Pod starom maslinom u Baru

  Poklonili smo se staroj maslini u Baru. Drvo staro dvadeset stoljeća još uvijek rađa sitne, crne plodove. Sreli prijatelje koji pišu o djeci, za djecu. Ja se u tom gradu uvijek osjećam dobrodošlo, udobno, kao da sam u posjeti rodbini.
Najljepšu priču na susretima ispričao nam je pisac Rade Ilić iz Bijelog Polja. Radio je kao učitelj u jednom selu u planinama. U školu je kroz šume i vrleti, opasnim putevima,  na konju dolazila djevojčica Nataša. Prvi razred. I tako završila osmogodišnju školu. Ona i njen Putko. Konj i malena djevojčica. Snimljen je i dokumentarac o njoj. Zamislim to dijete kako jaše do škole, vukove kako je vrebaju u šumama i konja kako je svakog dana nosi istim putem i štiti.
Vrijeme nam baš i nije bilo naklonjeno. Vjetar, kiša...tek na trenutke sunce se probijalo kroz oblake.
U luci usidreni ratni brodovi, trajekti, remorkeri... Ugrabili smo nekoliko slobodnih minuta, ja za čitanje pored mora a Mirso za pecanje. Njegov je ulov mnogo značajniji. Nije šala uloviti oradu na mrvice od ručka. Odmah se to pročulo među ribarima. Da nije samo ribarsko pogovaranje, svjedoči fotografija.
Moj ulov je bio malo razočarenje. Prije odlaska sam se počastila knjigama o kojima sam čitala senzacionalne kritike. Jo Nesbo i njegov Snjegović, malo bolja epizoda Zločinačkih umova. Čovjek po imenu Uve, nisam željela koračati tim svijetom duže od dvadesetak stranica. Predvidivo štivo. Nadam se da će Elif Šafak i njen Mimarov šegrt pružiti nešto malo više. Volim kad me knjiga obuzme, kad zaronim u raskoš rečenica, misli, pletenja.
Čekam fotografije s nastupa po školama. Vrijedni kolega Ilić je "škljocao" za sve nas.
Djeca u Virpazaru su me naročito ganula. Najslađe je pričati priče onima koji priče žele slušati. Direktor te škole je i sam pjesnik. Dočekao nas i ispratio stihovima.
Putovali smo natrag cijelu noć.  Poželjela sam moje đake. Jedva čekam da im ispričam kako gdje sam bila, kakvo je to staro drvo i ovu priču o djevojčici i njenom konju.
Dobro se vratiti svojoj kući.

Krugovi

U ovo doba, ispred kuće je velika gomila drva za zimu. Ponesem moje slikovnice, lutke, sagradim dvorac od oblica, zapitkujem...
-Tata, avion! Pogledaj! -rekla sam jednom.
-Idi po mamu!- odgovorio je polako, da se ne uplašim. Taj pogled koštao ga je duboke posjekotine. 
Čitam Cvilidretu, slikovnicu zelenih korica na kojima je razigrani patuljak. Moja najdraža. I nju mi je kupio tata. Iznad bunara je visoki jablan. Oko njega kruže ptice. Uskoro će poletjeti na jug...

Jutro je. Na krevetu leži moja nova knjiga. Boja njezinih korica podsjeća na Cvilidretu.
Iznad naše stare kuće ukrštaju se tragovi aviona. Sada su njihova tijela vidljiva, nisu tek sitne kapi koje preko neba ostavljaju bijeli trag.
Toliko toga bih mu željela pokazati da je živ. Sjeli bismo tamo ispod jablana, čitali moju knjigu kao nekad Cvilidretu.
Ti avioni koji su preblizu, posječena stabla, ispisane stranice, djeca koja rastu...
Kako godine odmiču, njegovo prazno mjesto postaje samo vidljivije.
Nedostaje mi.

Uspavanka

Arči i zvijezde

Sjedi Arči! -kaže njegov vlasnik.

Arči gleda svojim svilenim očima umetnutim u veliku, čupavu glavu kako, u širokom luku, obilazim mjesto na kome se igra. Arči je šarplaninac.

Izgleda kao neki veliki,dobroćudni medo.

Radosno pozdravlja mahanjem repa djecu i pudlicu iz susjednog ulaza.

Njegov lavež je dubok i snažan.

Ponekad, kasno u noć

Arči laje na zvijezde i cvili, cvili, zavija.

Čini se da, odjednom, iz njega progovori neko biće 

kome se ne može reći - Sjedi!

Polarna svjetlost počne se igrati na nekom nebu u koje gleda

U glasu mu se nazire očaj

za stijenama, snijegom i planinskim travama

a onda, u duetu, mukli pjev haskija iz susjednog kvarta

prizove sjenke sibirskih tajgi.

Tužna je pjesma što odmiče prema zvijezdama

kao divlji, mali vuk, zvijer što slijedi trag u snijegu.

