Nedostaju...

Voljela bih sjesti pored onog dječaka iz Šestog čula i reći mu:

-         I ja ih vidim.

Jer, ponekad, dok hodam gradom, učini mi se da u nečijem koraku prepoznam kretnje ljudi koji više nisu ovdje. Glas, korak, nešto u izgledu, oživi ih na trenutak.

Jučer me je glas nepoznate žene podsjetio na moju prijateljicu Mirjanu Božić. Bile smo kolegice. Provele smo sate i sate zajedno smišljajući programe za školske priredbe. Nedostaje mi uvijek kada se u školi pripremaju druženja. Sjećam se kako je na jednoj donatorskoj priredbi bila obučena u Bavarku. Đaci su je voljeli.

Mi u kolektivu smo je voljeli. Borila se kao lavica s bolešću. Teško je bilo povjerovati da je izgubila bitku. 

Mira nije jedina draga osoba koje se sjetim ponekad.

U gradskoj Biblioteci radila je Suada Mujačić. Upoznala sam je dok sam još kao djevojčica dolazila u trošnu zgradu koje više nema, baš kao i naše Suade. Kada je moj sin bio mali obožavao je odlaziti kod teta Suade a i ona je mnogo voljela njega. Ljudi koji zrače optimizmom i nekom divnom, dobrom energijom male su svjetiljke oko kojih se ljudi roje kao leptirovi.

 Prvih sam mjeseci nakon njene smrti svaki put zaplakala kada me put donio na odjeljenje za odrasle. Nedostajao je njezin osmijeh među policama s knjigama. 

Nadam se da su obje ove divne žene sada u svijetu u kome nema bolesti, divnom svijetu punom boja i radosti kakav zaslužuju.

U društvu dobrih Bošnjana

Bilo jednom jedno kraljevstvo. Veliko, lijepo. Priče kažu da su njime vladali banovi, kraljice i kraljevi, da su se u njemu kovali zlatnici i mačevi. Priča kaže jer mnogo više od priče i nije ostalo. Nekako se dogodilo da su slikarski kistovi zaboravili naslikati lica vladara, dragocjeni predmeti koji su svjedočili o moći i ugledu kraljevstva raznešeni su po dalekim gradovima.

Ostale su riječi uklesane u kamen šutljivih spomenika i riječi koje su se, žive i neumorn,e ostavljale u baštinu onima koji su dolazili godinama poslije.

Djeca u našoj zemlji pokušala su izvući mač iz kamena i skoro da nema dječaka ili djevojčice koji ne znaju priču o kralju Arturu. Kraljevski gradovi u drugim se zemljama obnavljaju, čuvaju, oživljavaju tako što se u njima priređuju razni kulturni događaji. Jedan takav posjetila sam ljetos. Dvorac grofova celjskih. Prvo sam se nauživala pogleda s bedema onda okušala u stvaranju otiska na prastaroj štampariji o kojoj brine simpatični čovjek odjeven u odijelo Primoža Trubara. U dvorištu smo zatekli vitezove, dame, žonglere... Toga smo dana dana bili dio jednog davnog vremena. Uživala sam.

Pomislila sam kako bi i moja dječica trebala uživati u jednom ovakvom danu. Razloga je mnogo. U petom razredu nastavni sadržaji tumače se u bosanskom srednjovjekovlju u tri konfuzne lekcije u kojima se spominje suviše Stjepana da bi ih djeca mogla popamtiti.

Onaj drugi, mnogo važniji, bio je taj da ljudi koji rade s djecom trebaju pronaći načina kako da otvore prozore kroz koje ta ista djeca mogu pogledati i pomisliti kako i u njihovoj zemlji ima lijepih krajolika. Mnogo je toga na što i naša djeca mogu biti ponosna u svojoj zemlji samo im to treba pokazati.

Tako je nastala ideja o projektu u kome bismo istraživali srednjovjekovnu Bosnu. Nedostatak literature primjerene ovome uzrastu više je nego zastrašujući. Zastrašujuće su i skupine ljudi koje se na internetu otimaju oko zajedničkog naslijeđa. Toliko mržnje, uvreda, isključivosti nisam vidjela nigdje.

Čak su i akademici dolazili u sukobe oko tumačenja pojedinih povijesnih činjenica i nazivali jedni druge što lažljivcima što nekim drugim imenima.

Trebalo je prosijati iz svega toga zrna koja su nam trebala. Otkrivali smo ih polako.

