Škola ili Hollywood ( po scenariju radnog naslova tika-taka)

     

Mislila sam da je tekst o grahu koji čezne za pritkom labuđi pjev mog face književnikovanja. Labuda je dotukla činjenica da nevjerovatan broj potencijalnih čitatelja misli kako je 5G leteća sprava koja okolo raznosi bolest, nekakav nebeski traktor koji kroz brazde urezane u oblake rasipa plodna zrna korone.

Pomislila sam da je to i bolje i svim snagama se posvetila biljkama koje su, u maniru svemirskih vitezova, uzvratile udarac rascvjetalim glavama.

-Treba im učitelj i to dobar učitelj koji je u stanju objasniti ludim glavama da je giga mjera a ne predmet. – govorila sam kadificama koje su se zdušno složile sa mnom. Iz njihovog mirisnog čavrljanja moglo se razabrati i jedno pitanje:

-Gdje su učitelji ovih dana?

Doista, čime se bave dok satić, kao onaj u pjesmi što svakog jutra budi đaka, otkucava svoje tika-taka? 

Jedni trpe višegodišnje ponižavanje na intervjuima, drugi se oporavljaju od online nastave, treći...

Počinje nova školska godina a škole i dalje zbunjeno iščekuju rasplet dilema i scenarija koje kao da piše neki Spilbergov šegrt.

Visoki predstavnik u našoj zemlji bi u ovoj situaciji rekao kako „Europa izražava zabrinutost“. Ali, Europa se zabavila o sebi što bi naš narod rekao, pa nema vremena ni za fraze kojima s donedavno pokrivala.

Čitam na istim ovim portalima ispod kojih se oglašavaju oni što sve znaju o gigama i vakcinama, kako su moguća tri scenarija po kojima ćemo se igrati u školama.

Jedan od njih predlaže podjelu odjeljenja u grupe koje će ići u nekoliko smjena. Pretpostavljam da će sve te razredne grupe učiti isti učitelj/učiteljica. Sjećate se onog filma u kome Švarceneger glumi „tetu“ u vrtiću. Na početku je scena u kojoj on, onako otresito, kaže: „Što mi mogu mala djeca“?

Istog tog dana vraća se kući klonuo i umoran kao pas. Otprilike tako izgledaju svi dobri učitelji na kraju svoje smjene. Potrošeni, smoždeni, umorni. A sad zamislite da nakon jedne smjene, ( ponavljam, oni dobri se u nastavi troše bez obzira je li u pred njima jedno dijete ili njih trideset), sve trebaju uraditi ponovno s novom grupom i još jednom. To je trostruki posao. O tome da ne možemo ni sanjati da nam bude plaćen uvjerili smo se po stoti put mi koji smo radili na tv školi. Nagradili su nas pozamašnom svotom novca.

Mislim da nikad neću zaboraviti izraze lica mojih kolega koji su izlazili iz ureda u kome su potpisali ugovor. Najlakše bi ga bilo opisati kao „negdje između nevjerice, zbunjenosti, tuge, ljutnje i smijeha“. U mom primjeru je rad na tv školi nagrađen svotom od cijelih 67 KM. Trebalo je biti 167, ali je neki mladi čovjek koji prati ministricu u špic cipelama odlučio da tih 100 KM podijeli još nekim kolegama. Moja prijateljica je najavila da će svoj iznos donirati u humanitarne svrhe. I ja sam, povedena njenim primjerom, odlučila donirati cijelu svotu u kupovinu stolica na kojima ćemo, konačno, kao ljudi, sjesti ispred kuće a ne čučat na hoklicama iz vremena moje babe koje smo pronašli u garaži i rehabilitovali. Ne dajte da vas zavaraju kako je lako napraviti namještaj od paleta i useliti se pomoću odbačene ambalaže, kamenčića, kutijica... Posjedasmo mi na nove stolice, kad se ona moja ispruži pod mojom težinom kao konjče opterećeno preteškim samarom. Puče stolica, komadići me porezaše, kad ne pogidoh.

Kaže moja mati sažaljivo:

-Ni tih 67 ti nisu halalili!

Pospremismo nehalaljene stolice da još kome ne bi došle glave i nastavismo s hoklicama do boljih vremena.