Usamljeni, osakaćeni za šume, doline,

osiromašeni za miris krvi i trag plijena u bijegu,

Arči i njegov drugar pjevaju pjesmu o nečemu

što nikada nisu okusili a bliže im je od svega na svijetu.

Pidžama mi postane tijesna,

soba me zarobi, zidovi se primaknu kao da osluškuju moj dah

strop se odjednom spusti tik do mog lica.

Osjetim i sama zov nečega što je disalo u sjeni dubokih šuma

radovalo se kiši, jutrima

osjećalo vjetar, sunce i snijeg na koži.

Cijele noći Arči zove vrijeme

poleglo kao talog na dnu naših kostiju.

Tako smo daleko od planina,

vitkih stabala ogoljenih breza,

tako smo daleko sami od sebe,

jedni od drugih, od svakog smisla.

Objašnjavamo zašto je važno grliti, voljeti, voditi ljubav,

Objašnjavamo sve što je nekada na svijet dolazilo s nama

Mumificiramo tijela ne bi li dočekala vječnost

u  gradovima bez milosti.

Dio po dio mog bića Arčijeva pjesma svlači s moje potke

Ostajem naga u noći koja nikako da prođe

Sve te zvijezde sručile su se odjednom u moje misli

kao neka srebrna pošast

Treba mi svjež dah s dlana smreka iz drevne šume

U mislima, bosa mu se prikradam,

grlim njegovu veliku, pametnu glavu,

uranjam mu lice u krzno

i onda zajedno pjevamo

tužnu uspavanku svijeta.

     Jagoda Iličić

Pismo

    Pisma obično počinju s dragi naši, poštovana, mila moja...Postoje pisma koja nikad nisu poslana i ona koja su do primatelja stigla greškom. Anonimna, potpisana, službena, ljubavna...Postoje i ona koja se pišu godinama bez neke nade da će ih oni kojima su namijenjena ikada pročitati.
Postoje i pisma koja trebaju neke druge riječi jer ove koje postoje nisu u stanju naslikati sve ono što bi trebalo biti izrečeno. 
Prije par godina sam slušala jedno zanimljivo predavanje koje me uvelo u svijet sasvim nove naučne oblasti pod nazivom Imagologija. Riječ je o cijeloj jednoj konstrukciji u koju budemo uhvaćeni kada sklapamo mišljenje o nekome, nečemu. Hollywood je razvio cijelu jednu mašineriju preko koje nam servira slike o Americi, Turska je preko svojih sapunica skočila na ljestvici ljepotica i ljepotana po kvadratnom metru, udžbenici iz kojih djeca uče...sve to Imagologija  objašnjava pomoću svojih parametara. Kada pročitam riječ croissant, u glavi mi se ukaže Ajfelov toranj i mali, okrugli stolovi pariških restorana.
Ali, kada se spomenu finska škola, jezera, breze i dobri ljudi, meni je samo jedna slika u glavi, moji dragi Harjukoski i Koski-Vähälä. Zahvaljujući slikama koje su do mene stigle prije njih, mislila sam da su sjevernjaci teški i hladni ljudi. Nisam bila spremna na "ovakve Fince".
Upoznala sam ih u jednom od najtežih perioda u mom životu.
Trebali su učiteljicu jezika. Već prvog dana progovorili smo jezikom koji je na neki neobjašnjiv način, poput svih onih drevnih tragova, usađen u sve nas, ljude.
Usvojili su mene i mog sina. Godinama smo se osjećali kao dio njihove obitelji. I oni su bili naša. Kada je moj sin slomio nogu, Ari je bio taj koji ga je nosio na zabavu kako ne bismo sami dočekali Novu godinu.  Kada su djeca kojima je Hanna predavala išla posjetiti Maksimir i moj je Benja bio dio ekipe.
Kada sam trebala prijatelje, Janne i Anne su bili tu. Bezuvjetno, odano, istinski. 
Kako se samo ti ljudi vole. S koliko ljubavi Ari gleda svoju Hannu. ( obnovili su bračne zavjete, u braku su od osamnaeste. Hanna je magistrica razredne nastave a Ari trener hokeja). S koliko nježnosti Janne prilazi svojoj Anne. Janne je pastor i u Bosni je bio u sklopu jednog odličnog projekta koji je financirala finska vlada. Cilj im je bio integrirati Rome u društvo na način na koji bi im cijela zajednica trebala pomoći. Kum projekt u kome su bila romska djeca osmišljen je tako da djeca dobivaju pomoć iz Finske ( hrana, pribor), ali samo dok idu u školu. Organizirali su radionice, timove, druženja...vodili su svoje romske prijatelje na ručak i njihova djeca su se igrala s njihovom djecom. U njihovim programima djeca koja prose i koje udaju i žene dok su još premladi, nisu bila nevidljiva. 
Anne je neko vrijeme provela u Africi pomažući kao medicinska sestra. Šećer smo uvijek uzimali iz posude drvenom žlicom koju je donijela iz tih krajeva.

