolega Ilić je "škljocao" za sve nas.
Djeca u Virpazaru su me naročito ganula. Najslađe je pričati priče onima koji priče žele slušati. Direktor te škole je i sam pjesnik. Dočekao nas i ispratio stihovima.
Putovali smo natrag cijelu noć.  Poželjela sam moje đake. Jedva čekam da im ispričam kako gdje sam bila, kakvo je to staro drvo i ovu priču o djevojčici i njenom konju.
Dobro se vratiti svojoj kući.

Krugovi

U ovo doba, ispred kuće je velika gomila drva za zimu. Ponesem moje slikovnice, lutke, sagradim dvorac od oblica, zapitkujem...
-Tata, avion! Pogledaj! -rekla sam jednom.
-Idi po mamu!- odgovorio je polako, da se ne uplašim. Taj pogled koštao ga je duboke posjekotine. 
Čitam Cvilidretu, slikovnicu zelenih korica na kojima je razigrani patuljak. Moja najdraža. I nju mi je kupio tata. Iznad bunara je visoki jablan. Oko njega kruže ptice. Uskoro će poletjeti na jug...

Jutro je. Na krevetu leži moja nova knjiga. Boja njezinih korica podsjeća na Cvilidretu.
Iznad naše stare kuće ukrštaju se tragovi aviona. Sada su njihova tijela vidljiva, nisu tek sitne kapi koje preko neba ostavljaju bijeli trag.
Toliko toga bih mu željela pokazati da je živ. Sjeli bismo tamo ispod jablana, čitali moju knjigu kao nekad Cvilidretu.
Ti avioni koji su preblizu, posječena stabla, ispisane stranice, djeca koja rastu...
Kako godine odmiču, njegovo prazno mjesto postaje samo vidljivije.
Nedostaje mi.

Uspavanka

Arči i zvijezde

Sjedi Arči! -kaže njegov vlasnik.

Arči gleda svojim svilenim očima umetnutim u veliku, čupavu glavu kako, u širokom luku, obilazim mjesto na kome se igra. Arči je šarplaninac.

Izgleda kao neki veliki,dobroćudni medo.

Radosno pozdravlja mahanjem repa djecu i pudlicu iz susjednog ulaza.

Njegov lavež je dubok i snažan.

Ponekad, kasno u noć

Arči laje na zvijezde i cvili, cvili, zavija.

Čini se da, odjednom, iz njega progovori neko biće 

kome se ne može reći - Sjedi!

Polarna svjetlost počne se igrati na nekom nebu u koje gleda

U glasu mu se nazire očaj

za stijenama, snijegom i planinskim travama

a onda, u duetu, mukli pjev haskija iz susjednog kvarta

prizove sjenke sibirskih tajgi.

Tužna je pjesma što odmiče prema zvijezdama

kao divlji, mali vuk, zvijer što slijedi trag u snijegu.

Usamljeni, osakaćeni za šume, doline,

osiromašeni za miris krvi i trag plijena u bijegu,

Arči i njegov drugar pjevaju pjesmu o nečemu

što nikada nisu okusili a bliže im je od svega na svijetu.

Pidžama mi postane tijesna,

soba me zarobi, zidovi se primaknu kao da osluškuju moj dah

strop se odjednom spusti tik do mog lica.

Osjetim i sama zov nečega što je disalo u sjeni dubokih šuma

radovalo se kiši, jutrima

osjećalo vjetar, sunce i snijeg na koži.

Cijele noći Arči zove vrijeme

poleglo kao talog na dnu naših kostiju.

Tako smo daleko od planina,

vitkih stabala ogoljenih breza,

tako smo daleko sami od sebe,

jedni od drugih, od svakog smisla.

Objašnjavamo zašto je važno grliti, voljeti, voditi ljubav,

Objašnjavamo sve što je nekada na svijet dolazilo s nama

Mumificiramo tijela ne bi li dočekala vječnost

u  gradovima bez milosti.

Dio po dio mog bića Arčijeva pjesma svlači s moje potke

Ostajem naga u noći koja nikako da prođe

Sve te zvijezde sručile su se odjednom u moje misli

kao neka srebrna pošast

Treba mi svjež dah s dlana smreka iz drevne šume

U mislima, bosa mu se prikradam,

grlim njegovu veliku, pametnu glavu,

uranjam mu lice u krzno

i onda zajedno pjevamo

tužnu uspavanku svijeta.