Da se razumijemo, nismo ni očekivali da nam bude plaćeno kada smo pozvani u „projekt tv škole“. Ideja o nagradi kojom su ponizili naš rad rodila se kasnije, valjda poučena iskustvima susjednih zemalja. Naši učitelji su, ( ovo učitelji koristim kao zbirnu imenicu rodova i zvanja u prosvjeti), naučili da sve što se negdje drugdje plaća rade besplatno. Ionako imaju tri mjeseca raspusta i rade samo četiri sata. I to im se ne bi trebalo plaćati jer vole svoj posao i tom ljubavlju podmiruju račune, kupuju lijekove, stolice...

Možda nekad i svanu dani u kojim će se za sve o čemu treba donijeti neku važnu odluku pitati struka. Kako će se, tada, objašnjavati silne ankete, upitnici, istraživanja kojima se odgovornost prebacuje na leđa onih koji nemaju kompetencije donositi odluke koje nekoga mogu koštati glave. Nisu u pitanju lokalni izbori pa da broj glasova odlučuje o „scenariju“. I kako se to moglo dogoditi da nam školstvom upravljaju režiseri a da se nas koji u školama radimo ništa ne pita.

Dolazi jesen, prehlade, gripe...sve ih odbolujemo zajedno s našim učenicima. Bolovanje uzimamo tek kad više ne možemo ispuzat iz kreveta. Što ako zakačimo i ovaj novi virus? Doduše, vojska učitelja čeka na radna mjesta. Možda će neki scenarij biti zamišljen i tako da one pokošene zamijene svježi ratnici na polju obrazovanja.

Sve dok se čuje i posljednja puška...

Možda će nam u tim nekim novim vremenima koja sigurno dolaze podizati spomenike i opjevati našu hrabrost, nesebičnost i nespremnost da barem upitamo zašto ne traže mišljenje nas koji u školama radimo?Ili, zašto ne slušaju one koji su život posvetili izučavanju virusa, bolesti, medicine? Ili ono, najvažnije, zašto je kvalitetno obrazovanje našim vlastodršcima tako malo važno pa se sve odluke donose stihijski na temelju anketa, mišljenja većine...?

Ako bi upitali mene kakav film bih ja režirala, mislim da bi priča tekla nekako ovako:

Počinje u mitskim vremenima u kojima učitelji rade ta četiri sata i odmaraju tri mjeseca ljeti. Onda idilu razbija zločesti čovjek po imenu Bill Gates koji jaše konja simboličnog imena Petgiga i naoružan je vakcinom. Stanovništvo bude podvrgnuto čipovanju i onda Bill poludi kad mu pukne pred očima slika naše pameti i znanja u koju je stekao uvid putem tih čipova u vakcini. A onda dođe superučitelj i kaže: - Moji najbolji đaci preuzet će obranu u svoje ruke.

Bavila sam se tom pričom nakon kupovine onih stolica. Dio novca sam potrošila na sredstvo protiv komaraca.

-Imate li Autan?- pitala sam u apoteci.

-Autan ima suviše nedozvoljene hemije. Imamo nešto bolje. Potpuno je na prirodnoj bazi. Malo je skuplje, ali ga svi traže.

-Hajde, kažem sebi, nije beg cicija. Kad te već Ministarstvo nagradilo...

Nalijepili smo se tim sredstvom i otkrili da, osim užasnog mirisa, privlači naše jezerske komarce.

-Ovo je čista podvala!- govorim istoj onoj apotekarki nakon vikenda u kome smo zlostavljani od strane letećih napasti.

-Nemate masku, ostanite na crti!- upozorava me ona.

- Pa reći ću vam s crte, ovo sredstvo ne radi. Skuplje je od Autana, smrdi i komarci su poludjeli za njim. Ako zavrnem nogavice i rukave vidjet ćete o čemu govorim.

-Recenzije tog proizvoda su sjajne. –gusla ona po svom.

-Recenzije su možda sjajne, ali ono ne radi!- upirem ja na rubu histerije. Napisat ću i ja recenziju.

-Možda ne djeluje na tu vrstu komaraca!- pokušava ona ublažiti moj bijes. A onda prkosno doda, svakako je napišite.

