Kad nečija tuga postane javno dobro

                    

  Ljudi su ljudi. To znači mnogo. To ne znači ništa. Kako kome. Kada ljude stigne nesreća, potrebno im je da taj teret s nekim podijele kao da će tako umanjiti, poništiti, urazumiti vlastitu bol. Mi smo stvorenja čopora. Ne možemo sami. Neki snažni i neustrašivi možda bi i mogli.

Dogodi se nešto strašno, teško i surovo. Nešto što nam zauvijek promijeni život, povede ga nekim putem kojim nismo željeli krenuti. Stanemo na stijenu i počnemo svoju žalopojku. Pridruže se i drugi glasovi. Jednostavno. Iskonski. Klanci vraćaju odjeke. I tako sve dok ne popusti. Ili tuga ili glas. Tako bi trebalo biti. 

Ljudska je tuga otkrićem binarnih svjetova dovedena na pozornice. Nesreće su stekle status zvijezda. Što grozniji događaj, to više čitanja, što više čitanja, više koristi. Koliko to, istinski, pomaže onome čiju tugu čerečimo na satu anatomije. Kako se osjećaju oni ogoljeni koji su posegnuli za tim jedinim dostupnim lijekom koji se zove podijeliti nesreću? Je li im bolje dok nepoznati ljudi zaviruju u najintimnije milimetre njihovog životnog prostora, izvlače na javni trg sve ono što čovjek posjeduje i pečati svojom kožom, vremenom. Postoji jedna riječ koja se  povlači po raznim kontekstima. Identitet. Povezuju je sa svim i svačim. Kolektivni identitet. Umjetnički. Nacionalni...

Identitet pojedinca koji javno obznani svoju nesreću neminovno pretrpi nova ranjavanja. Uvijek se nađe gomila besposličara kojima je jedino što znaju i jedino što im ide od ruke to da mrze i ponižavaju. I to dobro, kvalitetno pa čak i argumentovano.

Procesi koji brišu čovječnost, dehumaniziraju čovjeka i sve ono što bi ljudska zajednica pojedincu trebala biti, utočište, čopor, sigurnost, nekako najjasnije pokazuju lice na društvenim mrežama.

U jednom književnom serijalu pod imenom Djeca zemlje, autorica opisuje kletvu kojom su se pojedinci isključivali iz plemena neandertalaca. Kada bi neki čovjek ili neka žena učinili nešto neoprostivo, vođa plemena izrekao bi kletvu smrti. Pojedinac pod kletvom bio bi proglašen nevidljivim, pleme bi odbilo potvrditi njegovo postojanje u bilo kom smislu. Djeci je to, naravno, bilo najteže objasniti. Njih se poučavalo da je prokleti, zapravo, duh koji ih iskušava. Izgleda stvaran, ali to nije.

Neandertalaca, zvanično, nema. Ali, ova drevna kletva preživljava. Dovoljno je da pojedinac bude obilježen i „proklet“ pa da se čak i njegovi najbliži počnu ponašati kao da ne postoji. Jer priznati njegovo postojanje znači više stvari. Prije svega traži da odaberete stranu. Hoćete li biti oni koji uz njega zavijaju ili samo stijena koja vraća odjek.

Stazom preko polja

 Mjesecima nisam objavila post na ovom blogu. Ponestalo mi likova, inspiracije, zabavila se „o sebi“ kako se u mom kraju kaže. Zima je i snijeg je zatrpao moje malo selo. Put je i za lijepog vremena pun nepredvidivih prepreka. Čim skreneš za Kiseljak, počneš se osjećati kao da si u karting utrci. Godinama na Husinu stoji znak na kome piše da je kolovoz oštećen cijelom dužinom i da vožnju treba prilagoditi uvjetima, 30 na sat. Kako koji izbori iznjedre vlast, tako ta vlast zažmiri na potrebe ovog nekada prekrasnog, turističkog odredišta. Nema više hotela, nema turista, na izvor kisele vode dolaze tek rijetki. Svijet uplašile glasine da taj kiseljak više nije dobar.

( Vidi se da dugo nisam pisala. Ne znam o čemu bih prije: vodi na kojoj smo rasli, snijegu, ljudima). Valjda je to tako i u ljudima kao u biljkama. Pod snijegom, u zrnu koje samo naoko spava, klija i buja onaj list i onaj plod što će se u proljeće pomamiti za suncem i vjetrom i izmaći mraku zemlje.

U Brezama, selu iznad Kiseljaka, tek u ponekoj kući svjetlo. Dijeli sudbinu opustošenih krajolika s kojih ljudi odlaze. Nema mnogo onih koji se odluče vratiti i tu sazidati dom ili živjeti u kućama koje imaju. Tek ljeti selo oživi, zamiriše na roštilj i tišina se izgubi u žamoru sjedeljki u dvorištima.

U jesen selo pokrije neka svježa tuga, ponovljena odlaskom onih koji su na odmor došli u svoje stare kuće i ponovno se vratili u daleke krajeve u kojima sada žive. U tim danima se sjećanja na ljude kojih više nema, probude jasnije nego inače.