Divila sam se skromnosti s kojom pristupaju svemu, jednostavnosti s kojom žive i upornosti u misiji koju su odabrali a ogleda se u pomoći drugima.

Sjećam se prvog Božića koji su Hanna, Ari, Joel i Janida proveli u Tuzli. Mi smo bili specijalni gosti a moj sin je dobio više darova nego što je mogao ponijeti. Nisu samo darovi bili u pitanju. Članovi njihove obitelji koji u ostali u Finskoj željeli su nam pokazati koliko im je važno što njihovi najdraži nisu sami u stranoj zemlji.
Anne je bila uz mene kad god je svijet izgledao beznadežno siv. Janne je umio nasmijati i najnamrgođenijeg čovjeka. Njihova djeca postala su nabolji prijatelji mog sina.
Nedostaju mi. Mnogo. Nikako da im napišem ono pismo jer ne znam koje bih riječi u njega utkala. 
Zbog njih vjerujem da anđeli žive u Finskoj jer, kako bi drugačije, ti divni ljudi sa sjevera postali dio mog života, života mog sina.

Burgundija, Loara i igra leptira

  Kada je moja najstarija sestra krenula putem izbjeglištva, mislili smo da je sve to privremeno, dok se oluja ne stiša. I mi i mnogi drugi u našoj zemlji. I tako su počele priče naših ljudi koje je nevolja odvela u daleke zemlje. Jednom, kada mi vrijeme i vještina to budu dopustili, napisat ću knjigu o mojim sestrama. Sada samo lovim djeliće, minijature i slažem ih u album vremena.
Od albuma je, zapravo, sve i počelo jutros. Slagala sam neke police, premještala knjige i tako stigla do fotografija našeg prvog putovanja u maleni grad u Francuskoj u kome sada živi moja Mila.
Benja je završio prvi razred i odlučili smo raspust provesti putujući.
Stigli smo u dolinu Loare nakon dugih sati u autobusu koje baš i nije bilo lako podnijeti.
Paray le Monial se ugnijezdio u pitomim prostranstvima Burgundije.

moja sestra, njezin unuk  i ja

Najljepša građevina u Parayu je Bazilika sagrađena u dvanaestom stoljeću. Oko nje su parkovi puni cvijeća i igrališta za djecu.

Paray je grad u kome nema vreve metropola. Ljeti su djeca na bazenu ili u kampovima. Pomalo mi je nedostajao žamor naše djece po igralištima. O odgoju djece u Francuskoj već od najranije dobi brine država. Vrtići i male škole postaju svakodnevnica, nemaju mnogo slobodnog vremena koje trebaju režirati roditelji ili baka - servis. Veoma su tihi i naviknuti na pravila.
Obiteljski ručak u kući prijateljice moje sestre bio je jedan od težih testova koje je morao polagati moj sin nenaviknut na višesatno sjedenje s odraslima. Francuzi mnogo drže do toga.
Ručak počinju salatom, ( mi salatu jedemo uz glavni obrok), sir služe na kraju. Veoma su ponosni na mnogobrojne vrste, kažu da imaju onoliko sireva koliko i dana u godini. Na ukus većine trebate biti naviknuti.
Parkovi su bili nešto što nas je oduševilo, igrališta za djecu, mjesta na kojima mogu trčati i igrati se do mile volje.
 Tada smo bili u "fazonu" Spiderman -a ali nas je sinkornizacija filma u kinu malo razočarala.
- Ovaj Spiderman pogrešno govori!- negodovao je moj sin sve vrijeme dok je film trajao.

Dolina Loare poznata je po zamkovima. Većina njih je u privatnom vlasništvu i u njima žive potomci francuskih plemića.

Gradić Dijon ( Dižon) nekada je bio glavni grad pokrajine.  Kanali na rijeci Loari pravo su malo čudo drevne tehnike. Jednostavan "trik" s ispustima omogućava plovidbu i tamo gdje se ispriječe razlike u nadmorskoj visini.

kanal protječe mostom preko Loare. Voda nad vodom.

Gradić koji me oduševio nosi ime Bourbon - Lancy. Djelić Francuske o kojoj čitamo u djelima Aleksandra Dime. Čini ti se da će iz neke uličice banuti mušketiri ili dame u krinolinama.

Od grada do grada vozili smo se putevima pored kojih su pasla krda velikih, bijelih goveda pasmine šarola.

Iz Paraya smo krenuli brzim vlakom u Pariz. Tom ću slikom završiti moju reportažu. Djeca nemaju nikakav osjećaj za razlike sve dok ih odrasli tome ne nauče. Na stanici su se moj sin i jedna razigrana djevojčica upustili u igru s leptirom. Nije im smetao ni jezik ni očigledna razlika u boji kože. Igra je jezik koji svi razumiju.

Godišnjica

Danas nije dobar dan za meteoropate.
kažu na vijestima
osjećat ćete se loše jer Sunce zrači
nečim što mu inače
nije u prirodi..

