Izazvana izjavljujem i izazivam

  Ovih dana društvenim mrežama kruži izazov koji od izazvanih očekuje da spomenu nekog od omiljenih domaćih autorica/autora i postave naslovnicu neke njihove knjige. Cilj je, naravno, učiniti vidljivima neke od djela koje vrijedi pročitati.
Sklonjena u svoj hobitski svijet, između grmova dragoljuba i jastučića na kojima drijemaju Tora, Frodo i Arwen, svjesna i pod punom odgovornošću prema onima kojima je stalo samo do dobre knjige, izjavljujem i potpisujem ovaj tekst.

Počet ću od meni najdražeg "domaćeg" pisca Mirsada Bećirbašića. Gledam ga kako kljuca na svom laptopu. Lijeno je popodne, još malo pa ćemo zaliti cvijetnjak i vrt. Ponekad mi bude nestvarno to da dijelimo terasu, dom, život više od pet godina.
Pokušat ću biti objektivna i odabrati jednu njegovu knjigu koja bi bila odgovor na spomenuti izazov.

Mirsad Bećirbašić

Riba od hiljadu i jednog zabačaja objavljena je ove godine kao nagrađeni rukopis na natječaju koji je raspisalo Društvo pisca BiH.
Priče i pjesme iz ove knjige, baš kao i rijeke koje Mirsad toliko voli, ulivaju se jedne u druge a u njima se se dodiruju zrna stvarnog i nestvarnog, onoga što je bilo i onoga što je moglo biti.
Nije lako uloviti pravi odsjaj misli baš kao ni tu dragocjenu ribu. Koliko puta treba zabaciti i odćutati taj dijalog bez riječi koji vode bića koja jedna u drugome nalaze odraz. Čovjek i rijeka, stvaralac i misao, ribar, mamac i voda.  Pročitala sam je u dahu. I opet ću.

Lidija Pavlović Grgić ima kćerku Meri. Kada ih pogledaš pomisliš da su istih godina.
Lidija je djevojčica koja samo tako izgleda. Iza te prividne krhkosti krije se prekaljena žena i sjajno, britko pero.
Leteće ljude mi je darovala na jednom Sajmu knjiga u Sarajevu pročitala sam je na putu od Sarajeva do Tuzle. Vraćala sam se u Tuzlu jednim od onih zagušljivih, natrpanih autobusa i posegnula za "ulovom" sa Sajma da prekratim vrijeme. Bila sam katapultirana. Poželjela sam ustati i povikati :
-  Evo knjige! Evo pravih stihova! Možda, ako bi me hrabrost držala, pročitati nešto zabezeknutim putnicima koji lako podnose teror turbo folka, ali se plašim da bi čitača poezije bez milosti ostavili kraj ceste.

Lidija Pavlović Grgić

Milorad Pejić je pjesnik koji ne objavljuje često. Kao da se stvaralačka plima u njemu nakuplja godinama sve dok se ne stvori jezero slično onim kristalnim, gorskim očima u kojima se ogledaju planine, ptice i visoka stabla, sve dok riječi ne budu spremne da budu izgovorene i podijeljene. 

Imala sam čast govoriti u ulozi promotora njegove knjige Hyperborea. Trebala sam reći i neku "prigodnu" , pametnu svoju riječ, ali ja sam samo čitala njegove stihove. Plašila sam se da ne narušim tu finu čipku misli, te teške zamke mračnih  puteva i sjajne odraze krajolika kojima Pejić putuje. Kristalno čisto, izbrušeno do savršenstva. Hyperborea je jedna od onih drevnih knjiga u kojima progovara istinski talent.

Milorad Pejić

Jasmina Hanjalić je žena kojoj treba skinuti kapu i dodijeliti duboki naklon na više polja. Kad ne spašava živote u Hitnoj pomoći, Jasmina odlazi u svoj vrt, hobitovski kao i ovaj naš i tamo piše. Sve što radi, radi punim srcem a kad se nešto tako stvara onda ta energija urodi najljepšim plodovima.

Priče u bijelom inspirirane su istinitim događajima iz njezine prakse. Odlične su. U vremenu kada nam nova, neistražena bolest diše za vratom, Jasminine priče obasjavaju heroje u bijelom iz jednog novog, intimnog, prisnog, ljudskog polazišta. Knjiga je nagrađena na natječaju Fondacije za izdavaštvo.