     Jagoda Iličić

Pismo

    Pisma obično počinju s dragi naši, poštovana, mila moja...Postoje pisma koja nikad nisu poslana i ona koja su do primatelja stigla greškom. Anonimna, potpisana, službena, ljubavna...Postoje i ona koja se pišu godinama bez neke nade da će ih oni kojima su namijenjena ikada pročitati.
Postoje i pisma koja trebaju neke druge riječi jer ove koje postoje nisu u stanju naslikati sve ono što bi trebalo biti izrečeno. 
Prije par godina sam slušala jedno zanimljivo predavanje koje me uvelo u svijet sasvim nove naučne oblasti pod nazivom Imagologija. Riječ je o cijeloj jednoj konstrukciji u koju budemo uhvaćeni kada sklapamo mišljenje o nekome, nečemu. Hollywood je razvio cijelu jednu mašineriju preko koje nam servira slike o Americi, Turska je preko svojih sapunica skočila na ljestvici ljepotica i ljepotana po kvadratnom metru, udžbenici iz kojih djeca uče...sve to Imagologija  objašnjava pomoću svojih parametara. Kada pročitam riječ croissant, u glavi mi se ukaže Ajfelov toranj i mali, okrugli stolovi pariških restorana.
Ali, kada se spomenu finska škola, jezera, breze i dobri ljudi, meni je samo jedna slika u glavi, moji dragi Harjukoski i Koski-Vähälä. Zahvaljujući slikama koje su do mene stigle prije njih, mislila sam da su sjevernjaci teški i hladni ljudi. Nisam bila spremna na "ovakve Fince".
Upoznala sam ih u jednom od najtežih perioda u mom životu.
Trebali su učiteljicu jezika. Već prvog dana progovorili smo jezikom koji je na neki neobjašnjiv način, poput svih onih drevnih tragova, usađen u sve nas, ljude.
Usvojili su mene i mog sina. Godinama smo se osjećali kao dio njihove obitelji. I oni su bili naša. Kada je moj sin slomio nogu, Ari je bio taj koji ga je nosio na zabavu kako ne bismo sami dočekali Novu godinu.  Kada su djeca kojima je Hanna predavala išla posjetiti Maksimir i moj je Benja bio dio ekipe.
Kada sam trebala prijatelje, Janne i Anne su bili tu. Bezuvjetno, odano, istinski. 
Kako se samo ti ljudi vole. S koliko ljubavi Ari gleda svoju Hannu. ( obnovili su bračne zavjete, u braku su od osamnaeste. Hanna je magistrica razredne nastave a Ari trener hokeja). S koliko nježnosti Janne prilazi svojoj Anne. Janne je pastor i u Bosni je bio u sklopu jednog odličnog projekta koji je financirala finska vlada. Cilj im je bio integrirati Rome u društvo na način na koji bi im cijela zajednica trebala pomoći. Kum projekt u kome su bila romska djeca osmišljen je tako da djeca dobivaju pomoć iz Finske ( hrana, pribor), ali samo dok idu u školu. Organizirali su radionice, timove, druženja...vodili su svoje romske prijatelje na ručak i njihova djeca su se igrala s njihovom djecom. U njihovim programima djeca koja prose i koje udaju i žene dok su još premladi, nisu bila nevidljiva. 
Anne je neko vrijeme provela u Africi pomažući kao medicinska sestra. Šećer smo uvijek uzimali iz posude drvenom žlicom koju je donijela iz tih krajeva.

Divila sam se skromnosti s kojom pristupaju svemu, jednostavnosti s kojom žive i upornosti u misiji koju su odabrali a ogleda se u pomoći drugima.

Sjećam se prvog Božića koji su Hanna, Ari, Joel i Janida proveli u Tuzli. Mi smo bili specijalni gosti a moj sin je dobio više darova nego što je mogao ponijeti. Nisu samo darovi bili u pitanju. Članovi njihove obitelji koji u ostali u Finskoj željeli su nam pokazati koliko im je važno što njihovi najdraži nisu sami u stranoj zemlji.
Anne je bila uz mene kad god je svijet izgledao beznadežno siv. Janne je umio nasmijati i najnamrgođenijeg čovjeka. Njihova djeca postala su nabolji prijatelji mog sina.
Nedostaju mi. Mnogo. Nikako da im napišem ono pismo jer ne znam koje bih riječi u njega utkala. 
Zbog njih vjerujem da anđeli žive u Finskoj jer, kako bi drugačije, ti divni ljudi sa sjevera postali dio mog života, života mog sina.

Burgundija, Loara i igra leptira

  Kada je moja najstarija sestra krenula putem izbjeglištva, mislili smo da je sve to privremeno, dok se oluja ne stiša. I mi i mnogi drugi u našoj zemlji. I tako su počele priče naših ljudi koje je nevolja odvela u daleke zemlje. Jednom, kada mi vrijeme i vještina to budu dopustili, napisat ću knjigu o mojim sestrama. Sada samo lovim djeliće, minijature i slažem ih u album vremena.
Od albuma je, zapravo, sve i počelo jutros. Slagala sam neke police, premještala knjige i tako stigla do fotografija našeg prvog putovanja u maleni grad u Francuskoj u kome sada živi moja Mila.
Benja je završio prvi razred i odlučili smo raspust provesti putujući.
Stigli smo u dolinu Loare nakon dugih sati u autobusu koje baš i nije bilo lako podnijeti.
Paray le Monial se ugnijezdio u pitomim prostranstvima Burgundije.

moja sestra, njezin unuk  i ja

Najljepša građevina u Parayu je Bazilika sagrađena u dvanaestom stoljeću. Oko nje su parkovi puni cvijeća i igrališta za djecu.