Vjerovala sam da meteoropatim
danas sam saznala pravo ime moje bolesti.
Ja ljudopatim.

Sunce nikad nije umjelo poslati na zemlju
otrovnije strelice od onih
kojima te može raniti
loš čovjek.
Ovo je loša pjesma
ali je dijagnoza dobra
a ja sam sretna
jer je napokon stigao lijek.

Danas sam tako sretna.
Ponavljam to
ponavljam
danas sam sretna

Prikačili su me na infuziju
iz koje su kapali
čisti, ničim kontaminirani
dječji osmjesi
i ta radost
iz nekog čarobnog jezerceta
punog svježih dubina
i iskonskih bića
liječila je sva ona mjesta,
sve one bolne površine
koje bih lizala kao ranjen pas
dok ih ne prebolim.

Danas sam tako sretna
omamljena dobrotom
najmlađih bića,
iskrenih bića.

Sunce je otišlo na zapad
nadvile su se sjenke nad poljima
u čistom sam,
u dobrom sam.

Iš krvopije, vampiri,
dvolisnice od ljudi!
iš nezahvalnici!
Djeca su me naoružala nečim
što je ljudima dato na početku svijeta.

Danas sam tako sretna!
konačno mirišu lipe
i konačno je svijet opet lijep
okupan, očišćen,
moj muž donosi ruže za našu godišnjicu.
Nikad ne pogodi boju ali nema veze
ja ga beskrajno volim
u njegovom je pogledu jedan maleni otok
na koga se sklonim
svaki put kada me oni poslije iš
obeshrabre, uhvate nespremnu.

Danas sam tako sretna jer volim
jer sam voljena.
Ovo je loša pjesma
ali je dijagnoza dobra
i sve ima smisla
ako se stavi tamo
gdje mu je mjesto
i iš
i dobrodošli dobri ljudi.

Sunce zalazi.
Sretna nam godišnjica
opet crvene ruže
a ja volim žute
ali, u njegovim rukama
sve postane onako
kako meni treba.

Brzina

Brzina ili putevima po Bosni

Eh, moja Sandra Bullock! Jučer sam sto puta pomislila na tebe.

Sjedim ja tako na prvom mjestu iza vozača i putujem u Čelić. Obično ne sjedim na tom mjestu ali je ova "setovacija" bila ekstremna. Autobus se pokvario i svi su drugi putnici odustali, obje studentice i neki odlučni čovjek koji se već na Planama snašao, uskočio u neki autobus koji je vozio prema Tuzli.

Autobus se kreće brzinom od trideset kilometara na sat uz strpljivog vozača koji ga zaustavlja svakih deset minuta i pokušava zakačiti nešto što majstor tog jutra zakačio nije. Oko nas jure kamioni, automobili, trube, pokazuju rukama ali, bosanska je upornost na dobrom glasu. Kamenog lica zagledanog u daljine magistralnog puta, bez riječi, vozimo se dalje.

Odjednom, ispred nas traktor.

- Skloni se majmune!- viče vozač.

- Znala sam da su kočnice!- potvrđujem sama sebi a onda uhvatim sebe kako vičem i ja

- Skloni se, (pa malo tiše) majmune. Sramota je vikati na u sredstvima javnog prijevoza, pogotovo ako si pedagoški radnik čak i ako tom vozilu ne rade kočnice.

Stižemo u Srebrenik.

- Hoće li poslati ispravan autobus?- pitam ja oprezno jer je vozač na rubu živaca. Ruke su mu crne od ulja a torba s ključevima odmah do sjedišta.

- Hoće!- kaže on kratko.

Zaustavljanje. Opet.

Grabim moj telefon i tražim broj putničke agencije.

- Znate li vi da mene djeca čekaju u Čeliću?!- vrištim u slušalicu nekoj mladoj osobi koja mi objašnjava da je krenuo drugi autobus iz Tuzle.

- Stići će za petnaest minuta!- kaže ona meni.

- Imate i helikoptere u voznom parku?- pitam razdraženo. Za petnaest minuta od Tuzle do Srebrenika možeš stići samo u mislima. Nikako u realnom vremenu.Dajte mi broj vašeg direktora.

O tom razgovoru neću mnogo. Opet se potegla riječ majmun s obje strane i u oba roda. Čuj, izađi pa nađi drugi autobus!

- Ja u Čelić stići moram!- govorim ja i u toj se rečenici nazire nešto od maršalovog tona kad je Prozor morao pasti.

Slijedi niz telefonskih razgovora između vozača i nekog u znatno prigušenoj formi.

Sada slijedi ljepši dio priče. Na idućoj benzinskoj čeka kombi i to ispravnih kočnica. Vozač kratko pita:

-Gdje trebate? Kakva vas to djeca čekaju?

Objašnjavam kako pišem za djecu i kako žurim na susret koji dogovaramo mjesecima.

