Nedostaju...

Voljela bih sjesti pored onog dječaka iz Šestog čula i reći mu:

-         I ja ih vidim.

Jer, ponekad, dok hodam gradom, učini mi se da u nečijem koraku prepoznam kretnje ljudi koji više nisu ovdje. Glas, korak, nešto u izgledu, oživi ih na trenutak.

Jučer me je glas nepoznate žene podsjetio na moju prijateljicu Mirjanu Božić. Bile smo kolegice. Provele smo sate i sate zajedno smišljajući programe za školske priredbe. Nedostaje mi uvijek kada se u školi pripremaju druženja. Sjećam se kako je na jednoj donatorskoj priredbi bila obučena u Bavarku. Đaci su je voljeli.

Mi u kolektivu smo je voljeli. Borila se kao lavica s bolešću. Teško je bilo povjerovati da je izgubila bitku. 

Mira nije jedina draga osoba koje se sjetim ponekad.

U gradskoj Biblioteci radila je Suada Mujačić. Upoznala sam je dok sam još kao djevojčica dolazila u trošnu zgradu koje više nema, baš kao i naše Suade. Kada je moj sin bio mali obožavao je odlaziti kod teta Suade a i ona je mnogo voljela njega. Ljudi koji zrače optimizmom i nekom divnom, dobrom energijom male su svjetiljke oko kojih se ljudi roje kao leptirovi.

 Prvih sam mjeseci nakon njene smrti svaki put zaplakala kada me put donio na odjeljenje za odrasle. Nedostajao je njezin osmijeh među policama s knjigama. 

Nadam se da su obje ove divne žene sada u svijetu u kome nema bolesti, divnom svijetu punom boja i radosti kakav zaslužuju.