Najljepšu priču na susretima ispričao nam je pisac Rade Ilić iz Bijelog Polja. Radio je kao učitelj u jednom selu u planinama. U školu je kroz šume i vrleti, opasnim putevima, na konju dolazila djevojčica Nataša. Prvi razred. I tako završila osmogodišnju školu. Ona i njen Putko. Konj i malena djevojčica. Snimljen je i dokumentarac o njoj. Zamislim to dijete kako jaše do škole, vukove kako je vrebaju u šumama i konja kako je svakog dana nosi istim putem i štiti.
Vrijeme nam baš i nije bilo naklonjeno. Vjetar, kiša...tek na trenutke sunce se probijalo kroz oblake.
U luci usidreni ratni brodovi, trajekti, remorkeri... Ugrabili smo nekoliko slobodnih minuta, ja za čitanje pored mora a Mirso za pecanje. Njegov je ulov mnogo značajniji. Nije šala uloviti oradu na mrvice od ručka. Odmah se to pročulo među ribarima. Da nije samo ribarsko pogovaranje, svjedoči fotografija.
Moj ulov je bio malo razočarenje. Prije odlaska sam se počastila knjigama o kojima sam čitala senzacionalne kritike. Jo Nesbo i njegov Snjegović, malo bolja epizoda Zločinačkih umova. Čovjek po imenu Uve, nisam željela koračati tim svijetom duže od dvadesetak stranica. Predvidivo štivo. Nadam se da će Elif Šafak i njen Mimarov šegrt pružiti nešto malo više. Volim kad me knjiga obuzme, kad zaronim u raskoš rečenica, misli, pletenja.
Čekam fotografije s nastupa po školama. Vrijedni kolega Ilić je "škljocao" za sve nas.
Djeca u Virpazaru su me naročito ganula. Najslađe je pričati priče onima koji priče žele slušati. Direktor te škole je i sam pjesnik. Dočekao nas i ispratio stihovima.
Putovali smo natrag cijelu noć. Poželjela sam moje đake. Jedva čekam da im ispričam kako gdje sam bila, kakvo je to staro drvo i ovu priču o djevojčici i njenom konju.
Dobro se vratiti svojoj kući.