- I hoću!- odgovorim joj dok mi, polako, sviće u glavi da ljutnju na čovjeka u špic cipelama projektujem na nedužnu djevojku koja samo prodaje nešto što ima dobe recenzije.

Gdje je smisao u svemu tome?

Napjeva se ovaj labud u meni i mislim da se malo i pogubio u pjesmi koja bi da opjeva jedan kaos i nikako da uhvati crtu i sažeto ukroti misao.

Uglavnom, škola se bliži, scenariji se pišu, učitelji će kako im se kaže, u učionice, pred kamere, u rovove...U nešto sam sasvim sigurna, svakom od ovih zamišljenih scenarija odgovarao bi učitelj android. O tome sam pisala u mojoj knjizi Kako preživjeti smak svijeta. Ovo jeste reklama, ali meni trebaju te stolice. Dio koji opisuje takvu školu u budućnosti prilažem na kraju.

Do tada ne kupujte stolice u Belamionixu, sredstvo protiv komaraca Mapez i čuvajte se.

Sretna nam nova školska godina!

 ***

- Nešto s ovom nastavnicom nije kako treba!- dovikivala je uzrujano. Vratio se u kuhinju i zatekao je kako miješa tijesto i baca poglede pune strelica na ekran ugrađen u vrata frižidera.

- Ona samo radi svoj posao.- rekao je oprezno.

 Ona ga je značajno pogledala i još energičnije prionula na oblikovanje tijesta. Nakon nekog vremena u kome se očito suzdržavala iz nje je provalilo:

- Zar me nećeš upitati zašto to mislim?

Umorno je uzdahnuo i pomislio - Počinje!

- Zašto brineš o nečemu što ne možeš promijeniti? Završit će školu kao i svi drugi. Zašto se plašiš?

-  Što ćemo ako je ne završi?

Slegnuo je ramenima i predao se. Pokupio je svoje stvari pokajnički i otišao u spavaću sobu. Podesio je  sliku brezove šume na simulatoru. Taman je uzeo ploču u ruke kada je iz kuhinje doprlo dozivanje.

- Ovo moraš vidjeti. Moraš!

- Danas je baš loše! – pomislio je u sebi i slegnuo ramenima. Terapeut je rekao da mora pokazati kooperativnost ako joj želi pomoći. I eto ga. Toliko je kooperativan da jutros nije napisao nijedno slovo.

Bezvoljno se digao s kreveta i vratio u kuhinju. Ona je kao kobac zurila u ekran. Sva sreća pa napredna tehnologija još uvijek nije omogućila roditeljima teleportaciju u učionice. Ugledao je sina kako se vrpolji na svom sjedalu i baca uznemirene poglede po učionici.

- Kako je izbila pobuna? -  ponovila je pitanje  nastavnica i sumnjičavo virila iznad okvira naočala.

Njihov sin želio je poći stopama svoga oca. Upisali su ga u školu kreativnog pisanja. Nastavnica Devet trenutno je bila najstariji model kiborga koji je još podučavao učenike. Svaki put kada bi je pokušali zamijeniti, neka grupica roditelja bi se pobunila i ona je ostajala na svom radnom mjestu. U prilog joj je išla činjenica da je veliki broj njezinih studenata napisao neko značajno književno djelo. Omjer njezinih sposobnosti značajno je naginjao strani čovjeka dok su komponente koje su joj implementirane samo pospješile njezinu učinkovitost i sposobnost koje je naslijedila u svojim ljudskim genima.

Prosvjeta je već dugi niz godina uzgajana iz ljudskih hibrida kojima su funkcije poboljšavane mehaničkim i digitalnim komponente.

Mnogobrojne studije dokazale su kako običan čovjek nije u stanju odgovoriti zahtjevima moderne nastave.

 Izloženi stalnom stresu, nastavnici su već nakon nekoliko godina rada u školama pokazivali znakove premorenosti i potrošenosti. Iako su u školama obučavani pomoću sofisticiranih programa, njihov subjektivan pristup učenicima i roditeljima uvijek je, nekako, izmicao kontroli.

Nakon događaja o kome su raspisali svi značajniji web portali Ministarstvo prosvjete odlučilo se za temeljite promjene u organizaciji škole.

