Ljiljani, Rimljani i jedan Romeo

Napisala sam: "Danas je sunčan dan, danas je Valentinovo“ i stala. Početak liči na pismene vježbe u osnovnoj školi. Tek sam izašla iz škole. Projekt na kome radimo tri mjeseca crpi velike gutljaje moje energije. Ne želim se i dalje osjećati kao da sam u učionici.

Jedan dječak je napisao da su na kruni bosanskih kraljeva bili rimljani. Kaže da je mislio na ljiljane i odlučno zahtijeva da mu priznam odgovor. Rimljani i ljiljani nisu isto, pokušavam mu objasniti.

Koračam ja tako i vodim u mislima monolog o kristalnim kuglama, tajnom učiteljskom naružanju koje čita misli i liječi nesporazume.

I opet se vraćam na ono „dan je sunčan“. Pokušavam uvjeriti sebe da je to tako i da bih trebala podignuti pogled i osjetiti sunce na licu, konačno zatvoriti vrata učionice i izaći iz te priče.

U susret mi stiže pjesma. Ulični rock and roll u izvedbi simpatičnog starčića s gitarom. Zove se Romeo. Odjeven u maniru rock zvijezda, nasmijan i okružen notama. Romeo nije s Breza. On je jedan od onih blaženih stanovnika Zemlje koji su svugdje kod kuće. Uživa u pjesmama koje pjeva. Note koje stižu s njegove gitare mali su virusi. Izazovu barem osmijeh a osmijeh je dragocjena stvar ako su vam živci nategnuti kao žice na harfi.

I odjednom ti postane svejedno jesu li Rimljani ljiljani ili je to bilo obrnuto.

Dan napokon postane sunčan. Poruka na mobitelu obećava da će završiti uz kutiju rahat lokuma u ružinim laticama, šafranu i pistacijama iz turske prodavnice s Baščaršije. Kutija putuje u torbi mog muža koji voli iste pjesme koje svira Romeo. 

Volim i rahat lokum, volim mog muža i volim sunčane dane. I to ne samo na Valentinovo.

Priča konačno odmiče od prve rečenice.

Romea sam zamolila da otpjeva jednu pjesmu za sve one koji se druže s mojim mislima na ovom blogu.

 Dragi moji dobri ljudi, sretno vam Valentinovo!

 Dan je sunčan i to je tako dobro!