Jasmina Hanjalić

Šefik Daupović Fiko je tih, sramežljiv i pristojan čovjek. Odazove se svakom pozivu na promociju knjige. Radni vijek je proveo okružen knjigama na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu koja će prerasti u Pedagoški fakultet. Autor je razigranih, maštovitih, divnih knjiga za djecu.
Knjiga koju želim preporučiti nije namijenjena djeci. Sam pogled na nju izazove nedoumicu. Tanke korice, skromna naslovnica i ime koje treperi negdje u izmaglici baš kao što to snovi umiju.
Konak za snove.
Treba li snovima san? Odmor? Od čega je autor umoran i o čemu sanja. U njoj je pjesma koja se zove "Gdje je moj život" . Dobrim pjesmama ne trebaju pojašnjenja. Nešto u toj pjesmi te pogodi, rastuži, zaustavi, zatreperi kao dio tvog iskustva. Kao da stihovi nekim čudesnim sjemenom obremene i tvoje misli pa iz tog čuda poniknu pitanja na koja se odgovara mislima u konacima, kad se noć podijeli od dana i počne živjeti u svom svijetu sjenki koje postoje kao slutnja, bez jasnih obrisa, zastrašujuće stvarne u svojoj nedorečenosti.
Konak za snove, knjiga koju čuvam na polici rezerviranoj za odabrane.

Šefik Fiko Daupović

Kad čovjek gradi svoju kuću u nju zazida i sve ono što sanja, želje, vrijeme, godine, uspomene. Napuštene kuće izgledaju poput napuštenih psića, strpljive, pune iščekivanja, pune mraka i onog zraka što miriše na vlagu, na nešto što se raspada. Kompost vremena. Tužne su napuštene kuće. Mnogo ih je u mom kraju. Kuće u kojima ima ljudi u mraku imaju vesele, svijetle oči. Žive su.  O kućama bih mogla dugo i široko. O kućama ranjenim u ratu pisala je Marija Fekete Sullivan. 

Marija je divna osoba. Vrijedna, odana prijateljica. Prevodi djela domaćih autora na engleski i objavljuje ih na stranici koju je sama osmislila i pokrenula. Tako je svima nama odškrinula vrata koja vode na veliku pozornicu.

Objavila je nekoliko slikovnica za djecu i veoma je aktivna kada je u pitanju promoviranje čitanja i književnosti za djecu. Ove je godine nominirana za prestižnu nagradu Astrid Lindgren.

 Držim palčeve.

Sarajevski zidovi sudbine naslov je njezine knjige koju preporučujem. 

Marija Fekete Sullivan

Kada nekome u našoj zemlji ponudite čaj, često kao odogovr čuješ šalu:

-Pa nisam bolestan/bolesna! 

Čajevi liječe i to je kod nas tako. 

 Mehmed Meša Đedović u posljednje vrijeme samo žanje nagrade. Kad ne prima nagrade, luta po nedođijama u potrazi za starim gradovima i dobrim pričama. Čaj od nane sam kao i Lidijinu knjigu čitala na putu od Tuzle do Sarajeva. Kratke priče na granici fikcije, bez ičega suvišnog, nepotrebnog, ljekovite kao i napitak čiji ime nose, tople, maštovite, sjajne. Meša se možda i ne bi složio, ali meni je to njegova najbolja knjiga. Trebalo bi je darovati umjesto bombonjere kad se krene na sijelo nekome u kasne sate pa priča poteče baš kao iz Mešine knjige. 

Mehmed Đedović

Volim priče koje se odmetnu od autora i žive svoje živote na putevima do onih koji ih čitaju kao neki putnici bez imena i roda, kao neki putujući svijet koji te uvuče u svoje granice i usvoji tako da mu se poslije rado vraćaš. Takva je knjiga Mračno kraljevstvo inspirirana srednjovjekovnom Bosnom a ispisana rukom Fahrudina Kučuka. Dok mu pišem ime i prezime otimam se svim silama da uz njega ne dodam sve ono što Fare meni jeste. Treba ostati u ozbiljnom tonu teksta koji ima svoju svrhu, ali ja ne mogu a da ne progovorim koju rečenicu o mom Faretu. Malo je ljudi koji svoju bol pretvore u stvaralačku bujicu koja donosi radost drugima. Još jedan takav sličan živi u Kozarcu i ime mu je Muhidin Šarić. Ratne strahote su se samo odbile kao nečiste sile od njihove dobrote.