Snimka sigurnosne kamene na kome nastavnica satima drži roditelje kao taoce i objašnjava im sve što trebaju poduzeti kako bi njihovo dijete uspješnije svladalo gradivo, postala je viralna u prvih pet minuta postavke na društvenim mrežama.

 Ako se zanemare komentari hejtera i spamera, javnost je odlučno zahtijevala promjene u školstvu.

 Uskoro su prvi modeli kiborga poslani za katedre. Njihova učinkovitost bila je savršena. Zahvaljujući programima koji su instalirani u njihove postavke, na osnovu samo jednog testa, mogli su odrediti savršenu metodologiju kojom su pristupali svakom djetetu pojedinačno.

 I to nije bilo sve. Njihovi prsti primali su wirles signal tako da je roditelj jednim klikom na nekom od svojih uređaja mogao provjeriti kako teče obuka, je li dijete maksimalno angažirano i daje li nastava vidljive rezultate.

Iznad svakog školskog mjesta svijetlio je digitalni grafikon koji je pokazivao stupanj napretka djeteta. Razredi su brojali po četiri do pet učenika. Svako učeničko mjesto bilo je opremljeno opremom za oživljavanje, masažerima, spremnikom tečnosti i kalorija u obliku bombona. U stolice su ugrađeni simulatori letenja, ronjenja i plivanja. Sama stolica bila je izrađena od memorijske pjene koja se u potpunosti prilagođavala tijelu učenika. Na vješalicama pored ulaznih vrata učionice visili su skafanderi koje su učenici oblačili kada su izili u školsko dvorište. Skafanderi su omogućavali privatnost i zaštitu svakog djeteta kao i disanje i navigaciju.

Velika Magla snizila je vidljivost u gradu na dva metra. Dijete se lako moglo izgubiti. Budući da je zrak bio skoro neupotrebljiv, oprema za disanje bila je dio sustava za preživljavanje. Skafanderi su bili izrađeni od istog materijala od koga se prave pancirni prsluci i mogli su sačuvati dijete od svakog oblika nasilja.

Niži razredi imali su na svojim skafanderima USB dodatak preko koga se mogla povezati cijela grupa. Djeca obučena u narandžaste balone lebdjela su kao buket za svojom nasmijanom učiteljicom koja je ponosno držala kraj vrpce u ruci preko koje su bili konektovani na centralni server na njezinom dlanu.

Plan je bio uvesti kiborge u sve značajne oblasti proizvodnje.

Pilot projekt bile su šalterske službenice koje su bez ikakvog znanja šire javnosti, instalirane na svoja mjesta već godinama prije. 

  (Kako preživjeti smak svijeta, Planjax 2016.  autorica Jagoda Iličić)

 

 

 

 

Izazvana izjavljujem i izazivam

  Ovih dana društvenim mrežama kruži izazov koji od izazvanih očekuje da spomenu nekog od omiljenih domaćih autorica/autora i postave naslovnicu neke njihove knjige. Cilj je, naravno, učiniti vidljivima neke od djela koje vrijedi pročitati.
Sklonjena u svoj hobitski svijet, između grmova dragoljuba i jastučića na kojima drijemaju Tora, Frodo i Arwen, svjesna i pod punom odgovornošću prema onima kojima je stalo samo do dobre knjige, izjavljujem i potpisujem ovaj tekst.

Počet ću od meni najdražeg "domaćeg" pisca Mirsada Bećirbašića. Gledam ga kako kljuca na svom laptopu. Lijeno je popodne, još malo pa ćemo zaliti cvijetnjak i vrt. Ponekad mi bude nestvarno to da dijelimo terasu, dom, život više od pet godina.
Pokušat ću biti objektivna i odabrati jednu njegovu knjigu koja bi bila odgovor na spomenuti izazov.

Mirsad Bećirbašić

Riba od hiljadu i jednog zabačaja objavljena je ove godine kao nagrađeni rukopis na natječaju koji je raspisalo Društvo pisca BiH.
Priče i pjesme iz ove knjige, baš kao i rijeke koje Mirsad toliko voli, ulivaju se jedne u druge a u njima se se dodiruju zrna stvarnog i nestvarnog, onoga što je bilo i onoga što je moglo biti.
Nije lako uloviti pravi odsjaj misli baš kao ni tu dragocjenu ribu. Koliko puta treba zabaciti i odćutati taj dijalog bez riječi koji vode bića koja jedna u drugome nalaze odraz. Čovjek i rijeka, stvaralac i misao, ribar, mamac i voda.  Pročitala sam je u dahu. I opet ću.

