Vrtlarica iz najljepših, cvjetnih priča

Kad god djeci pričam bajke i opisujem kakav čarobni vrt, sjetim se cvjetnog carstva moje Edvije Demirović. Kažu da biljke osjećaju dobrotu, da se raduju nježnim melodijama i bujaju tamo gdje se oko njih pletu ruke pune ljubavi.

Edvija je i sama kao pčelica. Od cvijeta do cvijeta, od posla do posla. Moja je mama zove Dija kao i mnoge druge starice s Breza kojima ona, nesebično, dariva i vrijeme i osmijeh.

Dobro je naći se u blizini takvih ljudi. Sjećam se kako smo znale razgovarati u tom njenom čudu od cvjetnjaka dok pčele i leptiri, ošamućeni bojama i mirisima, lepršaju okolo.

Nije Dija jedna od onih kojima je u životu sve teklo kao med i mlijeko. Sručilo se na ovu nasmijanu Palčicu i žalosti i nesreće više nego što bi i mnogo jača leđa mogla ponijeti.

Ali, ništa nije moglo izblijediti  njezinu vedrinu, optimizam, radovanje svemu što raste, cvjeta, niče i poput nje, raduje se suncu i životu.

Zaslužila je da se o njoj ispriča priča koja bi se mogla kazivati i ovako:

Bila jednom jedna cvjetna vila i zvala se Dija. U njezinom je vrtu raslo cvijeće kome mnogi nisu znali ni imena ni odakle je stiglo ni kako se tako raskošno rascvjetalo. Mudre starice pozivale su je na goste a psići i mace u njezinom su domu nalazili utočište.

To bi mogao biti početak. Ostatak priče izgubio se u ružinim laticama, riječi je vjetar raznio po Brezama i odnio sve do valova Modraca. Tamo su se ljuljuškale sve dok ih strašna štuka nije ponijela u tamne dubine odakle su mogle izroniti samo na udici vještog ribara...

Nastavak priče smislit ću, nadam se, jednog ljeta koje uskoro dolazi, u Dijinom vrtu i njenom društvu.