 Fare je duhovit, maštovit i odan, dragocjen prijatelj. Fare je moj brat. 

Fahrudin Kučuk, ja i Mirsad Bećirbašić

Izet Perviz je još jedan u nizu autora o čijim se knjigama malo govori. Ne bi to trebalo biti tako. Preporučila bih dva njegova romana. Mreža i Stidovi i krivnje. U maniru svjetskih bestsellera, oba romana nude sjajno ispričane priče i drže pažnju do kraja. Roman Stidovi i krivnje smješten je u poratno vrijeme u kome glavna junakinja započinje naizgled beznadežnu bitku iz koje izlazi kao pobjednica. Pojedinac koji vjeruje u pravednost, dobrotu i istinu može pokrenuti lavinu i promijeniti svijet. Treba nam ovakvih knjiga u ovim našim sivim vremenima.

Izet Perviz

U Mostar ako kreneš prvo ćeš se zaustaviti na Jablanici, probati jagnjetinu pa nastaviti  pored Neretve koju su Kelti mudro nazvali boginja koja teče, kroz klance uz stijene, vijugavim putem stići ćeš do grada u kamenu, odmoriti i nastaviti putem do mora. Nekada smo na takav put kretali noću da bi nas more dočekalo okupano ranim suncem. Živjeti u Mostaru je druga priča. Odlaziti iz njega i vraćati mu se, gledati sva ona njegova lica koja su putnicima skrivena. Miljenko Buhač napisao je odličnu knjigu koja se tako zove. U Mostar ako kreneš. Riječ je o zbirci priča, duhovitih, zanimljivih, otužnih...Miljenko je poput Jasmine Hanjalić, aktivan na različitim poljima. Kada se ne bavi ekonomijom i tv emisijama, razgovara s književnicama i književnicima i objavljuje odlične intervjue. Kad god krenem u Mostar sjetim se ove njegove knjige i rado je preporučujem svim književnim sladokuscima.

Počela sam ovaj tekst knjigom u kojoj je voda šum u podtekstu pa ću tako i završiti. 

Kiša rujanka  prikrada nam se sitnim koracima. Još malo pa će jesenske magle a onda i kiše, kiše... Nije lako ukrotiti kišu čak ni u pjesmi a tek nježnost, strah, sumnje, ljubav, nemoć...

Malo je pjesnika koji to mogu.

 Hadžemova knjiga Kiša rujanka ušiva rasute nerve jedna je od onih poetskih delikatesa koji se čitaju polako, natenane. Stihovi mu žubore kao neka drevna rijeka u kojoj se kupaju odrazi.  Hadžemov je talent dobio još jednu moćnu saveznicu, divnu muzu koja je sušta nježnost, dobrota i ljepota. Lako je Hadžemu pisati ovakve pjesme kad ima Amilu. Dobro, nije lako, ali lakše sigurno jeste.

Hadžem Hajdarević

Dan žena

Bio je lijep i sunčan dan.

Tako počinju pismene vježbe mojih učenika iako ih stalno upozoravam kako nije dobro koristiti nešto što se toliko puta ponovilo da je izgubilo svoje stvarno značenje pa postalo izlizano i potrošeno kao etiketa na tegli u kojoj su nekad bili krastavci a sad se ninaju kristali šećera. Sto smo je puta oprali što ručno što u perilici, ali se ona ne da i prkosi pa joj na kraju pustimo na volju.

Dogodi se, tako, da neke potrošene riječi, bljesnu pred nama osvijetljene svojim stvarnim smislom i značenjem jer je žarulju u njima upalilo nešto što se rodilo u malenom sazviježđu našeg svijeta i obasjalo nam horizont, poremetilo korak u kolu koje igraju dan i noć.

Baš je tako počelo. Bio je lijep i sunčan dan. Proljeće je virkalo iz grmova rascvjetalih jaglaca, onaj topli vjetar milovao je grane pune neraspuklih pupova lišća i behara.

Mi smo se vratile kući. Sestre. Trebalo je vremena da tu staru kuću počnemo doživljavati tako. Bile su potrebne godine korova, šutnje i tišine da bi se izgubile trnjine gorkih uspomena i ustupile mjesto onim slatkim, veselim, uspomenama koje treba pamtiti i o kojima treba govoriti. Trešnjama čiji behar čekamo i onaj slatki plod nebeskog ukusa.

