Tragom jedne riječi

            

  Čekamo da se tramvaj zaustavi. Iznad vrata su napisana upozorenja na turskom.Vozilo je na sarajevske šine stiglo iz Istanbula. Čitam riječ boğaziçi.

Zvuči mi poznato, domaće.

Bogaz. (grlo, prijelaz). Tako su se u mom kraju zvali prijelazi iz imanja u imanje. Domaćin bi načinio par drvenih stepenika s obje stane ograde. Vijugale su staze preko polja, pored kuća, ušuškane u sjenke drveća, daleko od širokih, prašnjavih puteva. Meni najdraža vodila je preko polja do moje tetke u Jankovićima . Na njoj su bila čak tri bogaza. 

Kojim je putevima ova riječ s Bospora stigla u moj kraj? Kakvi su je karavani, putnici, pisma donijeli?

Mnogi su se proteklih decenija odselili s Kiseljaka, Breza, Ševara...
Koje su riječi oni odnijeli?  Jesu li ih utkali u govor onih koji su im sada blizu?

 Tako je otišla i moja najstarija sestra Mila. Nikakvo joj drugo ime ne bi pristajalo.      Mi ostale imamo prijeku narav “s očeve strane” , ali ona ništa od toga nije naslijedila.  Nježna, dobra, tanane duše kao da nije s ovoga svijeta.

 S Breza u Bratunac, iz Bratunca u Francusku. Godinama joj je već adresa u dolini    Loare. Njezine prijateljice šalju nam čestitke za blagdane. Nekoliko njih je putovalo Bosnom. Egzotična zemlja iz divljih krajeva svijeta. Mi i naši bogazi, naše ograde  i putevi kojima stižemo jedni do drugih.

Tramvaj usporava. Vrata se otvaraju. Izlazim u pomrčinu i kao da koračam preko krhkog mosta na kome se povjetarac iz Istanbula susreće s osmijehom moje lijepe sestre.