Kombi leti preko puteva koji zaobilaze stanice.

- Gdje da im kažem da me čekaju?- pitam.

- Ja ću vas odvesti do biblioteke!- kaže on i nastavlja voziti bez komentara.

I tako stižem na vrijeme.Izlazim u nekom polusvjesnom stanju i zahvaljujem vozaču. Stvarno me dovezao do ulaza biblioteke. Podne je. Kako smo i dogovorili. Moje divne domaćice u čudu.

- Kako stigoste tako brzo?- pitaju. 

Sve smo vrijeme bile na vezi, po njihovim proračunima nikako nisam mogla stići prije jedan.

Dolaze dječica, na stolu svježe jagode.

Prvi razredi. Slušaju priče. Radost je pričati priče djeci kada ona u tome uživaju.

Na povratku me dočekala kiša.

- Kakav dan!- govorim sva mokra mom sinu i pružam mu vrećicu s jagodama.

Eh, moja Sandra, drugo je kad ti scenarij napišu a drugo kad u njega upadneš.

"Sve će biti dobro na kraju. Ako nije dobro onda nije kraj". 

Jutros zobam jagode, kašljucam i pišem novu priču uz postojeće o smaku svijeta.

- To samo kod nas ima!- kaže jedna od onih studentica dok se još vozila s nama.

I ima. Dobrih dana, loših dana i dana u kojima je sve udrobljeno.

Važno je vratiti se sretan svojoj kući!

Vrijeme na sahat kuli čovječanstva

-        Nebo ne zna šta će samo sa sobom!- kaže on i podiže okovratnik.

-        Najavili su kišu!- odgovaram ja između dva zalogaja zeljanice.

Ubiše me ove baščaršijske mutvakice. Pite, klepe, falafeli,...

Nebo je od jutros bilo sivo pa plavo pa prošarano oblacima...Tužna sam zbog Hametove pijace. Žao mi ljudi. U Tuzli vrijedi pravilo da sve što ti treba možeš naći tamo. I nisu samo stvari bile u pitanju. Za nešto sitnih novaca priuštiš sebi kakvu krpicu, staru knjigu, igračku, usput slušaš kako prodavači hvale svoju robu. Duhoviti, kao da nemaju briga.

Trenuci razbibrige. Razgovaramo o tome.

Onda mi pogled zastane na mladoj Romkinji koja obilazi stolove i prosi. Mislim da nema ni dana više od šesnaest godina. Trudna je. Na njoj neka čista tunika, šarene helanke. Osmjehuje se.

Taj me osmijeh zaustavio u nekom bezvremenu u kome je žamor utihnuo.

Dok pruža ruku strancima, njezin osmijeh lebdi negdje u nekom drugom svijetu kojim korača s djetetom u malenom stomaku. Dijete u djetetu, osmijeh u grotesknom svijetu koji za nju čuva svoje najružnije lice.

Kakva je sudbina djeteta koje donosi na svijet? Hoće li i ono gledati lica stranaca ispruženog dlana, lišeno dostojanstva, lišeno dječje sobe ispunjene igračkama, lišeno šarenih slikovnica, udobne odjeće, kampova...Tako žive neki drugi ljudi u nekom drugom svijetu. Ne oni.

Ali, ona se radi nečega osmjehuje. Ne ljudima od kojih traži pomoć, nego nečemu nevidljivom, stvarnijem od te kaldrme i gomile stranaca koja njome šeta u potrazi za drevnim vremenima.

Govorimo o civilizaciji a zatvaramo oči pred sudbinom te djece. Smetaju nam dok se odmaramo u baštama, okrećemo glave od njihovih umazanih lica i ispruženih ručica koje skupljaju novac za one koji ih posjeduju kao robove.

Ušuškani u naše svakodnevnice, zabrinuti zbog računa, u iščekivanjima putovanja, druženja, novih krpica, živimo svoje živote miljama daleko od njih. Naši svjetovi se ne dodiruju izuzev kada nam u toplim popodnevima ispruže dlan.

Krhka tijela tamnokosih djevojčica donose na svijet djecu koju ne čeka ništa bolje, ništa ljepše.

Sudbine odraslih me nikada ne ražaloste kao sudbine djece.

Poželim neku magiju, neku moć koja bi izbrisala sve nepravde koje su se okomile na njih.

Kada bi postojale bajke, u njima bi se našlo  utočište za djevojčicu velikog trbuha, topli dom koji je čeka nakon dana u kome je prosila, jelo i krevet u kome će odmoriti i ona i bebica koju nosi.

Danas je Stiven Hoking obavijestio ljude kako moraju tražiti novo mjesto u svemiru.

Zemlja nakon sto godina neće moći ljudima pružati dom.

Hoće li preživjeti samo oni najbolji?

Hoće li preživjeti djeca mog sina, djeca djevojčice s osmijehom Mona Lize?

Jesmo li to, kao vrsta, zaslužili?

To ne postoji! Postoji li?