Danas je Dan žena i pišem o svemu ovome jer su se riječi u mojoj glavi posložile tako da konačno mogu oslikati dio slike koja ih zaslužuje.

Dan koji je počeo tako sunčano, polomio se u sitne i oštre djeliće u trenutku kada je  Ana pala a krv poput trešnji koje dolaze, obojila njezine ruke i počela kapati na Ljubine ruke. Ja sam vrištala i pokušavala pozvati hitnu pomoć, Ljuba i njezin muž su pokušavali zaustaviti krv koja je navirala iz njezinog oka.  Onda se dan pretvorio u sekvence horor filma, onaj sunčani početak pomračilo je iščekivanje kola hitne pomoći, jurnjava po bolničkim hodnicima, neizvjesnost i strah.  S druge strane nevidljivih veza drhtale su Slava, Mila i Janja.  Ana, Ljuba, Slava, Mila, i Janja su moje starije sestre.

Moja majka je rodila šest djevojčica. Ne roditit sina u selu u kome velike livade dolaze u naslijeđe muškim glavama bilo je isto što i potpisati neku brisovnicu svom postojanju. Žensko se uda, ode. Žensko pripada tuđoj kući.

Da su moji roditelji bili drugačiji, onovremeni, i mi bismo bile neke druge. I dok je majci, ponekad, i znao pobjeći kakav nagovještaj razočaranosti jer nije rodila to što se od nje očekivalo, otac nas je volio takvim kakve jesmo. Bile smo njegove kćeri. Oboje su od nas očekivali samo jedno. Diplome.

Otac je uvijek govorio kako je škola potrebnija ženskom djetetu. Obrazovana žena može sama brinuti o sebi. Može preživjeti.

I tako smo rasle. Radile na imanju i čitale knjige. Meni su sestre kupovale lutke i slikovnice. Sjećam se Ljubine i Janjine prve plaće, kolača i darova koje su donijele, Linde i Vande, mojih prvih lutki. Ana je istim tim lutkama donosila krpice svakog vikenda. Imale smo iste haljinice, moje lutke i ja. Ana nam ih je šila. Slava me vodila na kupanje. Ona mi je po godinama najbliža i zato smo sačuvale i onu vezu koja se gradila usporedo sestrinstvu. Bile smo i ostale i drugarice.  

Vratit ću se samo još jednom na taj grozni, sunčani dan. Kada se dogodi nešto što uništi patinu svakodnevnog, izbaci nas iz mreže u kojoj se ljuljuškamo ogrnuti lažnim ogrtačem sigurnosti, postanemo svjesni veza koje nas drže na životu.

Toliko toga bi bilo drugačije da nema mojih sestara. Neprocjenjivo je kada u životu imaš osobe koje će stati uz tebe kada voliš i kada tuguješ, rađaš, voliš, napuštaš, preživljavaš...

Danas je Dan žena i dan i nije baš sunčan. Feniram kosu, gledam u ogledalo i vidim ženu s kojom sam, konačno, zadovoljna. Živim onako kako želim. U granicama  mog malog svijeta govori se onako kako se misli, kuha se kad se ima vremena i volje, pegla kad su kome ruke slobodne, gledaju filmovi iako kuhinja vapi za dobrom krpom,  čitaju se knjige, zagrljaji dolaze iz nježnosti i potrebe da jedni drugima kažemo koliko su nam dragocjeni. Ništa od toga nije palo s neba. Sloboda je skupa.

U ogledalu, iza mene, poput epske vojske pred vratima Mordora, stoji njih pet. Sve dok je tako, moj sunčani Shire postoji takvim kakvim želim, kakav mi je potreban. Kada bih im i pokušala zahvaliti na svemu što su učinile i čine za mene, one bi samo odmahnule rukama i rekle:

-Ludo jedna, pa mi smo sestre!

I ta riječ, toliko puta rečena, potrošena u nekim drugim značenjima, toliko važna i dragocjena, meni danas znači ovaj praznik.

Mila

Ana

Janja

Ljuba

Slava

Malo riječi o velikoj ženi

  Bilo je, nekad, to neko drugo doba u kome je sve što je postojalo u životu čovjeka imalo neki mekši, prirodniji vijek postojanja. Pisali smo pisma pa ih je naš poštar nosio, pa su putovala, pa ih je neki drugi poštar dostavljao onome kome smo ih pisali. I bilo je neke slatke draži u iščekivanju odgovora.

