Moja razrednica Mara Ostojić

Nikad nisam bila neki super matematičar. Od loših ocjena spašavala me samo upornost vježbanja i dobri nastavnici. U osnovnoj školi matematiku mi je predavala Mara Ostojić. Bila je moja razrednica. Ovo "bila" može se vezati samo za riječ razrednica. Ono što je Mara meni zauvijek ostala, objašnjava riječ prijatelj.
Nikada joj nismo morali naširoko objašnjavati zapletene svjetove naših dječjih glava.
Nismo joj morali lagati da nam se ne ostaje na dodatnoj jer se u to doba prikazuje nova epizoda Jelenka. Ona nas je sama puštala uz dogovor o nadoknadi propuštenog. Jelenko je Jelenko, matematika matematika a široko srce naše razrednice znalo je i za važnost dobrih priča u našim djetinjstvima baš kao što se trudila da nas pouči radu, redu, disciplini.
Mene je zauvijek "kupila" u danima nakon smrti mog oca. Dogodilo se to na ljeto, nakon mog završenog osmog razreda. Ne sjećam se mnogih lica koja su dolazila izraziti sućut, ali se sjećam njezinog zagrljaja nekoliko dana poslije, kada se tuga stišavala u one dane u kojima gubitak postaje vidljiv.
Danas smo prijateljice. Zove me "moje dijete" a ja nju i dalje razrednice.
 Ima dvije prekrasne unuke, sina, kćerku, mene i bezbroj malih i velikih ljudi koje su je zauvijek usvojili kao dragocjenu osobu u svojim životima.

Jedna stara fotografija. Moje drugarice iz razreda, razrednica Mara Ostojić, direktor škole Mustafa Hasanbašić i nastavnik Vuksan Zečević.
( ja u izviđačkoj uniformi)