Kralj je Tvrtko imao samo petnaest godina kada je postao banom. Kao darove gostima na svom vjenčanju, iskovao je zlatnike duplo veće od onih duždevih i sultanovih. Danas se zna sudbina samo jednog zlatnika koji miruje u privatnoj kolekciji nekog bankara iz Zagreba.

Kako je izgledao Kulin Ban, Tvrtko, kraljica Katarina...o tome se samo nagađa. Čak i važniji podaci kao što su počivalište, rodna kuća, vrijeme vladavine bana Kulina nisu potvrđeni.

Kruna je ostala u Vatikanu. Jedna pametna djevojčica iz razreda postavila je pitanje čija je to kruna bila? Kraljeva ili kraljičina, budući da je u doba kada je Katarina bježala od Turaka u Rim već bila kraljica majka a kruna je ostala na glavi njenog posinka, Stjepana Tomaševića.

Kulinova povelja pisana je u četiri primjerka. Dva čuva Dubrovnik, jedan je u  Rusiji. Tražili smo da nam je vrate, rekli su da je to dokument koji pripada Slavenima a oni su, također, Slaveni.

- Je li ostalo išta vrijedno u našoj zemlji?, pitaju me djeca.

Ostali su stećci, zapravo, ono što nije iskorišteno u gradnji vikendica i zidova jer je klesan kamen fina građa a ljudi koji ne znaju što čine opasni su čuvari baštine.

Tako smo došli do odgovora na jedno od pitanja postavljenih na početku- zašto učiti o svemu ovome?

-Kada jednom jedna ili jedan od vas budu bili ministri kulture...počinjem priču poput učitelja iz Ćopićeve priče  koji ide u planinu po razbojnika. Taj je razbojnik jednom bio njegov đak i učitelj je riješen dovesti ga u školske klupe i pokušati mu, ponovno, objasniti što je to na ovome svijetu dobro, lijepo, dragocjeno.

Valjda će doći vremena u kojima će ti novi ljudi voljeti svoju zemlju i graditi je i čuvati u vremenima mira, zajedno, kako to kaže Aragorn na vrhu Minas Tiritha. I oni će čuvati svoju baštinu a ne Rusi, Talijani, Austrijanci...

Krug po krug i vratismo se na riječ.

Riječ čuva više podataka od muzejskih vitrina. U riječ stane misao, emocija, predanje, trenutak življenja naših starih. Zato smo sve što smo naučili pokazali na Dan materinskog jezika.

Progovorile su kraljice, banovi, kmetovi i vlastelinčići. Nakon povijesnog slova dali smo se u viteške igre, potragu za blagom , ( tražili smo u školi skrivene predmete: krunu, stećak, kraljičinu ogrlicu i Tvrtkove zlatnike).

Ispisivali smo riječi bosančicom i na kraju zaplesali i pogostili se na kraljevskom dvoru, kako to običaji nalažu.

Cijelu priču zabilježile su kamere RtvTk pa će emisija o dobrim Bošnjanima biti prikazana na Dan neovisnosti kao jedna od onih iz serije emisija Put kroz Liliput koje uređujem, vodim, osmišljavam, montiram...

Gledam fotografije nasmijane djece, čitam njihove komentare na kraju dana i radosna sam. Slatko umorna ali radosna.

Nada je probuđena!, rekao bi Gandalf a ja bih dodala, dobar posao je završen.

Moja djeca,( zovem tako svu djecu kojima nešto govorim), naučila su da neke stvari pripadaju svima nama i da ih trebamo dijeliti s ponosom.

Mač se smirio u kamenu i školski dnevnik otvoren je na novome mjestu.

Ostavili smo duboku šumu oko Kozograda da šapuće svoje drevne priče o kraljevstvu i ljudima koji nekad bješe.

Godine koje prolaze

   Lijepo je nordijsko nebo obasjano suncem. Dani poslije dugih i mučnih kiša stignu kao blagoslov. Žedni svjetlosti izmilimo iz zidova u parkove i na osunčane trgove.

Strancima je uvijek čudno kada stignu u Geteborg za vrijeme lijepog vremena. Čude se licima okrenutim prema suncu, kao da piju samu vodu života. Ne razumiju tu našu žeđ ljudi koji dolaze iz primorskih gradova. Njihove molitve  prizivaju kišu. Nama!? Koliko je vremena trebalo proteći dok se nisam poistovjetio s tim „nama“!