 Fotografije smo lovili fotoaparatima, filmove nosili na razvijanje i čekali "kakvi ćemo ispasti".

 Digitalni fotoaparati uletjeli su u taj svijet škljocanja i čekanja poput predatora u mirni ekosustav nekog planinskog jezera i pojeli draž iščekivanja. Pametni telefoni dokrajčili su strpljenje. Sve se, odjednom, preselilo na kolosijek na kome nema čekanja, nema odmjeravanja riječi, pokreta. Postali smo dostupni, izloženi, robovi selfija, fotki s egzotičnih destinacija, fotošopiranih, ovakvih, onakvih...

Ovaj dugi, uvodni tekst pokušaj je mojih misli da se kristaliziraju. Pomalo nespretna uvertira za priču o ženi koja je uokvirila najljepše uspomene mog djetinjstva, mladosti, življenja. 

Cvija Gavrić počela se baviti fotografijom kad je takvih majstora bilo veoma malo.

Ja sam imala sreću da je Cvija bila najbolja prijateljica moje sestre Ane. Dolazila je našoj kući noseći svoj veliki fotoaparat i onda su me oblačile kao neku lutku i fotografirale. Onda sam odrasla pa dobila sina. I njegove je prve fotografije uradila Cvija. Kada je ispao prvi zubić, prvo što smo uradili bilo je fotkanje kod naše teta Cvije. Benjini nastupi u predstavama, matura, moje poetske večeri...

Najljepše fotografije koje imam uradila je Cvija. Najdraže su mi one crnobijele s holivudskom patinom. Na njima su  i draga lica kojih više nema među živima. Zahvaljujući njoj, čuvamo uspomene na najdraže trenutke, rođenja, svadbe, rođendane.

Cvija i dalje neuomorno radi u svojoj "butigi" pod imenom foto Vlasta. I dalje je nasmijana i lijepa kao da joj godine koje dolaze ne uzimaju nego daruju energiju kojom bilježi sve ono lijepo i važno što se događa u našim životima. 

moj tata i ja (fotograf Cvija Gavrić)

Kad nečija tuga postane javno dobro

                    

  Ljudi su ljudi. To znači mnogo. To ne znači ništa. Kako kome. Kada ljude stigne nesreća, potrebno im je da taj teret s nekim podijele kao da će tako umanjiti, poništiti, urazumiti vlastitu bol. Mi smo stvorenja čopora. Ne možemo sami. Neki snažni i neustrašivi možda bi i mogli.

Dogodi se nešto strašno, teško i surovo. Nešto što nam zauvijek promijeni život, povede ga nekim putem kojim nismo željeli krenuti. Stanemo na stijenu i počnemo svoju žalopojku. Pridruže se i drugi glasovi. Jednostavno. Iskonski. Klanci vraćaju odjeke. I tako sve dok ne popusti. Ili tuga ili glas. Tako bi trebalo biti. 

Ljudska je tuga otkrićem binarnih svjetova dovedena na pozornice. Nesreće su stekle status zvijezda. Što grozniji događaj, to više čitanja, što više čitanja, više koristi. Koliko to, istinski, pomaže onome čiju tugu čerečimo na satu anatomije. Kako se osjećaju oni ogoljeni koji su posegnuli za tim jedinim dostupnim lijekom koji se zove podijeliti nesreću? Je li im bolje dok nepoznati ljudi zaviruju u najintimnije milimetre njihovog životnog prostora, izvlače na javni trg sve ono što čovjek posjeduje i pečati svojom kožom, vremenom. Postoji jedna riječ koja se  povlači po raznim kontekstima. Identitet. Povezuju je sa svim i svačim. Kolektivni identitet. Umjetnički. Nacionalni...

Identitet pojedinca koji javno obznani svoju nesreću neminovno pretrpi nova ranjavanja. Uvijek se nađe gomila besposličara kojima je jedino što znaju i jedino što im ide od ruke to da mrze i ponižavaju. I to dobro, kvalitetno pa čak i argumentovano.

Procesi koji brišu čovječnost, dehumaniziraju čovjeka i sve ono što bi ljudska zajednica pojedincu trebala biti, utočište, čopor, sigurnost, nekako najjasnije pokazuju lice na društvenim mrežama.

