Malo riječi o velikoj ženi

  Bilo je, nekad, to neko drugo doba u kome je sve što je postojalo u životu čovjeka imalo neki mekši, prirodniji vijek postojanja. Pisali smo pisma pa ih je naš poštar nosio, pa su putovala, pa ih je neki drugi poštar dostavljao onome kome smo ih pisali. I bilo je neke slatke draži u iščekivanju odgovora.

 Fotografije smo lovili fotoaparatima, filmove nosili na razvijanje i čekali "kakvi ćemo ispasti".

 Digitalni fotoaparati uletjeli su u taj svijet škljocanja i čekanja poput predatora u mirni ekosustav nekog planinskog jezera i pojeli draž iščekivanja. Pametni telefoni dokrajčili su strpljenje. Sve se, odjednom, preselilo na kolosijek na kome nema čekanja, nema odmjeravanja riječi, pokreta. Postali smo dostupni, izloženi, robovi selfija, fotki s egzotičnih destinacija, fotošopiranih, ovakvih, onakvih...

Ovaj dugi, uvodni tekst pokušaj je mojih misli da se kristaliziraju. Pomalo nespretna uvertira za priču o ženi koja je uokvirila najljepše uspomene mog djetinjstva, mladosti, življenja. 

Cvija Gavrić počela se baviti fotografijom kad je takvih majstora bilo veoma malo.

Ja sam imala sreću da je Cvija bila najbolja prijateljica moje sestre Ane. Dolazila je našoj kući noseći svoj veliki fotoaparat i onda su me oblačile kao neku lutku i fotografirale. Onda sam odrasla pa dobila sina. I njegove je prve fotografije uradila Cvija. Kada je ispao prvi zubić, prvo što smo uradili bilo je fotkanje kod naše teta Cvije. Benjini nastupi u predstavama, matura, moje poetske večeri...

Najljepše fotografije koje imam uradila je Cvija. Najdraže su mi one crnobijele s holivudskom patinom. Na njima su  i draga lica kojih više nema među živima. Zahvaljujući njoj, čuvamo uspomene na najdraže trenutke, rođenja, svadbe, rođendane.

Cvija i dalje neuomorno radi u svojoj "butigi" pod imenom foto Vlasta. I dalje je nasmijana i lijepa kao da joj godine koje dolaze ne uzimaju nego daruju energiju kojom bilježi sve ono lijepo i važno što se događa u našim životima. 

moj tata i ja (fotograf Cvija Gavrić)