nedjelja, 25. lipnja 2017.

Burgundija, Loara i igra leptira

  Kada je moja najstarija sestra krenula putem izbjeglištva, mislili smo da je sve to privremeno, dok se oluja ne stiša. I mi i mnogi drugi u našoj zemlji. I tako su počele priče naših ljudi koje je nevolja odvela u daleke zemlje. Jednom, kada mi vrijeme i vještina to budu dopustili, napisat ću knjigu o mojim sestrama. Sada samo lovim djeliće, minijature i slažem ih u album vremena.
Od albuma je, zapravo, sve i počelo jutros. Slagala sam neke police, premještala knjige i tako stigla do fotografija našeg prvog putovanja u maleni grad u Francuskoj u kome sada živi moja Mila.
Benja je završio prvi razred i odlučili smo raspust provesti putujući.
Stigli smo u dolinu Loare nakon dugih sati u autobusu koje baš i nije bilo lako podnijeti.
Paray le Monial se ugnijezdio u pitomim prostranstvima Burgundije.


moja sestra, njezin unuk  i ja



Najljepša građevina u Parayu je Bazilika sagrađena u dvanaestom stoljeću. Oko nje su parkovi puni cvijeća i igrališta za djecu.





Paray je grad u kome nema vreve metropola. Ljeti su djeca na bazenu ili u kampovima. Pomalo mi je nedostajao žamor naše djece po igralištima. O odgoju djece u Francuskoj već od najranije dobi brine država. Vrtići i male škole postaju svakodnevnica, nemaju mnogo slobodnog vremena koje trebaju režirati roditelji ili baka - servis. Veoma su tihi i naviknuti na pravila.
Obiteljski ručak u kući prijateljice moje sestre bio je jedan od težih testova koje je morao polagati moj sin nenaviknut na višesatno sjedenje s odraslima. Francuzi mnogo drže do toga.
Ručak počinju salatom, ( mi salatu jedemo uz glavni obrok), sir služe na kraju. Veoma su ponosni na mnogobrojne vrste, kažu da imaju onoliko sireva koliko i dana u godini. Na ukus većine trebate biti naviknuti.
Parkovi su bili nešto što nas je oduševilo, igrališta za djecu, mjesta na kojima mogu trčati i igrati se do mile volje.
 Tada smo bili u "fazonu" Spiderman -a ali nas je sinkornizacija filma u kinu malo razočarala.
- Ovaj Spiderman pogrešno govori!- negodovao je moj sin sve vrijeme dok je film trajao.

Dolina Loare poznata je po zamkovima. Većina njih je u privatnom vlasništvu i u njima žive potomci francuskih plemića.







Gradić Dijon ( Dižon) nekada je bio glavni grad pokrajine.  Kanali na rijeci Loari pravo su malo čudo drevne tehnike. Jednostavan "trik" s ispustima omogućava plovidbu i tamo gdje se ispriječe razlike u nadmorskoj visini.



kanal protječe mostom preko Loare. Voda nad vodom.






Gradić koji me oduševio nosi ime Bourbon - Lancy. Djelić Francuske o kojoj čitamo u djelima Aleksandra Dime. Čini ti se da će iz neke uličice banuti mušketiri ili dame u krinolinama.














Od grada do grada vozili smo se putevima pored kojih su pasla krda velikih, bijelih goveda pasmine šarola.

Iz Paraya smo krenuli brzim vlakom u Pariz. Tom ću slikom završiti moju reportažu. Djeca nemaju nikakav osjećaj za razlike sve dok ih odrasli tome ne nauče. Na stanici su se moj sin i jedna razigrana djevojčica upustili u igru s leptirom. Nije im smetao ni jezik ni očigledna razlika u boji kože. Igra je jezik koji svi razumiju.




srijeda, 21. lipnja 2017.

Godišnjica




Danas nije dobar dan za meteoropate.
kažu na vijestima
osjećat ćete se loše jer Sunce zrači
nečim što mu inače
nije u prirodi..

Vjerovala sam da meteoropatim
danas sam saznala pravo ime moje bolesti.
Ja ljudopatim.

Sunce nikad nije umjelo poslati na zemlju
otrovnije strelice od onih
kojima te može raniti
loš čovjek.
Ovo je loša pjesma
ali je dijagnoza dobra
a ja sam sretna
jer je napokon stigao lijek.

Danas sam tako sretna.
Ponavljam to
ponavljam
danas sam sretna

Prikačili su me na infuziju
iz koje su kapali
čisti, ničim kontaminirani
dječji osmjesi
i ta radost
iz nekog čarobnog jezerceta
punog svježih dubina
i iskonskih bića
liječila je sva ona mjesta,
sve one bolne površine
koje bih lizala kao ranjen pas
dok ih ne prebolim.

Danas sam tako sretna
omamljena dobrotom
najmlađih bića,
iskrenih bića.

Sunce je otišlo na zapad
nadvile su se sjenke nad poljima
u čistom sam,
u dobrom sam.

Iš krvopije, vampiri,
dvolisnice od ljudi!
iš nezahvalnici!
Djeca su me naoružala nečim
što je ljudima dato na početku svijeta.

Danas sam tako sretna!
konačno mirišu lipe
i konačno je svijet opet lijep
okupan, očišćen,
moj muž donosi ruže za našu godišnjicu.
Nikad ne pogodi boju ali nema veze
ja ga beskrajno volim
u njegovom je pogledu jedan maleni otok
na koga se sklonim
svaki put kada me oni poslije iš
obeshrabre, uhvate nespremnu.

Danas sam tako sretna jer volim
jer sam voljena.
Ovo je loša pjesma
ali je dijagnoza dobra
i sve ima smisla
ako se stavi tamo
gdje mu je mjesto
i iš
i dobrodošli dobri ljudi.

Sunce zalazi.
Sretna nam godišnjica
opet crvene ruže
a ja volim žute
ali, u njegovim rukama
sve postane onako
kako meni treba.