U jednom književnom serijalu pod imenom Djeca zemlje, autorica opisuje kletvu kojom su se pojedinci isključivali iz plemena neandertalaca. Kada bi neki čovjek ili neka žena učinili nešto neoprostivo, vođa plemena izrekao bi kletvu smrti. Pojedinac pod kletvom bio bi proglašen nevidljivim, pleme bi odbilo potvrditi njegovo postojanje u bilo kom smislu. Djeci je to, naravno, bilo najteže objasniti. Njih se poučavalo da je prokleti, zapravo, duh koji ih iskušava. Izgleda stvaran, ali to nije.

Neandertalaca, zvanično, nema. Ali, ova drevna kletva preživljava. Dovoljno je da pojedinac bude obilježen i „proklet“ pa da se čak i njegovi najbliži počnu ponašati kao da ne postoji. Jer priznati njegovo postojanje znači više stvari. Prije svega traži da odaberete stranu. Hoćete li biti oni koji uz njega zavijaju ili samo stijena koja vraća odjek.

Stazom preko polja

 Mjesecima nisam objavila post na ovom blogu. Ponestalo mi likova, inspiracije, zabavila se „o sebi“ kako se u mom kraju kaže. Zima je i snijeg je zatrpao moje malo selo. Put je i za lijepog vremena pun nepredvidivih prepreka. Čim skreneš za Kiseljak, počneš se osjećati kao da si u karting utrci. Godinama na Husinu stoji znak na kome piše da je kolovoz oštećen cijelom dužinom i da vožnju treba prilagoditi uvjetima, 30 na sat. Kako koji izbori iznjedre vlast, tako ta vlast zažmiri na potrebe ovog nekada prekrasnog, turističkog odredišta. Nema više hotela, nema turista, na izvor kisele vode dolaze tek rijetki. Svijet uplašile glasine da taj kiseljak više nije dobar.

( Vidi se da dugo nisam pisala. Ne znam o čemu bih prije: vodi na kojoj smo rasli, snijegu, ljudima). Valjda je to tako i u ljudima kao u biljkama. Pod snijegom, u zrnu koje samo naoko spava, klija i buja onaj list i onaj plod što će se u proljeće pomamiti za suncem i vjetrom i izmaći mraku zemlje.

U Brezama, selu iznad Kiseljaka, tek u ponekoj kući svjetlo. Dijeli sudbinu opustošenih krajolika s kojih ljudi odlaze. Nema mnogo onih koji se odluče vratiti i tu sazidati dom ili živjeti u kućama koje imaju. Tek ljeti selo oživi, zamiriše na roštilj i tišina se izgubi u žamoru sjedeljki u dvorištima.

U jesen selo pokrije neka svježa tuga, ponovljena odlaskom onih koji su na odmor došli u svoje stare kuće i ponovno se vratili u daleke krajeve u kojima sada žive. U tim danima se sjećanja na ljude kojih više nema, probude jasnije nego inače.

 Ponekad, kao da vidim kako iz susjedne, napola porušene bosanske kućice, dolazi naša Neda, grlata i nasmijana. Doselila je u Breze kao kuharica u kiseljačkom hotelu, udala se za susjeda Rudu i u naš kraj donijela dašak mora, toplinu obale. S druge strane pogleda, velika kuća iz koje viri tek slabi tračak dima. U njoj samuje Pepa. Njegova je Kata umrla prošle zime. Otada i on odbija ugoditi sebi, naloži vatru kad ga brižne kćeri opomenu. Kata je bila dobri duh sela. Uvijek nasmijana i dobra, dobra, dobra. Nije bilo mraka koji bi u njoj utrnuo osmijeh. Oko nje je uvijek lebdjelo nešto utješno, kao da je na ovaj svijet stigla da bi bila utočište. Djeci koju su grdile majke, djevojkama koje su ostavljali momci, ženama koje su mučili muževi…Sitna i naborana s pogledom djeteta, grdila je samo svog Pepu kad malo više popije, a i to je činila glasom punim ljubavi.

Ispod naše livade, napuštena kuća kume Ivičince. Mislim da se zvala Mara. Žene su, u našim selima, udajom nekako gubile svoj identitet, ime. Zvali su ih po mužu ili mjestu u kome su do udaje živjele. Kuma Ivičinca bila je snažna, krupna žena. O svima bi se mogla jedna duža priča napisati, o kumi Dvobanki i o seoskom kavgadžiji …svi su se smirili na seoskom groblju porubljenom brezama.  Stigla nova vremena. Stazice i bogazi kojima se nekad služilo, vlasnici imanja su zagradili.