 Ponekad, kao da vidim kako iz susjedne, napola porušene bosanske kućice, dolazi naša Neda, grlata i nasmijana. Doselila je u Breze kao kuharica u kiseljačkom hotelu, udala se za susjeda Rudu i u naš kraj donijela dašak mora, toplinu obale. S druge strane pogleda, velika kuća iz koje viri tek slabi tračak dima. U njoj samuje Pepa. Njegova je Kata umrla prošle zime. Otada i on odbija ugoditi sebi, naloži vatru kad ga brižne kćeri opomenu. Kata je bila dobri duh sela. Uvijek nasmijana i dobra, dobra, dobra. Nije bilo mraka koji bi u njoj utrnuo osmijeh. Oko nje je uvijek lebdjelo nešto utješno, kao da je na ovaj svijet stigla da bi bila utočište. Djeci koju su grdile majke, djevojkama koje su ostavljali momci, ženama koje su mučili muževi…Sitna i naborana s pogledom djeteta, grdila je samo svog Pepu kad malo više popije, a i to je činila glasom punim ljubavi.

Ispod naše livade, napuštena kuća kume Ivičince. Mislim da se zvala Mara. Žene su, u našim selima, udajom nekako gubile svoj identitet, ime. Zvali su ih po mužu ili mjestu u kome su do udaje živjele. Kuma Ivičinca bila je snažna, krupna žena. O svima bi se mogla jedna duža priča napisati, o kumi Dvobanki i o seoskom kavgadžiji …svi su se smirili na seoskom groblju porubljenom brezama.  Stigla nova vremena. Stazice i bogazi kojima se nekad služilo, vlasnici imanja su zagradili.

-Ima put, neka svi idu putem!- govorilo se u selu. Ionako oni koji dolaze koriste automobile. Slobodne za prolaz ostale su samo parcele zarasle u divlju kupinu i preraslu, podivljalu travu. Naša majka već godinama živi sa sestrom u gradu, rijetko smo dolazili pa je i našu njivu zadesila ovakva sudbina. Kada smo odlučili imanje dovesti u red, kraj naše je kućice postala vidljiva stazica.

Pitanje prelaska “preko trave”, međe i granice, goruća su seoska pitanja otkako pamtim. Često su zbog zavada oko međe sijevale sjekire, toljage, noževi…

Ne mnogo ponosna na sebe, izjavih i ja kako više i naša njiva nije javno dobro. Nije se probudio glas nekog pretka kome je susjed ušao “u njegovo” nego me obasjala ljutnja kada smo na rubu proplanka otkrili smetlište koje smo danima čistili. Nasječena i složena drva u pomoćnim objektima nestala su, nekome zatrebala a na sve strane suhog drveća koje samo treba sakupiti.

-Puta nema i gotovo!- govorila sam majci koja me smrknuto gledala. Njoj su tim stazicama na kavu dolazile Neda, Kata, Demirovca, Advija… Nije joj se svidjelo to što govorim kao što se ne bi svidjelo ni pokojnicama.

Ona staza mi je bila neobična. Kao da njome, svakodnevno netko prolazi. Samo kome i zašto? U selu tek nekoliko starica.

Nekoliko sam dana posmatrala žensku siluetu koja je žurila preko susjedne livade, boreći se s travom. Postidjela sam se same sebe. Presretnem je jednog jutra. I tako upoznam Vahidu. Vahida je u Breze doselila iz Bratunca. Doselila nije dobra riječ. Nisu došli svojom voljom. Vahida već treću staricu u selu njeguje i pazi. I našoj je Kati pomogla sklopiti oči. Kad je opazi, naša kujica Tora poludi od sreće. Skače oko nje i trči, laje, maše repom, sve u isto vrijeme. Kada smo iz grada donijeli napušteno mače, Vahida mu je i prije nego smo se dogovorile, ostavljala mlijeko da preživi do našeg povratka.

-Ništa to meni nije teško!- kaže ona uz osmijeh. Ja nju nahranim kad god vidim da tebe nema.

- Kao da nema svojih poslova dovoljno pa i mačku da hrani!- grdila me mati.

Vahida se ne žali na svoj posao. Kao da je pjesma brinuti o bolesnim i nemoćnim staricama. Saznali smo da je medicinari i terapeuti koji dolaze u kućne posjete hvale a saznali smo i da ima jedan u selu što se napije pa zove hitnu pomoć. Kaže, da provjeri hoće li i za koliko doći. Zbog tih su poziva oprezni i dolaze tek nakon provjere.

Jedne smo večeri došli kasno. Vahida se zabrinula zašto je svjetlo upaljeno u to doba i zaspala tek kad se uvjerila da nisu lopovi.

-Tebi je, Vahida, prolaz slobodan kroz sve što je moje, kako želiš, kuda želiš i kamo želiš!- rekla sam joj jednom.

Nije ovo nikakva priča o suživotu. (Kad mi spomenu suživot, poželim odgovoriti kao Sidran).

U mom se selu uvijek ovako živjelo. I prije nesretnih vremena a sudeći po ljudima kao što je Vahida, živjet će se i dalje. Mače nam se negdje izgubilo, ali je naša Vahida tu i onaj osjećaj da je netko dobar u kući blizu tvoje.