Brzina

Brzina ili putevima po Bosni

Eh, moja Sandra Bullock! Jučer sam sto puta pomislila na tebe.

Sjedim ja tako na prvom mjestu iza vozača i putujem u Čelić. Obično ne sjedim na tom mjestu ali je ova "setovacija" bila ekstremna. Autobus se pokvario i svi su drugi putnici odustali, obje studentice i neki odlučni čovjek koji se već na Planama snašao, uskočio u neki autobus koji je vozio prema Tuzli.

Autobus se kreće brzinom od trideset kilometara na sat uz strpljivog vozača koji ga zaustavlja svakih deset minuta i pokušava zakačiti nešto što majstor tog jutra zakačio nije. Oko nas jure kamioni, automobili, trube, pokazuju rukama ali, bosanska je upornost na dobrom glasu. Kamenog lica zagledanog u daljine magistralnog puta, bez riječi, vozimo se dalje.

Odjednom, ispred nas traktor.

- Skloni se majmune!- viče vozač.

- Znala sam da su kočnice!- potvrđujem sama sebi a onda uhvatim sebe kako vičem i ja

- Skloni se, (pa malo tiše) majmune. Sramota je vikati na u sredstvima javnog prijevoza, pogotovo ako si pedagoški radnik čak i ako tom vozilu ne rade kočnice.

Stižemo u Srebrenik.

- Hoće li poslati ispravan autobus?- pitam ja oprezno jer je vozač na rubu živaca. Ruke su mu crne od ulja a torba s ključevima odmah do sjedišta.

- Hoće!- kaže on kratko.

Zaustavljanje. Opet.

Grabim moj telefon i tražim broj putničke agencije.

- Znate li vi da mene djeca čekaju u Čeliću?!- vrištim u slušalicu nekoj mladoj osobi koja mi objašnjava da je krenuo drugi autobus iz Tuzle.

- Stići će za petnaest minuta!- kaže ona meni.

- Imate i helikoptere u voznom parku?- pitam razdraženo. Za petnaest minuta od Tuzle do Srebrenika možeš stići samo u mislima. Nikako u realnom vremenu.Dajte mi broj vašeg direktora.

O tom razgovoru neću mnogo. Opet se potegla riječ majmun s obje strane i u oba roda. Čuj, izađi pa nađi drugi autobus!

- Ja u Čelić stići moram!- govorim ja i u toj se rečenici nazire nešto od maršalovog tona kad je Prozor morao pasti.

Slijedi niz telefonskih razgovora između vozača i nekog u znatno prigušenoj formi.

Sada slijedi ljepši dio priče. Na idućoj benzinskoj čeka kombi i to ispravnih kočnica. Vozač kratko pita:

-Gdje trebate? Kakva vas to djeca čekaju?

Objašnjavam kako pišem za djecu i kako žurim na susret koji dogovaramo mjesecima.

Kombi leti preko puteva koji zaobilaze stanice.

- Gdje da im kažem da me čekaju?- pitam.

- Ja ću vas odvesti do biblioteke!- kaže on i nastavlja voziti bez komentara.

I tako stižem na vrijeme.Izlazim u nekom polusvjesnom stanju i zahvaljujem vozaču. Stvarno me dovezao do ulaza biblioteke. Podne je. Kako smo i dogovorili. Moje divne domaćice u čudu.

- Kako stigoste tako brzo?- pitaju. 

Sve smo vrijeme bile na vezi, po njihovim proračunima nikako nisam mogla stići prije jedan.

Dolaze dječica, na stolu svježe jagode.

Prvi razredi. Slušaju priče. Radost je pričati priče djeci kada ona u tome uživaju.

Na povratku me dočekala kiša.

- Kakav dan!- govorim sva mokra mom sinu i pružam mu vrećicu s jagodama.

Eh, moja Sandra, drugo je kad ti scenarij napišu a drugo kad u njega upadneš.

