Slovo o Nevenki Stuhli

- Da nema auto, ja bih mu ga poklonio!- govori moj frizer o svom majstoru Enesu. 

Četke lete oko moje glave, pramenovi lepršaju na svom kratkom letu do poda frizerskog salona. 

- Ne znam čime bih mu mogao dovoljno zahvaliti što me svemu ovome naučio!

- nastavlja.

 Idem kući s novom frizurom na glavi i razmišljam o tome kakav je dar zaslužila moja Nevenka Stuhli. Nevenka je, kako sam to spomenula u jednom od ranijih postova, godinama vodila literarnu sekciju u školi na Kiseljaku. Njezin suprug Zdravko predavao nam je fiziku. Sjećam se sati provedenih nad pjesmama koje me učila klesati. Nerijetko me iz škole vodila svojoj kući. Mijesila je kruh za svoju veliku obitelj i opominjala me:

- Možeš taj stih reći bolje. Nemoj tu rimu. Svi to koriste. Pjesma mora imati misao, originalne riječi, mora biti iskrena...

I tako, mijesimo obje dok ne budemo zadovoljne onim što su nam ruke stvorile. U njenoj je kući mnogo radosti, smijeha, ljubavi. Malo je ljudi koji se toliko vole cijelog svog života kao ona i njezin Zdravko. Kako me je navikla u osnovnoj školi da su mi vrata njezine kuće otvorena, tako sam se tom privilegijom nastavljala koristiti i kada sam školu završila, kad god je trebalo riješiti neku nedoumicu, doći do savjeta, ubrati putokaz ili se, jednostavno, naći blizu ljudi koji su otkrili i slijede onu finu nit života punog smisla, ljubavi i topline.

Oko Zdravke i Nevenke puno je unučića, unučica. Kuća im je i dalje puna radosti. Kad nisu u svojoj kući onda su u vrtu u kome ima svega. Blizu jezera, jedno blizu drugom, daleko od gradskih brzaka.

Jednom su mi pričali kako su ljeto proveli u nekom svjetioniku. Mir, tišina, more, knjige... Mislim da nijedno od njih ne zna koliko su puta njih dvoje osvijetlili krajolik djeci koja su im povjerena. 

Divni, dobri ljudi.

                                     Nevenka i njezina unučica Iris