Paray je grad u kome nema vreve metropola. Ljeti su djeca na bazenu ili u kampovima. Pomalo mi je nedostajao žamor naše djece po igralištima. O odgoju djece u Francuskoj već od najranije dobi brine država. Vrtići i male škole postaju svakodnevnica, nemaju mnogo slobodnog vremena koje trebaju režirati roditelji ili baka - servis. Veoma su tihi i naviknuti na pravila.
Obiteljski ručak u kući prijateljice moje sestre bio je jedan od težih testova koje je morao polagati moj sin nenaviknut na višesatno sjedenje s odraslima. Francuzi mnogo drže do toga.
Ručak počinju salatom, ( mi salatu jedemo uz glavni obrok), sir služe na kraju. Veoma su ponosni na mnogobrojne vrste, kažu da imaju onoliko sireva koliko i dana u godini. Na ukus većine trebate biti naviknuti.
Parkovi su bili nešto što nas je oduševilo, igrališta za djecu, mjesta na kojima mogu trčati i igrati se do mile volje.
 Tada smo bili u "fazonu" Spiderman -a ali nas je sinkornizacija filma u kinu malo razočarala.
- Ovaj Spiderman pogrešno govori!- negodovao je moj sin sve vrijeme dok je film trajao.

Dolina Loare poznata je po zamkovima. Većina njih je u privatnom vlasništvu i u njima žive potomci francuskih plemića.

Gradić Dijon ( Dižon) nekada je bio glavni grad pokrajine.  Kanali na rijeci Loari pravo su malo čudo drevne tehnike. Jednostavan "trik" s ispustima omogućava plovidbu i tamo gdje se ispriječe razlike u nadmorskoj visini.

kanal protječe mostom preko Loare. Voda nad vodom.

Gradić koji me oduševio nosi ime Bourbon - Lancy. Djelić Francuske o kojoj čitamo u djelima Aleksandra Dime. Čini ti se da će iz neke uličice banuti mušketiri ili dame u krinolinama.

Od grada do grada vozili smo se putevima pored kojih su pasla krda velikih, bijelih goveda pasmine šarola.

Iz Paraya smo krenuli brzim vlakom u Pariz. Tom ću slikom završiti moju reportažu. Djeca nemaju nikakav osjećaj za razlike sve dok ih odrasli tome ne nauče. Na stanici su se moj sin i jedna razigrana djevojčica upustili u igru s leptirom. Nije im smetao ni jezik ni očigledna razlika u boji kože. Igra je jezik koji svi razumiju.

Godišnjica

Danas nije dobar dan za meteoropate.
kažu na vijestima
osjećat ćete se loše jer Sunce zrači
nečim što mu inače
nije u prirodi..

Vjerovala sam da meteoropatim
danas sam saznala pravo ime moje bolesti.
Ja ljudopatim.

Sunce nikad nije umjelo poslati na zemlju
otrovnije strelice od onih
kojima te može raniti
loš čovjek.
Ovo je loša pjesma
ali je dijagnoza dobra
a ja sam sretna
jer je napokon stigao lijek.

Danas sam tako sretna.
Ponavljam to
ponavljam
danas sam sretna

Prikačili su me na infuziju
iz koje su kapali
čisti, ničim kontaminirani
dječji osmjesi
i ta radost
iz nekog čarobnog jezerceta
punog svježih dubina
i iskonskih bića
liječila je sva ona mjesta,
sve one bolne površine
koje bih lizala kao ranjen pas
dok ih ne prebolim.

Danas sam tako sretna
omamljena dobrotom
najmlađih bića,
iskrenih bića.

Sunce je otišlo na zapad
nadvile su se sjenke nad poljima
u čistom sam,
u dobrom sam.

Iš krvopije, vampiri,
dvolisnice od ljudi!
iš nezahvalnici!
Djeca su me naoružala nečim
što je ljudima dato na početku svijeta.

Danas sam tako sretna!
konačno mirišu lipe
i konačno je svijet opet lijep
okupan, očišćen,
moj muž donosi ruže za našu godišnjicu.
Nikad ne pogodi boju ali nema veze
ja ga beskrajno volim
u njegovom je pogledu jedan maleni otok
na koga se sklonim
svaki put kada me oni poslije iš
obeshrabre, uhvate nespremnu.