"Sve će biti dobro na kraju. Ako nije dobro onda nije kraj". 

Jutros zobam jagode, kašljucam i pišem novu priču uz postojeće o smaku svijeta.

- To samo kod nas ima!- kaže jedna od onih studentica dok se još vozila s nama.

I ima. Dobrih dana, loših dana i dana u kojima je sve udrobljeno.

Važno je vratiti se sretan svojoj kući!

Vrijeme na sahat kuli čovječanstva

-        Nebo ne zna šta će samo sa sobom!- kaže on i podiže okovratnik.

-        Najavili su kišu!- odgovaram ja između dva zalogaja zeljanice.

Ubiše me ove baščaršijske mutvakice. Pite, klepe, falafeli,...

Nebo je od jutros bilo sivo pa plavo pa prošarano oblacima...Tužna sam zbog Hametove pijace. Žao mi ljudi. U Tuzli vrijedi pravilo da sve što ti treba možeš naći tamo. I nisu samo stvari bile u pitanju. Za nešto sitnih novaca priuštiš sebi kakvu krpicu, staru knjigu, igračku, usput slušaš kako prodavači hvale svoju robu. Duhoviti, kao da nemaju briga.

Trenuci razbibrige. Razgovaramo o tome.

Onda mi pogled zastane na mladoj Romkinji koja obilazi stolove i prosi. Mislim da nema ni dana više od šesnaest godina. Trudna je. Na njoj neka čista tunika, šarene helanke. Osmjehuje se.

Taj me osmijeh zaustavio u nekom bezvremenu u kome je žamor utihnuo.

Dok pruža ruku strancima, njezin osmijeh lebdi negdje u nekom drugom svijetu kojim korača s djetetom u malenom stomaku. Dijete u djetetu, osmijeh u grotesknom svijetu koji za nju čuva svoje najružnije lice.

Kakva je sudbina djeteta koje donosi na svijet? Hoće li i ono gledati lica stranaca ispruženog dlana, lišeno dostojanstva, lišeno dječje sobe ispunjene igračkama, lišeno šarenih slikovnica, udobne odjeće, kampova...Tako žive neki drugi ljudi u nekom drugom svijetu. Ne oni.

Ali, ona se radi nečega osmjehuje. Ne ljudima od kojih traži pomoć, nego nečemu nevidljivom, stvarnijem od te kaldrme i gomile stranaca koja njome šeta u potrazi za drevnim vremenima.

Govorimo o civilizaciji a zatvaramo oči pred sudbinom te djece. Smetaju nam dok se odmaramo u baštama, okrećemo glave od njihovih umazanih lica i ispruženih ručica koje skupljaju novac za one koji ih posjeduju kao robove.

Ušuškani u naše svakodnevnice, zabrinuti zbog računa, u iščekivanjima putovanja, druženja, novih krpica, živimo svoje živote miljama daleko od njih. Naši svjetovi se ne dodiruju izuzev kada nam u toplim popodnevima ispruže dlan.

Krhka tijela tamnokosih djevojčica donose na svijet djecu koju ne čeka ništa bolje, ništa ljepše.

Sudbine odraslih me nikada ne ražaloste kao sudbine djece.

Poželim neku magiju, neku moć koja bi izbrisala sve nepravde koje su se okomile na njih.

Kada bi postojale bajke, u njima bi se našlo  utočište za djevojčicu velikog trbuha, topli dom koji je čeka nakon dana u kome je prosila, jelo i krevet u kome će odmoriti i ona i bebica koju nosi.

Danas je Stiven Hoking obavijestio ljude kako moraju tražiti novo mjesto u svemiru.

Zemlja nakon sto godina neće moći ljudima pružati dom.

Hoće li preživjeti samo oni najbolji?

Hoće li preživjeti djeca mog sina, djeca djevojčice s osmijehom Mona Lize?

Jesmo li to, kao vrsta, zaslužili?