-Ima put, neka svi idu putem!- govorilo se u selu. Ionako oni koji dolaze koriste automobile. Slobodne za prolaz ostale su samo parcele zarasle u divlju kupinu i preraslu, podivljalu travu. Naša majka već godinama živi sa sestrom u gradu, rijetko smo dolazili pa je i našu njivu zadesila ovakva sudbina. Kada smo odlučili imanje dovesti u red, kraj naše je kućice postala vidljiva stazica.

Pitanje prelaska “preko trave”, međe i granice, goruća su seoska pitanja otkako pamtim. Često su zbog zavada oko međe sijevale sjekire, toljage, noževi…

Ne mnogo ponosna na sebe, izjavih i ja kako više i naša njiva nije javno dobro. Nije se probudio glas nekog pretka kome je susjed ušao “u njegovo” nego me obasjala ljutnja kada smo na rubu proplanka otkrili smetlište koje smo danima čistili. Nasječena i složena drva u pomoćnim objektima nestala su, nekome zatrebala a na sve strane suhog drveća koje samo treba sakupiti.

-Puta nema i gotovo!- govorila sam majci koja me smrknuto gledala. Njoj su tim stazicama na kavu dolazile Neda, Kata, Demirovca, Advija… Nije joj se svidjelo to što govorim kao što se ne bi svidjelo ni pokojnicama.

Ona staza mi je bila neobična. Kao da njome, svakodnevno netko prolazi. Samo kome i zašto? U selu tek nekoliko starica.

Nekoliko sam dana posmatrala žensku siluetu koja je žurila preko susjedne livade, boreći se s travom. Postidjela sam se same sebe. Presretnem je jednog jutra. I tako upoznam Vahidu. Vahida je u Breze doselila iz Bratunca. Doselila nije dobra riječ. Nisu došli svojom voljom. Vahida već treću staricu u selu njeguje i pazi. I našoj je Kati pomogla sklopiti oči. Kad je opazi, naša kujica Tora poludi od sreće. Skače oko nje i trči, laje, maše repom, sve u isto vrijeme. Kada smo iz grada donijeli napušteno mače, Vahida mu je i prije nego smo se dogovorile, ostavljala mlijeko da preživi do našeg povratka.

-Ništa to meni nije teško!- kaže ona uz osmijeh. Ja nju nahranim kad god vidim da tebe nema.

- Kao da nema svojih poslova dovoljno pa i mačku da hrani!- grdila me mati.

Vahida se ne žali na svoj posao. Kao da je pjesma brinuti o bolesnim i nemoćnim staricama. Saznali smo da je medicinari i terapeuti koji dolaze u kućne posjete hvale a saznali smo i da ima jedan u selu što se napije pa zove hitnu pomoć. Kaže, da provjeri hoće li i za koliko doći. Zbog tih su poziva oprezni i dolaze tek nakon provjere.

Jedne smo večeri došli kasno. Vahida se zabrinula zašto je svjetlo upaljeno u to doba i zaspala tek kad se uvjerila da nisu lopovi.

-Tebi je, Vahida, prolaz slobodan kroz sve što je moje, kako želiš, kuda želiš i kamo želiš!- rekla sam joj jednom.

Nije ovo nikakva priča o suživotu. (Kad mi spomenu suživot, poželim odgovoriti kao Sidran).

U mom se selu uvijek ovako živjelo. I prije nesretnih vremena a sudeći po ljudima kao što je Vahida, živjet će se i dalje. Mače nam se negdje izgubilo, ali je naša Vahida tu i onaj osjećaj da je netko dobar u kući blizu tvoje.

Arči, kralj u našem kvartu

Arči i zvijezde

(Sjedi Arči! -kaže vlasnik ogromnog psa. Arči me gleda svilenim očima umetnutim u veliku, čupavu glavu kako, u širokom luku, obilazim mjesto na kome se igra. Izgleda kao neki veliki,dobroćudni medo).

Ponekad, kasno u noć
Arči laje na zvijezde i cvili, cvili, zavija.
Čini se da, odjednom, iz njega progovori neko biće
kome se ne može reći - Sjedi!
Polarna svjetlost počne se igrati na nekom nebu u koje gleda,
u glasu mu se nazire očaj
za stijenama, snijegom i planinskim travama
a onda, u duetu, mukli pjev haskija iz susjednog kvarta
prizove sjenke sibirskih tajgi.