Prošao je cijeli niz godina u kojima nisam znao kojoj slici pripada to „nama“? Onoj na kojoj je dvorište i klupa ispod sitnog, plavog grožđa koje nitko ne jede, ispred kuće od ručno napravljenih opeka, usred brdovite, bosanske zemlje? Ili to „nama“ pripada slici snimljenoj ispred statue u Geteborgu? Pištolj zavezane cijevi. Oni ne znaju kako izgleda rat, nije ga bilo u Švedskoj stotinama godina unatrag.

Moja su djeca rođena ovdje. U njihovim glavicama Bosna je povezana s bučnim posjetama brojnoj familiji. Sada već i ne dolazimo svako ljeto. Djeca rastu i raspust žele provesti s vršnjacima s kojima idu u školu. U kući govorimo na švedskom, tako je bilo lakše naučiti jezik. 

 Čim pređemo granicu postajemo stranci rođenoj djeci. Iskopamo iz same utrobe prošlosti uspomene koje ona ne razumiju. Veselimo se stvarima koje u njima ne bude ništa izuzev čuđenja.

Negdje, u nekom vremenskom džepu, zapela su sjećanja naše generacije. Bosna u kojoj smo živjeli kao djeca više ne postoji. Mnogo toga više ne postoji...previše! Ne zaranjam više tako često ispod površine. Lakše je živjeti dan za danom. Ponekad je mašina koja nas drobi milosrđe...umor je najbolja brana snovima. Umoran čovjek brzo zaspi. Nema vremena za sjećanja. A sjećanja su kao odjeća. Što ih rjeđe nosiš, to se više zapliću u mrak omara sve dok ne zarone sasvim izvan dometa naših ruku. Postanu blijeda i iznošena. Uskrsnu tek kada se vratimo mjestu koje smo nekada zvali dom. I što sam stariji to mi je teže stupiti nogom na stari seoski put.

Još jedan let, još jedno ljeto...

                                                                

         

  Pakiramo stvari. Sutra letimo, preko Kopenhagena do Minhena a onda mijenjamo avion do Sarajeva. Jesmo li se sjetili svega? Baki smo kupili nove cipele, djeci po majicu ili  igrice, oni sada „dole“ imaju sve što ima i ostali svijet.  U bilo kom tržnom centru u Europi naći ćeš Milke i Ariel na istome mjestu. Nema potrebe sve to vući iz Švedske.

Avion koji leti do Minhena udobniji je od onog malog koji će nas odvesti na sarajevsku pistu. ,„Ako Bog da“, ne mogu da se otrgnem sujevjerju, jer je skoro svako slijetanje na sarajevskom aerodromu mučno zbog turbulencija. Dočekat će nas moja sestra i njezin muž. Kupili su novo auto na kredit prošle godine. Konačno smo se dovukli do terminala. Beskrajan red se uhvatio, sve naše gore list. Vrijeme je odmora, idemo kući. Kući, kako izgubljeno ponekad zvuči ta kratka i jednostavna riječ.

Topli zagrljaji dobrodošlice na aerodromu a onda vožnja putem punim serpentina i opasnih udubljenja.

Bučno, svi u isti glas, govorimo, govorimo, o svemu... Samo da stignemo. Posljednji sati putovanja nikako da iscure. Djeca su nestrpljiva. Dosađuju se.

Te prve trenutke kada iskočimo iz automobila koji nas doveze na dvorište, uvijek doživim kao mali potres. Odjednom, sa svih strana, navale emocije, suze, zagrljaji...mati se rasplače, djeca podivljaju, otvaraju se torbe iz kojih vadimo za svakog ponešto, takav je običaj. Da znaju da smo mislili na njih u dalekoj zemlji.

                                                            ***

  Sjedim na brdu iznad kuće u kojoj sam rođen. Tišina me uspavljuje. Mogao bih zadrijemati.

Koliko nas živi sada, u ovome trenutku? Čini mi se da neprestano pokušavamo kupiti komad bijega na raznim mjestima.Od čega to bježimo tako ustrajno?

Gdje smo izgubili čvrsto tlo i nebo iznad njega?

 Daleko od gradske vreve, poput bumeranga, u srce nam se vrati sve ono što jesmo, sve ono od čega bježimo, sve što znamo o smislu  i trajanju. Teško je podnijeti težinu neba ako ti je srce prepuno tereta.

