Kad nečija tuga postane javno dobro

                    

  Ljudi su ljudi. To znači mnogo. To ne znači ništa. Kako kome. Kada ljude stigne nesreća, potrebno im je da taj teret s nekim podijele kao da će tako umanjiti, poništiti, urazumiti vlastitu bol. Mi smo stvorenja čopora. Ne možemo sami. Neki snažni i neustrašivi možda bi i mogli.

Dogodi se nešto strašno, teško i surovo. Nešto što nam zauvijek promijeni život, povede ga nekim putem kojim nismo željeli krenuti. Stanemo na stijenu i počnemo svoju žalopojku. Pridruže se i drugi glasovi. Jednostavno. Iskonski. Klanci vraćaju odjeke. I tako sve dok ne popusti. Ili tuga ili glas. Tako bi trebalo biti. 

Ljudska je tuga otkrićem binarnih svjetova dovedena na pozornice. Nesreće su stekle status zvijezda. Što grozniji događaj, to više čitanja, što više čitanja, više koristi. Koliko to, istinski, pomaže onome čiju tugu čerečimo na satu anatomije. Kako se osjećaju oni ogoljeni koji su posegnuli za tim jedinim dostupnim lijekom koji se zove podijeliti nesreću? Je li im bolje dok nepoznati ljudi zaviruju u najintimnije milimetre njihovog životnog prostora, izvlače na javni trg sve ono što čovjek posjeduje i pečati svojom kožom, vremenom. Postoji jedna riječ koja se  povlači po raznim kontekstima. Identitet. Povezuju je sa svim i svačim. Kolektivni identitet. Umjetnički. Nacionalni...

Identitet pojedinca koji javno obznani svoju nesreću neminovno pretrpi nova ranjavanja. Uvijek se nađe gomila besposličara kojima je jedino što znaju i jedino što im ide od ruke to da mrze i ponižavaju. I to dobro, kvalitetno pa čak i argumentovano.

Procesi koji brišu čovječnost, dehumaniziraju čovjeka i sve ono što bi ljudska zajednica pojedincu trebala biti, utočište, čopor, sigurnost, nekako najjasnije pokazuju lice na društvenim mrežama.

U jednom književnom serijalu pod imenom Djeca zemlje, autorica opisuje kletvu kojom su se pojedinci isključivali iz plemena neandertalaca. Kada bi neki čovjek ili neka žena učinili nešto neoprostivo, vođa plemena izrekao bi kletvu smrti. Pojedinac pod kletvom bio bi proglašen nevidljivim, pleme bi odbilo potvrditi njegovo postojanje u bilo kom smislu. Djeci je to, naravno, bilo najteže objasniti. Njih se poučavalo da je prokleti, zapravo, duh koji ih iskušava. Izgleda stvaran, ali to nije.

Neandertalaca, zvanično, nema. Ali, ova drevna kletva preživljava. Dovoljno je da pojedinac bude obilježen i „proklet“ pa da se čak i njegovi najbliži počnu ponašati kao da ne postoji. Jer priznati njegovo postojanje znači više stvari. Prije svega traži da odaberete stranu. Hoćete li biti oni koji uz njega zavijaju ili samo stijena koja vraća odjek.