Sklonjena u svoj hobitski svijet, između grmova dragoljuba i jastučića na kojima drijemaju Tora, Frodo i Arwen, svjesna i pod punom odgovornošću prema onima kojima je stalo samo do dobre knjige, izjavljujem i potpisujem ovaj tekst.
Počet ću od meni najdražeg "domaćeg" pisca Mirsada Bećirbašića. Gledam ga kako kljuca na svom laptopu. Lijeno je popodne, još malo pa ćemo zaliti cvijetnjak i vrt. Ponekad mi bude nestvarno to da dijelimo terasu, dom, život više od pet godina.
Pokušat ću biti objektivna i odabrati jednu njegovu knjigu koja bi bila odgovor na spomenuti izazov.
Mirsad Bećirbašić
Riba od hiljadu i jednog zabačaja objavljena je ove godine kao nagrađeni rukopis na natječaju koji je raspisalo Društvo pisca BiH.
Priče i pjesme iz ove knjige, baš kao i rijeke koje Mirsad toliko voli, ulivaju se jedne u druge a u njima se se dodiruju zrna stvarnog i nestvarnog, onoga što je bilo i onoga što je moglo biti.
Nije lako uloviti pravi odsjaj misli baš kao ni tu dragocjenu ribu. Koliko puta treba zabaciti i odćutati taj dijalog bez riječi koji vode bića koja jedna u drugome nalaze odraz. Čovjek i rijeka, stvaralac i misao, ribar, mamac i voda. Pročitala sam je u dahu. I opet ću.
Lidija Pavlović Grgić ima kćerku Meri. Kada ih pogledaš pomisliš da su istih godina.
Lidija je djevojčica koja samo tako izgleda. Iza te prividne krhkosti krije se prekaljena žena i sjajno, britko pero.
Leteće ljude mi je darovala na jednom Sajmu knjiga u Sarajevu pročitala sam je na putu od Sarajeva do Tuzle. Vraćala sam se u Tuzlu jednim od onih zagušljivih, natrpanih autobusa i posegnula za "ulovom" sa Sajma da prekratim vrijeme. Bila sam katapultirana. Poželjela sam ustati i povikati :
- Evo knjige! Evo pravih stihova! Možda, ako bi me hrabrost držala, pročitati nešto zabezeknutim putnicima koji lako podnose teror turbo folka, ali se plašim da bi čitača poezije bez milosti ostavili kraj ceste.
Lidija Pavlović Grgić
Milorad Pejić je pjesnik koji ne objavljuje često. Kao da se stvaralačka plima u njemu nakuplja godinama sve dok se ne stvori jezero slično onim kristalnim, gorskim očima u kojima se ogledaju planine, ptice i visoka stabla, sve dok riječi ne budu spremne da budu izgovorene i podijeljene.
Imala sam čast govoriti u ulozi promotora njegove knjige Hyperborea. Trebala sam reći i neku "prigodnu" , pametnu svoju riječ, ali ja sam samo čitala njegove stihove. Plašila sam se da ne narušim tu finu čipku misli, te teške zamke mračnih puteva i sjajne odraze krajolika kojima Pejić putuje. Kristalno čisto, izbrušeno do savršenstva. Hyperborea je jedna od onih drevnih knjiga u kojima progovara istinski talent.
Milorad Pejić
Jasmina Hanjalić je žena kojoj treba skinuti kapu i dodijeliti duboki naklon na više polja. Kad ne spašava živote u Hitnoj pomoći, Jasmina odlazi u svoj vrt, hobitovski kao i ovaj naš i tamo piše. Sve što radi, radi punim srcem a kad se nešto tako stvara onda ta energija urodi najljepšim plodovima.
Priče u bijelom inspirirane su istinitim događajima iz njezine prakse. Odlične su. U vremenu kada nam nova, neistražena bolest diše za vratom, Jasminine priče obasjavaju heroje u bijelom iz jednog novog, intimnog, prisnog, ljudskog polazišta. Knjiga je nagrađena na natječaju Fondacije za izdavaštvo.
Jasmina Hanjalić
Šefik Daupović Fiko je tih, sramežljiv i pristojan čovjek. Odazove se svakom pozivu na promociju knjige. Radni vijek je proveo okružen knjigama na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu koja će prerasti u Pedagoški fakultet. Autor je razigranih, maštovitih, divnih knjiga za djecu.
Knjiga koju želim preporučiti nije namijenjena djeci. Sam pogled na nju izazove nedoumicu. Tanke korice, skromna naslovnica i ime koje treperi negdje u izmaglici baš kao što to snovi umiju.
Konak za snove.
Treba li snovima san? Odmor? Od čega je autor umoran i o čemu sanja. U njoj je pjesma koja se zove "Gdje je moj život" . Dobrim pjesmama ne trebaju pojašnjenja. Nešto u toj pjesmi te pogodi, rastuži, zaustavi, zatreperi kao dio tvog iskustva. Kao da stihovi nekim čudesnim sjemenom obremene i tvoje misli pa iz tog čuda poniknu pitanja na koja se odgovara mislima u konacima, kad se noć podijeli od dana i počne živjeti u svom svijetu sjenki koje postoje kao slutnja, bez jasnih obrisa, zastrašujuće stvarne u svojoj nedorečenosti.
Konak za snove, knjiga koju čuvam na polici rezerviranoj za odabrane.