Naviknemo uzmicati s godinama. Između datuma, i rokova, ukradeni predah kroz prozor na monitoru dok šef ne gleda, igrica sakrivena na dnu ekrana, otvoren prozor za chat...prepune police supermarketa, ponude u poštanskom sandučiću, ulice kojima hodaju lica s maskama. Savršena krinka uzmicanja. Onda dođeš na dvorište stare kuće i sve ono od čega bježiš sruči ti se na glavu kao teška, jesenja kiša.

Malo je ljudi s kojima mogu govoriti o ovome. Jedan živi preko oceana, na drugom kontinentu. Nekad smo bili najbolji prijatelji. Ne čujemo se često. Nemamo vremena..kakva otrcana fraza! Mislim da će prije biti da nemamo snage za svakodnevno prekopavanje po zgarištu sa koga smo otišli. Ponekad prođe i godina dok ne podignemo slušalicu. Naš razgovor uvijek započinje na istom mjestu, kao da smo jučer sjedili zajedno. Sve što je došlo poslije nema nekog značaja u tim našim govorima. Spomenemo uzgred neke važnije događaje, čestitamo kakav rođendan ili godišnjicu.

Kada me  zaboli mali ožiljak u duši, tada moram pronaći nekoga tko je dijelio sa mnom vrijeme tada, tko zna o čemu govorim, neko tko razumije „žutu minutu“ mog srca .

Prekopamo sjećanja, izgovorimo monologe, svako svoj, ponekad i u isto vrijeme, i nakon toga, kada i posljednja riječ iscuri  poput zna pijeska u pješčaniku, probudimo se u ovome što se zove sada i pobjegnemo, svako u svoj folder, složen u ogromnoj datoteci ljudskih sudbina.

Volim moju ženu. Moja djeca rastu sigurna i voljena u našem malom svijetu. Ona je vidljivi dio moje stvarnosti na koji se vraćam da bih udahnuo, da bih preživio. Zahvaljujem Bogu na njenoj pitomoj prirodi, na njenoj dražesnoj razigranosti za koju se ne hvataju mračne sjenke prošlosti. Ne znam naslućuje li olupine razbijene flote potonule iza osmijeha na mom licu. Nikada joj nisam mnogo govorio  tome. Zna da sam preživio rat, zna da u meni ima krhotina na koje se može posjeći ako tapka u potrazi za onim što je se ne tiče. Nikada ne pita prva. Prima onoliko koliko sam joj sposoban dati i nije nesretna radi toga.

Kada sam bio mlad, mislio sam da je jedina prava i iskrena ljubav ona u kojoj se sve dijeli, i ona zadnja najcrnja misao, i san i radost, sve. Zato su mladenačke ljubavi gorke. Nikada ih ne bih ponovo preživio. Nitko nije u stanju biti toliko nesretan kao zaljubljeni srednjoškolac.

Sjećam se moje djevojke iz gimnazijskih dana.Volio sam je potajno mnogo prije nego što je ona počela voljeti mene. Nije bilo tajni među nama. Toliko smo vremena provodili zajedno da više nismo mogli disati ni jedno uz drugo ni jedno bez drugog.

Potražio sam je jednog ljeta krišom, dok su moji pripremali neki piknik na otvorenom. Lagao sam da idem u kupovinu i čudio se kako laž glatko klizi s mojih usana. Nije me pekla savjest. Ovo sada nema nikakve veze sa onim što je bilo i što je nastavilo živjeti samo za sebe.

Razgovarali smo dugo, poljubio sam je tražeći onaj okus velikog odmora i sendviča sa šunkom i sirom. Ne znam koga sam tada ljubio. Ženu na čijem licu nevidljivi kist crta prve bore ili djevojčicu o kojoj sam sanjao u godinama kada nisi ni dijete ni muškarac.

Nije se mnogo promijenila. Da sam ostao duže možda bi se ta skrivena iskrica i rasplamsala u mali požar. Nije mi dozvolila. Poslije sam zahvaljivao providnosti na njenoj mudrosti. Tajne veze su teret. Tajne ne vole čučati u mraku. Imaju ružnu osobinu da objave svoje lice tamo gdje ih najmanje očekuješ.

 Moj brak možda i nije ono o čemu sam sanjao. Ne gorimo velikom i isključivom ljubavlju o kojoj pišu romani ali je vatra našeg ognjišta dovoljna da ogrije naša srca i da znamo da nam je hladno kada se udaljimo suviše daleko.

