Trideset i tri godine moje heroine

- Jesi li nekada čuo za heroja Leteću Krempitu?- pitam jednog uplakanog dječaka koga je mama dovela na moju radionicu.

- Ne postoji heroj Leteća Krempita! – kaže on a smiješak mu se ukazuje na licu. Suze presušile u trenu.

- Ispričat ću ti kako to izgleda kada susretneš Leteću Krempitu!- govorim mu i vodim ga u učionicu. Tamo već desetak njih, nasmijanih i znatiželjnih, očekuje nastavak priče.

Mama uplakanog dječaka odlazi utješena.

Priče o herojima i postoje kako bi brisale tugu, samo je malo onih koji pišu o takvim temama, još manje onih koji su u stanju prepoznati super biće sakriveno u tijelu običnog čovjeka.

Ovo je priča o mojoj super heroini.
Imala je devetnaest godina kada je odlučila spakirati svoju malu torbu, oprostiti se s prijateljima i otići. Prvih je mjeseci kući dolazila ruku punih masnica i ožiljaka. U početku je radila u tvornici. Učila je novi jezik. Onda je dobila posao sestre na odjeljenju intenzivne njege u gradskoj bolnici.

Nedostajala mi je. Kuća je bez nje bila prazna. Iščekivala sam raspuste kao najdragocjenije dane u mom životu. Putovale smo vlakom do njenog malog stana pored željezničkog kolodvora. Čekala sam je da se vrati s posla a onda smo išle u kupovinu, kino, u šetnju divnim ulicama malenog slovenačkog grada. Na brdu iznad njega stražarile su kule grofova celjskih.

Njezino sam vjenčanje ispratila u suzama. Tada je već bilo jasno da se nikada neće vratiti. Sve moje starije sestre bile su mi pola mame pola sestre. Ona je moja sestra prijateljica.

Mnogo smo divnih, bolnih, radosnih trenutaka podijelile. Jedan od najtežih bio je onaj kada sam joj, prvi put nakon užasnih ratnih godina, doputovala mračnim putem preko Vijake, putem spasa kako su ga zvali. Plakale smo obje na stanici punoj svjetla. Bilo je blagdansko vrijeme, ukrasi su rasipali svjetlost preko užurbanih ulica. Kao da sam se našla u čudesnoj priči nakon četiri ratne godine punih mraka, beznađa...Danima me oporavljala, vraćala u život. Rat čovjeka pretvori u sasvim drugo biće. Svedeš sebe na instikte, vještine preživljavanja, zatučeš u sebi želje, potrebe, snove...Nikad ga u potpunosti ne preživiš.

Spašavala je moj život na mnogo načina baš kao što je pune trideset tri godine spašavala živote stranaca, osoba koje su joj polumrtve stizale na odjeljenje i zvale je sestro.

Jučer mi je pisala da je zatražila premještaj na drugo odjeljenje.

-Nema više noćnih!- govori mi radosno.

Ima dana kada, kao ovaj dječak s početka priče, u suzama otvarim neka vrata i tješi me samo pomisao da nema te daljine iz koje ona neće doletjeti da me zaštiti i ohrabri.

Ponekad nas zamišljam kao dvije starice koje pijuckaju nešto fino ispred neke kamene kućice u primorju. Ispred nas more, nas dvije u ležaljkama... Njena verzija slike bila bi da hodamo po malenom mjestu u primorju kao što hoda pored Savinje puna života, puna energije, puna ljubavi. Ona rijetko kada sjedi negdje. Uglavnom zuji okolo kao mali Japanac pun nekog neviđenog električnog impulsa.

Kuća joj blista, dvorište joj blista, ljudi koji su joj povjereni na brigu nemaju drugog izbora nego da udišu život punim plućima.

Ime koje su joj dali u slavenskoj mitologiji nosi boginja časti, junaštva, slave i pobjede. Bezbroj je bitaka iz kojih je izašla kao pobjednik, Slava, moja heroina, moja sestra.

Slava i ja, Celje, 2011.