Prošlog sam mjeseca pričala priče djeci koja su tek krenula u školu.

Jedan je dječak uporno ponavljao:
-To ne postoji! To ne postoji!

Glavni junak priče je njihov vršnjak, dječak koji je u parku susreo statuu kralja koja je odjednom oživjela. I dok je većina djece uživala iščekujući rasplet, on se očajnički upinjao dokazati kako sve to ne postoji. Priči nije bilo spasa. Isčezla je kao balon od sapunice. Ostali su postali nemirni zbog njegovog prekidanja i moje su riječi postale suviše oprezne. Čarolija se izgubila i ostavila nas obeshrabrene u svjetovima koje nismo dijelili.

Pokušala sam spasiti što se spasiti da. Počeli smo izrađivati krune i crtati mač u kamenu. Taj isti dječak crtao  prizo iz video igrica koji nisu imali nikakve veze s pričom. U tom kontekstu je postojalo sve što mu je obuzelo maštu i to bez ikakvih upitnika. 
Da se razumijemo, dječak je dobro odgojeno, pametno dijete brižnih roditelja kojima je, očito, važno njegovo susretanje s književnošću.

Godinama radim u školi i gledam kako se mijenjaju generacije koje nam dolaze u učionice. Ne podnose poraz ni u kom smislu, čak ni u igri raspjevanih stolica. Strpljenje u komunikaciji je skoro nemoguća priča jer odmah žele reći ono što imaju ne poštujući sugovornika, puna su emocija s kojima teško izlaze na kraj.  Odrasli razgovaraju, pišu, ukazuju na sve to, ali se u stvarnosti malo toga čini kako bi se uzroci neutralizirali ili barem sveli u neke prihvatljive okvire.

Govorim o tehnologiji, govorim o igricama, tv programima, društvenim mrežama i svemu čemu izložimo djecu prije nego nauče pravila ponašanja u „stvarnom svijetu“. I onda ona, na neki način, ta dva svijeta zamijene.

U toj inverziji, bojim se nepovratno, strada dječja mašta.

Njihov um navikne na impulse koji stižu s ekrana, adrenalin, skupljanje poena, naviknu razmišljati glavama svojih avatara. U tom svijetu nema mjesta za priče čije likove trebate sami zamišljati, nema mjesta za logiku i napor rasuđivanja, napor razmišljanja.
 O slikama koje ostaju u njihovim glavicama nakon što sruše automobil, ubiju protivnika ili izmasakriraju neko biće ne želim ni razmišljati. Djeca se zatvaraju u digitalne svjetove u kojima su oni mala, svemoguća stvorenja koja upravljaju svime oko sebe. Mašta u ovoj priči nije jedini gubitnik. Stradaju i empatičnost i sposobnost da se s drugom djecom druže i uživaju u igrama koje ne zahtijevaju tastaturu i ekran.

Ako oslušnete u parkovima i igraonicama, zaprepastit će vas količina riječi na stranim jezicima koje su preuzeli iz igrica u njihovoj komunikaciji, baš kao i količina agresivnosti, nespremnosti da dijele i nivo tona kojim se obraćaju jedni drugima.

Koje opravdanje imamo mi odrasli? Mnogo radimo a djeca se moraju nečim zabaviti. Sem toga, takva su vremena.  Samo što to kupovanje mira i hvatanje koraka s modom preskupo košta.

Koliko su roditelji spremni čuti i vidjeti, to je drugi kraj priče. Očajne učiteljice upozoravaju, stručnjaci u oblasti pedagogije i psihologije upozoravaju. Nijedan učitelj ne može ograničiti djetetu pristup igricama jer ih igraju u svojim sobama. Nažalost, sukobe u koje ulaze što zbog igrica ili adrenalina koji u njima ostane poslije igranja, uglavnom moraju rješavati učitelji jer se obračuni, nerijetko, odigravaju upravo u školi.

-On je mene ubio! – govori jedan dječak objašnjavajući učiteljici zašto je udario drugog dječaka. Misli na dvoboj u igrici.

Taj svijet ih preuzima, postaje stvaran, stvarniji od svega što im mi obični ljudi  običnim riječima možemo ponuditi..

I opet se pitam, gdje smo mi odrasli? Spremni smo pobuniti se protiv loših učitelja, loše hrane, loše odjeće, klime...zašto smo tako popustljivi prema onome što obuzima um naše djece i čini nas nepostojećim u njihovom svijetu animiranih junaka? Zato se poslije svakog uzvika „to ne postoji“ dobačnog od strane mališana, osjetim kao dinosaur čiji svijet nestaje u ledenom dobu.

 Nije sve tako crno, šapuće mi zubić vila iz slikovnice. Prošlog sam se četvrtka družila s mališanima koje ove jeseni kreću u prvi razred. Neprocjenjiv je užitak kojim su me nagradili. Čitala sam im priču o zubić vili  a onda su oni crtali ono što su zamišljali. Bilo je tu dobrih zmajeva čija je vatra plava i nikome ne može nauditi. Bilo je i muževa zubić vile koji samo sjede u kući i gledaju utakmice.