 Njena i moja krv pomiješala se u našoj djeci. Nijedna stara ljubav ne može se mjeriti s tom iss tom istinom. Mogu poželjeti, ponekad, neke usne koje sam davno ljubio, mogu se sjetiti naručja ili sitnica koje su me radovale, ali, kada noću osjetim toplinu njenog tijela tik uz moje, kada planiramo rođendanske zabave, kada u kafeu pored parka čekamo da djeca završe trening, ja znam gdje pripadam i znam da mi je dobro.


( Nomadi, 2009. Izdavač JU NUB "Derviš Sušić", Tuzla, autorica Jagoda Iličić)

Jelenko

   Snijeg, praporci, borova šuma i djeca koja brinu o lanetu.
 Jelenko se u doba mog djetinjstva nije propuštao. Bila je to  serija za djecu koja se prikazivala početkom 1981. godine. 
Vremena u kojima su djeca lutala šumom bez nepropusnih odijela, specijalne obuće, roditeljskog nadzora, mobilnih telefona u džepovima, svjetlosnim su godinama udaljena od ovog našeg danas. Djeca danas žive svoja djetinjstva u binarnim prostranstvima. Ne samo djeca. Rode dolaze i odlaze neprimjetno, ( izuzev Klepetana i Malene). 
Bliskost s prirodom sasvim je nestala. Zamijenili su je svjetovi izmišljenih heroja, animiranih zemalja, nasilnih crtića...
Novo doba, nova pravila življenja.
Jelenko je meni nešto posebno. Zvuk uvodne špice djelo je Arsena Dedića. 

Moja razrednica Mara Ostojić

Nikad nisam bila neki super matematičar. Od loših ocjena spašavala me samo upornost vježbanja i dobri nastavnici. U osnovnoj školi matematiku mi je predavala Mara Ostojić. Bila je moja razrednica. Ovo "bila" može se vezati samo za riječ razrednica. Ono što je Mara meni zauvijek ostala, objašnjava riječ prijatelj.
Nikada joj nismo morali naširoko objašnjavati zapletene svjetove naših dječjih glava.
Nismo joj morali lagati da nam se ne ostaje na dodatnoj jer se u to doba prikazuje nova epizoda Jelenka. Ona nas je sama puštala uz dogovor o nadoknadi propuštenog. Jelenko je Jelenko, matematika matematika a široko srce naše razrednice znalo je i za važnost dobrih priča u našim djetinjstvima baš kao što se trudila da nas pouči radu, redu, disciplini.
Mene je zauvijek "kupila" u danima nakon smrti mog oca. Dogodilo se to na ljeto, nakon mog završenog osmog razreda. Ne sjećam se mnogih lica koja su dolazila izraziti sućut, ali se sjećam njezinog zagrljaja nekoliko dana poslije, kada se tuga stišavala u one dane u kojima gubitak postaje vidljiv.
Danas smo prijateljice. Zove me "moje dijete" a ja nju i dalje razrednice.
 Ima dvije prekrasne unuke, sina, kćerku, mene i bezbroj malih i velikih ljudi koje su je zauvijek usvojili kao dragocjenu osobu u svojim životima.

Jedna stara fotografija. Moje drugarice iz razreda, razrednica Mara Ostojić, direktor škole Mustafa Hasanbašić i nastavnik Vuksan Zečević.
( ja u izviđačkoj uniformi)

Jurjevo

  Dani su počeli mirisati na proljeće. Uzalud snijeg danas podsjeća da zima nije završila svoju priču. Napupale grane drveća spremne su za zagrljaj s vjetrom i suncem.

Nada je probuđena  rekao bi Gandalf. Zmaj je pobijeđen. U našim krajevima vjerovalo se da je zmaju glave došao sveti Juraj. Na Jurjevo smo išli u Morančane i molili se u staroj crkvi. Tamno crvene pločice na podu , somotne klupe i slika viteza ispod čijeg koplja gine čudovište... Poslije smo išli tetki na užinu. 

Mnogi od onih koje smo tada susretali više nisu živi. Nešto njihovo nedostaje ovom svijetu koji smo dijelili. Osmijeh, šale, utjeha...

Proljeća i dalje stižu. Neumorno. Negdje, u prostranstvim koje ne možemo ni naslutiti, sveti Juraj vodi svoje bitke s nemanima.

Ma kako duge i mračne zime gospodarile svijetom, dašak nade uvijek osvane na kraju i dobro dođe na svoje.

Neki to zovu proljeće.