Tužna je pjesma što odmiče prema zvijezdama
kao divlji, mali vuk, zvijer što slijedi trag u snijegu.
Usamljeni, osakaćeni za šume, doline,
osiromašeni za miris krvi i trag plijena u bijegu,
Arči i njegov drugar pjevaju pjesmu o nečemu
što nikada nisu okusili a bliže im je od svega na svijetu.

Pidžama mi postane tijesna,
soba me zarobi,
zidovi se primaknu kao da osluškuju moj dah
strop se odjednom spusti tik do mog lica.
Osjetim i sama zov nečega što je disalo u sjeni dubokih šuma
radovalo se kiši, jutrima
osjećalo vjetar, sunce i snijeg na koži.

Cijele noći Arči zove vrijeme
što je kao talog poleglo na dnu naših kostiju.
Tako smo daleko od planina,
vitkih stabala ogoljenih breza,
tako smo daleko sami od sebe,
jedni od drugih, od svakog smisla.

Objašnjavamo zašto je važno grliti, voljeti, voditi ljubav,
Objašnjavamo sve što je nekada na svijet dolazilo s nama
Mumificiramo tijela ne bi li dočekala vječnost
u gradovima bez milosti.

Dio po dio mog bića Arčijeva pjesma svlači s moje potke
u noći koja nikako da prođe
Sve te zvijezde sručile su se odjednom u moje misli
kao neka srebrna pošast
Treba mi svjež dah s borova iz drevne šume
U mislima, bosa mu se prikradam,
grlim njegovu veliku, pametnu glavu,
uranjam mu lice u krzno
i onda zajedno pjevamo
tužnu uspavanku svijeta.

                                                        ( Iz neobjavljene zbirke pjesama Arči i zvijezde)

Pod starom maslinom u Baru

  Poklonili smo se staroj maslini u Baru. Drvo staro dvadeset stoljeća još uvijek rađa sitne, crne plodove. Sreli prijatelje koji pišu o djeci, za djecu. Ja se u tom gradu uvijek osjećam dobrodošlo, udobno, kao da sam u posjeti rodbini.
Najljepšu priču na susretima ispričao nam je pisac Rade Ilić iz Bijelog Polja. Radio je kao učitelj u jednom selu u planinama. U školu je kroz šume i vrleti, opasnim putevima,  na konju dolazila djevojčica Nataša. Prvi razred. I tako završila osmogodišnju školu. Ona i njen Putko. Konj i malena djevojčica. Snimljen je i dokumentarac o njoj. Zamislim to dijete kako jaše do škole, vukove kako je vrebaju u šumama i konja kako je svakog dana nosi istim putem i štiti.
Vrijeme nam baš i nije bilo naklonjeno. Vjetar, kiša...tek na trenutke sunce se probijalo kroz oblake.
U luci usidreni ratni brodovi, trajekti, remorkeri... Ugrabili smo nekoliko slobodnih minuta, ja za čitanje pored mora a Mirso za pecanje. Njegov je ulov mnogo značajniji. Nije šala uloviti oradu na mrvice od ručka. Odmah se to pročulo među ribarima. Da nije samo ribarsko pogovaranje, svjedoči fotografija.
Moj ulov je bio malo razočarenje. Prije odlaska sam se počastila knjigama o kojima sam čitala senzacionalne kritike. Jo Nesbo i njegov Snjegović, malo bolja epizoda Zločinačkih umova. Čovjek po imenu Uve, nisam željela koračati tim svijetom duže od dvadesetak stranica. Predvidivo štivo. Nadam se da će Elif Šafak i njen Mimarov šegrt pružiti nešto malo više. Volim kad me knjiga obuzme, kad zaronim u raskoš rečenica, misli, pletenja.
Čekam fotografije s nastupa po školama. Vrijedni kolega Ilić je "škljocao" za sve nas.
Djeca u Virpazaru su me naročito ganula. Najslađe je pričati priče onima koji priče žele slušati. Direktor te škole je i sam pjesnik. Dočekao nas i ispratio stihovima.
Putovali smo natrag cijelu noć.  Poželjela sam moje đake. Jedva čekam da im ispričam kako gdje sam bila, kakvo je to staro drvo i ovu priču o djevojčici i njenom konju.
Dobro se vratiti svojoj kući.