- To je plava muha!- kaže mali Sergej.

- Gdje žive plave muhe? – pitam ga?

- Pa u plavoj šumi!- odgovara on, začuđen jer ne znam nešto što je sasvim očigledno.

Ta plava muha zuji oko mene danima i čini ove snježn svijet ljepšim. 

Na plavim krilima nosi plavu nadu da nije sve izgubljeno i da svijet u koji se stiže kroz grad od slova postoji, samo ne treba odustajati bez obzira na vjetrenjače protiv kojih treba podići mač u borbi za svijet koji pripada onima koji umiju sanjati.

Vila, pastir i Bjesovi

    Takvi su ljudi rođeni kraj vode. Nauče čitati iz tišine, žive kako govore a
govore iz srca. Čak i kada odlutaju daleko, poznat ćeš ih po pogledu koji traži
nešto što voda čuva i čime ih mami da se vrate. Grade svoje kuće okrenute tako
da se s prozora može vidjeti mjesečina kako se prosipa po valovima, žene
svoje sinove dobrim djevojkama i igraju na svadbama sitnim, veselim koracima,
podvriskujući od dragosti kao da se dešava čudo. A čudo jeste kad dobrota
iznjedri lijep dan u kojemu se svi raduju. Čudo je i kad dvoje starih na
bašči razastru netom obranu lipu pa se gledaju kao kad su bili mladi, čudo je i
kad djeca trče prašnjavim putem s ukradenim dunjama u džepovima.
Voda upamti ponešto od svega što vrijedi biti zapamćeno pa priziva one koji umiju slušati.
Bilo je jednom tako da se neka djevojčica sažalila na vrbov prut kraj
ceste pa ga ponijela i zasadila pod svojim prozorima. Omladila se vrba, pustila
tanke žilice u mrkoj zemlji, povijala se i rasla.
Kako joj je stablo raslo tako se i djevojčica u djevojku pretvarala. Gusta joj se
kosa niz leđa talasala baš kao i vrbine vitice a smijala se nježno kao kad se
oglasi zvončić u polju.
Znalo je Sunce što svakog dana upamti stotine istina, da su je vile na svijet donijele i ostavile kraj vode. Poput mirnog jezera usred plavih planina, duša joj se u samom nebu ogledala.
Nije to moglo dugo biti tako jer svaki dan ima noć koja ga čeka, i svaki početak hvata se za ruke s nekim krajem pa se kotrljaju, kao nebo i zemlja, zajedno, jer
jedno bez drugog ne mogu.
Tako su na nju nabasali Bjesovi. Kako im ime kaže, ta zla stvorenja ne miruju dok se ne zaslade nečijom dobrotom.
Upleli se oni u vrbine vitice i čekali svoj čas.
Svanuo dan, vedar i lijep a djevojka krenula u jezero da se okupa. Nagnula se nad plićakom i ugledala kako su joj prozirna krila narasla preko noći.
Uplašila se sirotica. Voda ju je stala tješiti i pričati joj priču o vilinskim
majkama, ne bi li je umirila.
– Jadna li sam, jecala je ona. Čudovište, tako će me zvati. Kako da ih sakrijem, gdje ću s njima?
Iz vode se ukazala plava haljina.
– Obuci je, šapnuo je glas. Mati tvoja nije te zaboravila.
Obuče se djevojka i u čudu vidje kako je haljina sakrila krila.
Samo što su joj se suze osušile, kraj vode naiđe sin starog pastira i zagleda se u nju.
Ona mu se osmijehnu i zametnu se ljubav među njima. Ali, čim je djevojka
došla do vrbe, prvi od Bjesova uskoči joj u haljinu i zaigra se s krilima sve
govoreći glasom koji je ličio na onaj iz jezera:
– Zar će pastirov sin znati prihvatiti tvoja krila djevojko? Kad mu budeš prela vunu i mijesila kruh, kako ćeš ih sakriti? Kud ćeš s pastirom kad možeš letjeti?
I probudi se oholost po prvi put u njenom srcu a voda se u jezeru zamuti kao da su vile kolo u njoj zaigrale.
Drugoga dana, kad pastir dođe na vodu i osmjehnu se svojoj dragoj, ona okrenu glavu i ode cestom, pjevajući u svojoj novoj, plavoj haljini.
Mladi je čovjek skoro prestao disati. Toliko mu se srce steglo. Uze kamen i baci ga u
vodu poželivši da je taj oblutak ljubav njegova, pa da je se riješi i ode, slobodan, bez tereta što mu lupa u prsima.
– Idi za njom, začu se glas iz jezera. Uzmi joj haljinu i bit će tvoja.
Uplaši se on, poskoči, a onda omađijan krenu krijući se za djevojkom što je pjevala
glasom koji kao da više i nije bio njezin.
Dođe ona do vrbe, skide haljinu i raširi krila ali nikako joj se ne dade da poleti, kao
da su krila od olova.
Gledala je u u oblake i visine a Bjesovi je spopadali sve žešće tako da se od neke jarosti sva tresla i grdila sve čemu se prije divila.
Mladić se prikrade i ugrabi joj haljinu.
Ciknuše Bjesovi pa se posakrivaše u vrbine grane a djevojka se zastidje svoje nagosti. Pastir joj dade haljinu a ona se zagleda u njega kao da ga prvi put vidi.
Pastir joj reče da je voli tako krilatu i raspjevanu, odvede je svojoj kući i
legoše u istu postelju.
Ne htjedoše Bjesovi mirovati, nego se prikradoše prozoru i onaj što je znao
kako je govorio glas iz jezera poče šaputati:
– Pazi, djevojko! Tvoj dragi samo čeka da zaspiš pa da ti ukrade krila. Onda ti nema spasa. Ljubav se potroši, nestane je kao što svega nestane. Bit će kasno
kada se budeš kajala i tugovala za onim čega si se odrekla.
Otkako je ugledala krila, sirota djevojka se samo s nevoljama hrvala. Ona zapravo, i nije znala što će s njima i kamo bi je krila mogla odvesti? Zamišljala je svakojaka
čuda ali tek u nekoj magli, nejasnih obrisa koji više plaše nego što hrabre.
Predugo su je vile samu ostavile pa je izgubila sjećanja i naučila živjeti tako
kako su živjeli ljudi kraj vode.
Otvorila je oči širom i u njima se ogledala sumnja a radosni pastir koji se nageo
nad njom ne bi li je prije sna još jednom poljubio, ugleda sve što se rodilo u
njenom pogledu i srce mu se opet ražalosti.
Nestade ona prije zore, iskrade se iz postelje i ode netragom.