Ljiljani, Rimljani i jedan Romeo

Napisala sam: "Danas je sunčan dan, danas je Valentinovo“ i stala. Početak liči na pismene vježbe u osnovnoj školi. Tek sam izašla iz škole. Projekt na kome radimo tri mjeseca crpi velike gutljaje moje energije. Ne želim se i dalje osjećati kao da sam u učionici.

Jedan dječak je napisao da su na kruni bosanskih kraljeva bili rimljani. Kaže da je mislio na ljiljane i odlučno zahtijeva da mu priznam odgovor. Rimljani i ljiljani nisu isto, pokušavam mu objasniti.

Koračam ja tako i vodim u mislima monolog o kristalnim kuglama, tajnom učiteljskom naružanju koje čita misli i liječi nesporazume.

I opet se vraćam na ono „dan je sunčan“. Pokušavam uvjeriti sebe da je to tako i da bih trebala podignuti pogled i osjetiti sunce na licu, konačno zatvoriti vrata učionice i izaći iz te priče.

U susret mi stiže pjesma. Ulični rock and roll u izvedbi simpatičnog starčića s gitarom. Zove se Romeo. Odjeven u maniru rock zvijezda, nasmijan i okružen notama. Romeo nije s Breza. On je jedan od onih blaženih stanovnika Zemlje koji su svugdje kod kuće. Uživa u pjesmama koje pjeva. Note koje stižu s njegove gitare mali su virusi. Izazovu barem osmijeh a osmijeh je dragocjena stvar ako su vam živci nategnuti kao žice na harfi.

I odjednom ti postane svejedno jesu li Rimljani ljiljani ili je to bilo obrnuto.

Dan napokon postane sunčan. Poruka na mobitelu obećava da će završiti uz kutiju rahat lokuma u ružinim laticama, šafranu i pistacijama iz turske prodavnice s Baščaršije. Kutija putuje u torbi mog muža koji voli iste pjesme koje svira Romeo. 

Volim i rahat lokum, volim mog muža i volim sunčane dane. I to ne samo na Valentinovo.

Priča konačno odmiče od prve rečenice.

Romea sam zamolila da otpjeva jednu pjesmu za sve one koji se druže s mojim mislima na ovom blogu.

 Dragi moji dobri ljudi, sretno vam Valentinovo!

 Dan je sunčan i to je tako dobro! 

Vrtlarica iz najljepših, cvjetnih priča

Kad god djeci pričam bajke i opisujem kakav čarobni vrt, sjetim se cvjetnog carstva moje Edvije Demirović. Kažu da biljke osjećaju dobrotu, da se raduju nježnim melodijama i bujaju tamo gdje se oko njih pletu ruke pune ljubavi.

Edvija je i sama kao pčelica. Od cvijeta do cvijeta, od posla do posla. Moja je mama zove Dija kao i mnoge druge starice s Breza kojima ona, nesebično, dariva i vrijeme i osmijeh.

Dobro je naći se u blizini takvih ljudi. Sjećam se kako smo znale razgovarati u tom njenom čudu od cvjetnjaka dok pčele i leptiri, ošamućeni bojama i mirisima, lepršaju okolo.

Nije Dija jedna od onih kojima je u životu sve teklo kao med i mlijeko. Sručilo se na ovu nasmijanu Palčicu i žalosti i nesreće više nego što bi i mnogo jača leđa mogla ponijeti.

Ali, ništa nije moglo izblijediti  njezinu vedrinu, optimizam, radovanje svemu što raste, cvjeta, niče i poput nje, raduje se suncu i životu.

Zaslužila je da se o njoj ispriča priča koja bi se mogla kazivati i ovako:

Bila jednom jedna cvjetna vila i zvala se Dija. U njezinom je vrtu raslo cvijeće kome mnogi nisu znali ni imena ni odakle je stiglo ni kako se tako raskošno rascvjetalo. Mudre starice pozivale su je na goste a psići i mace u njezinom su domu nalazili utočište.

To bi mogao biti početak. Ostatak priče izgubio se u ružinim laticama, riječi je vjetar raznio po Brezama i odnio sve do valova Modraca. Tamo su se ljuljuškale sve dok ih strašna štuka nije ponijela u tamne dubine odakle su mogle izroniti samo na udici vještog ribara...

Nastavak priče smislit ću, nadam se, jednog ljeta koje uskoro dolazi, u Dijinom vrtu i njenom društvu.