Šefik Fiko Daupović
Kad čovjek gradi svoju kuću u nju zazida i sve ono što sanja, želje, vrijeme, godine, uspomene. Napuštene kuće izgledaju poput napuštenih psića, strpljive, pune iščekivanja, pune mraka i onog zraka što miriše na vlagu, na nešto što se raspada. Kompost vremena. Tužne su napuštene kuće. Mnogo ih je u mom kraju. Kuće u kojima ima ljudi u mraku imaju vesele, svijetle oči. Žive su. O kućama bih mogla dugo i široko. O kućama ranjenim u ratu pisala je Marija Fekete Sullivan.
Marija je divna osoba. Vrijedna, odana prijateljica. Prevodi djela domaćih autora na engleski i objavljuje ih na stranici koju je sama osmislila i pokrenula. Tako je svima nama odškrinula vrata koja vode na veliku pozornicu.
Objavila je nekoliko slikovnica za djecu i veoma je aktivna kada je u pitanju promoviranje čitanja i književnosti za djecu. Ove je godine nominirana za prestižnu nagradu Astrid Lindgren.
Držim palčeve.
Sarajevski zidovi sudbine naslov je njezine knjige koju preporučujem.
Marija Fekete Sullivan
Kada nekome u našoj zemlji ponudite čaj, često kao odogovr čuješ šalu:
-Pa nisam bolestan/bolesna!
Čajevi liječe i to je kod nas tako.
Mehmed Meša Đedović u posljednje vrijeme samo žanje nagrade. Kad ne prima nagrade, luta po nedođijama u potrazi za starim gradovima i dobrim pričama. Čaj od nane sam kao i Lidijinu knjigu čitala na putu od Tuzle do Sarajeva. Kratke priče na granici fikcije, bez ičega suvišnog, nepotrebnog, ljekovite kao i napitak čiji ime nose, tople, maštovite, sjajne. Meša se možda i ne bi složio, ali meni je to njegova najbolja knjiga. Trebalo bi je darovati umjesto bombonjere kad se krene na sijelo nekome u kasne sate pa priča poteče baš kao iz Mešine knjige.
Mehmed Đedović
Volim priče koje se odmetnu od autora i žive svoje živote na putevima do onih koji ih čitaju kao neki putnici bez imena i roda, kao neki putujući svijet koji te uvuče u svoje granice i usvoji tako da mu se poslije rado vraćaš. Takva je knjiga Mračno kraljevstvo inspirirana srednjovjekovnom Bosnom a ispisana rukom Fahrudina Kučuka. Dok mu pišem ime i prezime otimam se svim silama da uz njega ne dodam sve ono što Fare meni jeste. Treba ostati u ozbiljnom tonu teksta koji ima svoju svrhu, ali ja ne mogu a da ne progovorim koju rečenicu o mom Faretu. Malo je ljudi koji svoju bol pretvore u stvaralačku bujicu koja donosi radost drugima. Još jedan takav sličan živi u Kozarcu i ime mu je Muhidin Šarić. Ratne strahote su se samo odbile kao nečiste sile od njihove dobrote.
Fare je duhovit, maštovit i odan, dragocjen prijatelj. Fare je moj brat.
Fahrudin Kučuk, ja i Mirsad Bećirbašić
Izet Perviz je još jedan u nizu autora o čijim se knjigama malo govori. Ne bi to trebalo biti tako. Preporučila bih dva njegova romana. Mreža i Stidovi i krivnje. U maniru svjetskih bestsellera, oba romana nude sjajno ispričane priče i drže pažnju do kraja. Roman Stidovi i krivnje smješten je u poratno vrijeme u kome glavna junakinja započinje naizgled beznadežnu bitku iz koje izlazi kao pobjednica. Pojedinac koji vjeruje u pravednost, dobrotu i istinu može pokrenuti lavinu i promijeniti svijet. Treba nam ovakvih knjiga u ovim našim sivim vremenima.
Izet Perviz
U Mostar ako kreneš prvo ćeš se zaustaviti na Jablanici, probati jagnjetinu pa nastaviti pored Neretve koju su Kelti mudro nazvali boginja koja teče, kroz klance uz stijene, vijugavim putem stići ćeš do grada u kamenu, odmoriti i nastaviti putem do mora. Nekada smo na takav put kretali noću da bi nas more dočekalo okupano ranim suncem. Živjeti u Mostaru je druga priča. Odlaziti iz njega i vraćati mu se, gledati sva ona njegova lica koja su putnicima skrivena. Miljenko Buhač napisao je odličnu knjigu koja se tako zove. U Mostar ako kreneš. Riječ je o zbirci priča, duhovitih, zanimljivih, otužnih...Miljenko je poput Jasmine Hanjalić, aktivan na različitim poljima. Kada se ne bavi ekonomijom i tv emisijama, razgovara s književnicama i književnicima i objavljuje odlične intervjue. Kad god krenem u Mostar sjetim se ove njegove knjige i rado je preporučujem svim književnim sladokuscima.
Počela sam ovaj tekst knjigom u kojoj je voda šum u podtekstu pa ću tako i završiti.
Kiša rujanka prikrada nam se sitnim koracima. Još malo pa će jesenske magle a onda i kiše, kiše... Nije lako ukrotiti kišu čak ni u pjesmi a tek nježnost, strah, sumnje, ljubav, nemoć...
Malo je pjesnika koji to mogu.
Hadžemova knjiga Kiša rujanka ušiva rasute nerve jedna je od onih poetskih delikatesa koji se čitaju polako, natenane. Stihovi mu žubore kao neka drevna rijeka u kojoj se kupaju odrazi. Hadžemov je talent dobio još jednu moćnu saveznicu, divnu muzu koja je sušta nježnost, dobrota i ljepota. Lako je Hadžemu pisati ovakve pjesme kad ima Amilu. Dobro, nije lako, ali lakše sigurno jeste.
Hadžem Hajdarević