***

– Kao da bi je ljubav moja zarobila, ponavljao je u sebi pastir i tugovao kraj vode.
S večeri je lijegao u postelju iz koje je isčezla njegova draga, mirisao jastuk
i naslanjao lice na otisak njenog, čuvajući tu krhku uspomenu.
– Gdje je nestala, pitali su se Bjesovi?
Istina je bila da se te noći, dok je pastir spavao, djevojka iskrala iz kolibe i
pojurila, gonjena nekim strahom. Haljina joj se saplitala o korake, krila su
joj poskakivala na leđima kao neki teški teret. Trčala je i trčala sve dok joj
nije ponestalo daha, sve dok mjesečine nije nestalo, sve dok je topla, mrkla
noć, nije sasvim obavila. Nije se vidjelo ništa. U toj je tami samo kucalo
njeno srce .
Onda se začuo glas iz tame i djevojka se uplašila kao nikad u životu.
– Od čega bježiš, pitao je glas, ni oštar ni grub?
Zamislila se djevojka nad ovim pitanjem. Sjetila se milog lica svog voljenog, sjetila se kako je toplo bilo u njegovom zagrljaju.
– Moje je srce bilo golo u njegovim očima, odgovorila je. I moja krila…tu je
zastala.
Onda je Mjesečevo lice provirilo iz mraka i obasjalo put mjesečinom.
– Obučena srca ne postoje, progovorio je srebrni vitez. Krila ti, ionako, ničemu ne služe ako tvoje srce nije zarobljeno. Zar ti tvoje vilinske majčice nisu
objasnile kako se leti?
– Ako se vratim…počela je tiho govoriti a on je prihvatio njene riječi i
nastavio ih kao pjesmu koja je zvonila poput sjajnih zvončića.
Ako se vratiš tvoj će te pastir voljeti dok vam bude suđeno. 

Zamisli se djevojka i
ne osjeti kad se njena krila koja joj do tada poskakivahu na leđima, raširiše i
ponesoše je natrag. Pastir je spavao u kolibi. Djevojka ga poljubi tako
usnulog, skupi se uz njega a on je privi u snu i poljubi u čelo najmekšim
poljupcem na svijetu.
Tog se jutra Sunce stidljivo pojavilo iza planina. Pronašlo je pastira i djevojku
zagledane u vodu.
– Sanjao sam da si otišla, govorio je on.
Ona nije odgovorila ništa, samo se pripila uz njega i osluškivala kako njeno srce
bije negdje u njemu. Krila su joj treperila ispod haljine poput paučine koja je
u zamku uhvatila sunce.
– Svaki put kada me zagrliš, ja se sastanem sa svojim srcem, napokon je rekla.
Onda su se pogledali i nisu više govorili ništa. U tom dugom i nježnom pogledu,
sreli su se kao u nekoj prekrasnoj zemlji u kojoj su bili jedno.

                                                     Jagoda Iličić

(Slavin poj, antologija priča napisanih po motivima iz slavenske mitologije, Vitez 2012. priredio Anto Zirdum)