Godine koje prolaze

   Lijepo je nordijsko nebo obasjano suncem. Dani poslije dugih i mučnih kiša stignu kao blagoslov. Žedni svjetlosti izmilimo iz zidova u parkove i na osunčane trgove.

Strancima je uvijek čudno kada stignu u Geteborg za vrijeme lijepog vremena. Čude se licima okrenutim prema suncu, kao da piju samu vodu života. Ne razumiju tu našu žeđ ljudi koji dolaze iz primorskih gradova. Njihove molitve  prizivaju kišu. Nama!? Koliko je vremena trebalo proteći dok se nisam poistovjetio s tim „nama“!

Prošao je cijeli niz godina u kojima nisam znao kojoj slici pripada to „nama“? Onoj na kojoj je dvorište i klupa ispod sitnog, plavog grožđa koje nitko ne jede, ispred kuće od ručno napravljenih opeka, usred brdovite, bosanske zemlje? Ili to „nama“ pripada slici snimljenoj ispred statue u Geteborgu? Pištolj zavezane cijevi. Oni ne znaju kako izgleda rat, nije ga bilo u Švedskoj stotinama godina unatrag.

Moja su djeca rođena ovdje. U njihovim glavicama Bosna je povezana s bučnim posjetama brojnoj familiji. Sada već i ne dolazimo svako ljeto. Djeca rastu i raspust žele provesti s vršnjacima s kojima idu u školu. U kući govorimo na švedskom, tako je bilo lakše naučiti jezik. 

 Čim pređemo granicu postajemo stranci rođenoj djeci. Iskopamo iz same utrobe prošlosti uspomene koje ona ne razumiju. Veselimo se stvarima koje u njima ne bude ništa izuzev čuđenja.

Negdje, u nekom vremenskom džepu, zapela su sjećanja naše generacije. Bosna u kojoj smo živjeli kao djeca više ne postoji. Mnogo toga više ne postoji...previše! Ne zaranjam više tako često ispod površine. Lakše je živjeti dan za danom. Ponekad je mašina koja nas drobi milosrđe...umor je najbolja brana snovima. Umoran čovjek brzo zaspi. Nema vremena za sjećanja. A sjećanja su kao odjeća. Što ih rjeđe nosiš, to se više zapliću u mrak omara sve dok ne zarone sasvim izvan dometa naših ruku. Postanu blijeda i iznošena. Uskrsnu tek kada se vratimo mjestu koje smo nekada zvali dom. I što sam stariji to mi je teže stupiti nogom na stari seoski put.

Još jedan let, još jedno ljeto...

                                                                

         

  Pakiramo stvari. Sutra letimo, preko Kopenhagena do Minhena a onda mijenjamo avion do Sarajeva. Jesmo li se sjetili svega? Baki smo kupili nove cipele, djeci po majicu ili  igrice, oni sada „dole“ imaju sve što ima i ostali svijet.  U bilo kom tržnom centru u Europi naći ćeš Milke i Ariel na istome mjestu. Nema potrebe sve to vući iz Švedske.

Avion koji leti do Minhena udobniji je od onog malog koji će nas odvesti na sarajevsku pistu. ,„Ako Bog da“, ne mogu da se otrgnem sujevjerju, jer je skoro svako slijetanje na sarajevskom aerodromu mučno zbog turbulencija. Dočekat će nas moja sestra i njezin muž. Kupili su novo auto na kredit prošle godine. Konačno smo se dovukli do terminala. Beskrajan red se uhvatio, sve naše gore list. Vrijeme je odmora, idemo kući. Kući, kako izgubljeno ponekad zvuči ta kratka i jednostavna riječ.

Topli zagrljaji dobrodošlice na aerodromu a onda vožnja putem punim serpentina i opasnih udubljenja.

Bučno, svi u isti glas, govorimo, govorimo, o svemu... Samo da stignemo. Posljednji sati putovanja nikako da iscure. Djeca su nestrpljiva. Dosađuju se.

Te prve trenutke kada iskočimo iz automobila koji nas doveze na dvorište, uvijek doživim kao mali potres. Odjednom, sa svih strana, navale emocije, suze, zagrljaji...mati se rasplače, djeca podivljaju, otvaraju se torbe iz kojih vadimo za svakog ponešto, takav je običaj. Da znaju da smo mislili na njih u dalekoj zemlji.

                                                            ***

  Sjedim na brdu iznad kuće u kojoj sam rođen. Tišina me uspavljuje. Mogao bih zadrijemati.

Koliko nas živi sada, u ovome trenutku? Čini mi se da neprestano pokušavamo kupiti komad bijega na raznim mjestima.Od čega to bježimo tako ustrajno?

Gdje smo izgubili čvrsto tlo i nebo iznad njega?

 Daleko od gradske vreve, poput bumeranga, u srce nam se vrati sve ono što jesmo, sve ono od čega bježimo, sve što znamo o smislu  i trajanju. Teško je podnijeti težinu neba ako ti je srce prepuno tereta.