Danas sam tako sretna jer volim
jer sam voljena.
Ovo je loša pjesma
ali je dijagnoza dobra
i sve ima smisla
ako se stavi tamo
gdje mu je mjesto
i iš
i dobrodošli dobri ljudi.

Sunce zalazi.
Sretna nam godišnjica
opet crvene ruže
a ja volim žute
ali, u njegovim rukama
sve postane onako
kako meni treba.

Brzina

Brzina ili putevima po Bosni

Eh, moja Sandra Bullock! Jučer sam sto puta pomislila na tebe.

Sjedim ja tako na prvom mjestu iza vozača i putujem u Čelić. Obično ne sjedim na tom mjestu ali je ova "setovacija" bila ekstremna. Autobus se pokvario i svi su drugi putnici odustali, obje studentice i neki odlučni čovjek koji se već na Planama snašao, uskočio u neki autobus koji je vozio prema Tuzli.

Autobus se kreće brzinom od trideset kilometara na sat uz strpljivog vozača koji ga zaustavlja svakih deset minuta i pokušava zakačiti nešto što majstor tog jutra zakačio nije. Oko nas jure kamioni, automobili, trube, pokazuju rukama ali, bosanska je upornost na dobrom glasu. Kamenog lica zagledanog u daljine magistralnog puta, bez riječi, vozimo se dalje.

Odjednom, ispred nas traktor.

- Skloni se majmune!- viče vozač.

- Znala sam da su kočnice!- potvrđujem sama sebi a onda uhvatim sebe kako vičem i ja

- Skloni se, (pa malo tiše) majmune. Sramota je vikati na u sredstvima javnog prijevoza, pogotovo ako si pedagoški radnik čak i ako tom vozilu ne rade kočnice.

Stižemo u Srebrenik.

- Hoće li poslati ispravan autobus?- pitam ja oprezno jer je vozač na rubu živaca. Ruke su mu crne od ulja a torba s ključevima odmah do sjedišta.

- Hoće!- kaže on kratko.

Zaustavljanje. Opet.

Grabim moj telefon i tražim broj putničke agencije.

- Znate li vi da mene djeca čekaju u Čeliću?!- vrištim u slušalicu nekoj mladoj osobi koja mi objašnjava da je krenuo drugi autobus iz Tuzle.

- Stići će za petnaest minuta!- kaže ona meni.

- Imate i helikoptere u voznom parku?- pitam razdraženo. Za petnaest minuta od Tuzle do Srebrenika možeš stići samo u mislima. Nikako u realnom vremenu.Dajte mi broj vašeg direktora.

O tom razgovoru neću mnogo. Opet se potegla riječ majmun s obje strane i u oba roda. Čuj, izađi pa nađi drugi autobus!

- Ja u Čelić stići moram!- govorim ja i u toj se rečenici nazire nešto od maršalovog tona kad je Prozor morao pasti.

Slijedi niz telefonskih razgovora između vozača i nekog u znatno prigušenoj formi.

Sada slijedi ljepši dio priče. Na idućoj benzinskoj čeka kombi i to ispravnih kočnica. Vozač kratko pita:

-Gdje trebate? Kakva vas to djeca čekaju?

Objašnjavam kako pišem za djecu i kako žurim na susret koji dogovaramo mjesecima.

Kombi leti preko puteva koji zaobilaze stanice.

- Gdje da im kažem da me čekaju?- pitam.

- Ja ću vas odvesti do biblioteke!- kaže on i nastavlja voziti bez komentara.

I tako stižem na vrijeme.Izlazim u nekom polusvjesnom stanju i zahvaljujem vozaču. Stvarno me dovezao do ulaza biblioteke. Podne je. Kako smo i dogovorili. Moje divne domaćice u čudu.

- Kako stigoste tako brzo?- pitaju. 

Sve smo vrijeme bile na vezi, po njihovim proračunima nikako nisam mogla stići prije jedan.

Dolaze dječica, na stolu svježe jagode.

Prvi razredi. Slušaju priče. Radost je pričati priče djeci kada ona u tome uživaju.

Na povratku me dočekala kiša.

- Kakav dan!- govorim sva mokra mom sinu i pružam mu vrećicu s jagodama.

Eh, moja Sandra, drugo je kad ti scenarij napišu a drugo kad u njega upadneš.

"Sve će biti dobro na kraju. Ako nije dobro onda nije kraj". 

Jutros zobam jagode, kašljucam i pišem novu priču uz postojeće o smaku svijeta.

- To samo kod nas ima!- kaže jedna od onih studentica dok se još vozila s nama.

I ima. Dobrih dana, loših dana i dana u kojima je sve udrobljeno.

Važno je vratiti se sretan svojoj kući!