Ljubav moje majke

Na ovaj dan 

moja mati obuče najljepše odijelo

obuje cipele u kojima

 samo po svadbama drži korak

i kaže: - Spremna sam!

Kupimo jesenske ruže i svijeće

odemo na očev grob

i dugo sjedimo, u tišini.

Šušte breze,

mir se razlijeva iz nebeskog plavetnila.

Gledam je.

Šapuće umjesto molitve:

- Došla sam ti!

a ja, kao i kad sam bila dijete

ne diram u te njihove razgovore

u kojima nikad nije bilo mjesta

ni za koga drugog osim za njih dvoje.

Na Svi svete moja mati otključava vrata vremena

Izvuče uspomene iz prastarog ormara

kao svoje djevojačko ruho,

pa razgleda srmeni vez i dodiruje baršun godina

koje su prošle.

Nevjesta srebrne kose

sklapa ruke iz kojih su odžuborili životi

svih nas šest,

posustala u vremenu

koje nije krojeno njenim mjerama.

Negdje, u moru utrnulih dana,

moj otac je čeka sa šeretskim osmijehom

i ona žuri preko proplanka

poskakuju joj duge pletenice

na jedrim grudima.

„Došla sam ti“ ...

Čini se da nevidljiva ruka

 ispisuje odgovor u krošnjama breza

 koji samo ona umije pročitati,

riječi od kojih joj zatitra osmijeh djevojke na naboranom licu

Onda ustajemo

 i odlazimo sa seoskog groblja

sporim korakom.

                                                                                           Jagoda Iličić