Naviknemo uzmicati s godinama. Između datuma, i rokova, ukradeni predah kroz prozor na monitoru dok šef ne gleda, igrica sakrivena na dnu ekrana, otvoren prozor za chat...prepune police supermarketa, ponude u poštanskom sandučiću, ulice kojima hodaju lica s maskama. Savršena krinka uzmicanja. Onda dođeš na dvorište stare kuće i sve ono od čega bježiš sruči ti se na glavu kao teška, jesenja kiša.

Malo je ljudi s kojima mogu govoriti o ovome. Jedan živi preko oceana, na drugom kontinentu. Nekad smo bili najbolji prijatelji. Ne čujemo se često. Nemamo vremena..kakva otrcana fraza! Mislim da će prije biti da nemamo snage za svakodnevno prekopavanje po zgarištu sa koga smo otišli. Ponekad prođe i godina dok ne podignemo slušalicu. Naš razgovor uvijek započinje na istom mjestu, kao da smo jučer sjedili zajedno. Sve što je došlo poslije nema nekog značaja u tim našim govorima. Spomenemo uzgred neke važnije događaje, čestitamo kakav rođendan ili godišnjicu.

Kada me  zaboli mali ožiljak u duši, tada moram pronaći nekoga tko je dijelio sa mnom vrijeme tada, tko zna o čemu govorim, neko tko razumije „žutu minutu“ mog srca .

Prekopamo sjećanja, izgovorimo monologe, svako svoj, ponekad i u isto vrijeme, i nakon toga, kada i posljednja riječ iscuri  poput zna pijeska u pješčaniku, probudimo se u ovome što se zove sada i pobjegnemo, svako u svoj folder, složen u ogromnoj datoteci ljudskih sudbina.

Volim moju ženu. Moja djeca rastu sigurna i voljena u našem malom svijetu. Ona je vidljivi dio moje stvarnosti na koji se vraćam da bih udahnuo, da bih preživio. Zahvaljujem Bogu na njenoj pitomoj prirodi, na njenoj dražesnoj razigranosti za koju se ne hvataju mračne sjenke prošlosti. Ne znam naslućuje li olupine razbijene flote potonule iza osmijeha na mom licu. Nikada joj nisam mnogo govorio  tome. Zna da sam preživio rat, zna da u meni ima krhotina na koje se može posjeći ako tapka u potrazi za onim što je se ne tiče. Nikada ne pita prva. Prima onoliko koliko sam joj sposoban dati i nije nesretna radi toga.

Kada sam bio mlad, mislio sam da je jedina prava i iskrena ljubav ona u kojoj se sve dijeli, i ona zadnja najcrnja misao, i san i radost, sve. Zato su mladenačke ljubavi gorke. Nikada ih ne bih ponovo preživio. Nitko nije u stanju biti toliko nesretan kao zaljubljeni srednjoškolac.

Sjećam se moje djevojke iz gimnazijskih dana.Volio sam je potajno mnogo prije nego što je ona počela voljeti mene. Nije bilo tajni među nama. Toliko smo vremena provodili zajedno da više nismo mogli disati ni jedno uz drugo ni jedno bez drugog.

Potražio sam je jednog ljeta krišom, dok su moji pripremali neki piknik na otvorenom. Lagao sam da idem u kupovinu i čudio se kako laž glatko klizi s mojih usana. Nije me pekla savjest. Ovo sada nema nikakve veze sa onim što je bilo i što je nastavilo živjeti samo za sebe.

Razgovarali smo dugo, poljubio sam je tražeći onaj okus velikog odmora i sendviča sa šunkom i sirom. Ne znam koga sam tada ljubio. Ženu na čijem licu nevidljivi kist crta prve bore ili djevojčicu o kojoj sam sanjao u godinama kada nisi ni dijete ni muškarac.

Nije se mnogo promijenila. Da sam ostao duže možda bi se ta skrivena iskrica i rasplamsala u mali požar. Nije mi dozvolila. Poslije sam zahvaljivao providnosti na njenoj mudrosti. Tajne veze su teret. Tajne ne vole čučati u mraku. Imaju ružnu osobinu da objave svoje lice tamo gdje ih najmanje očekuješ.

 Moj brak možda i nije ono o čemu sam sanjao. Ne gorimo velikom i isključivom ljubavlju o kojoj pišu romani ali je vatra našeg ognjišta dovoljna da ogrije naša srca i da znamo da nam je hladno kada se udaljimo suviše daleko.

 Njena i moja krv pomiješala se u našoj djeci. Nijedna stara ljubav ne može se mjeriti s tom iss tom istinom. Mogu poželjeti, ponekad, neke usne koje sam davno ljubio, mogu se sjetiti naručja ili sitnica koje su me radovale, ali, kada noću osjetim toplinu njenog tijela tik uz moje, kada planiramo rođendanske zabave, kada u kafeu pored parka čekamo da djeca završe trening, ja znam gdje pripadam i znam da mi je dobro.


( Nomadi, 2009. Izdavač JU NUB "Derviš Sušić", Tuzla, autorica Jagoda Iličić)