Lidija Pavlović Grgić ima kćerku Meri. Kada ih pogledaš pomisliš da su istih godina.
Lidija je djevojčica koja samo tako izgleda. Iza te prividne krhkosti krije se prekaljena žena i sjajno, britko pero.
Leteće ljude mi je darovala na jednom Sajmu knjiga u Sarajevu pročitala sam je na putu od Sarajeva do Tuzle. Vraćala sam se u Tuzlu jednim od onih zagušljivih, natrpanih autobusa i posegnula za "ulovom" sa Sajma da prekratim vrijeme. Bila sam katapultirana. Poželjela sam ustati i povikati :
-  Evo knjige! Evo pravih stihova! Možda, ako bi me hrabrost držala, pročitati nešto zabezeknutim putnicima koji lako podnose teror turbo folka, ali se plašim da bi čitača poezije bez milosti ostavili kraj ceste.

Lidija Pavlović Grgić

Milorad Pejić je pjesnik koji ne objavljuje često. Kao da se stvaralačka plima u njemu nakuplja godinama sve dok se ne stvori jezero slično onim kristalnim, gorskim očima u kojima se ogledaju planine, ptice i visoka stabla, sve dok riječi ne budu spremne da budu izgovorene i podijeljene. 

Imala sam čast govoriti u ulozi promotora njegove knjige Hyperborea. Trebala sam reći i neku "prigodnu" , pametnu svoju riječ, ali ja sam samo čitala njegove stihove. Plašila sam se da ne narušim tu finu čipku misli, te teške zamke mračnih  puteva i sjajne odraze krajolika kojima Pejić putuje. Kristalno čisto, izbrušeno do savršenstva. Hyperborea je jedna od onih drevnih knjiga u kojima progovara istinski talent.

Milorad Pejić

Jasmina Hanjalić je žena kojoj treba skinuti kapu i dodijeliti duboki naklon na više polja. Kad ne spašava živote u Hitnoj pomoći, Jasmina odlazi u svoj vrt, hobitovski kao i ovaj naš i tamo piše. Sve što radi, radi punim srcem a kad se nešto tako stvara onda ta energija urodi najljepšim plodovima.

Priče u bijelom inspirirane su istinitim događajima iz njezine prakse. Odlične su. U vremenu kada nam nova, neistražena bolest diše za vratom, Jasminine priče obasjavaju heroje u bijelom iz jednog novog, intimnog, prisnog, ljudskog polazišta. Knjiga je nagrađena na natječaju Fondacije za izdavaštvo.

Jasmina Hanjalić

Šefik Daupović Fiko je tih, sramežljiv i pristojan čovjek. Odazove se svakom pozivu na promociju knjige. Radni vijek je proveo okružen knjigama na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu koja će prerasti u Pedagoški fakultet. Autor je razigranih, maštovitih, divnih knjiga za djecu.
Knjiga koju želim preporučiti nije namijenjena djeci. Sam pogled na nju izazove nedoumicu. Tanke korice, skromna naslovnica i ime koje treperi negdje u izmaglici baš kao što to snovi umiju.
Konak za snove.
Treba li snovima san? Odmor? Od čega je autor umoran i o čemu sanja. U njoj je pjesma koja se zove "Gdje je moj život" . Dobrim pjesmama ne trebaju pojašnjenja. Nešto u toj pjesmi te pogodi, rastuži, zaustavi, zatreperi kao dio tvog iskustva. Kao da stihovi nekim čudesnim sjemenom obremene i tvoje misli pa iz tog čuda poniknu pitanja na koja se odgovara mislima u konacima, kad se noć podijeli od dana i počne živjeti u svom svijetu sjenki koje postoje kao slutnja, bez jasnih obrisa, zastrašujuće stvarne u svojoj nedorečenosti.
Konak za snove, knjiga koju čuvam na polici rezerviranoj za odabrane.

Šefik Fiko Daupović

Kad čovjek gradi svoju kuću u nju zazida i sve ono što sanja, želje, vrijeme, godine, uspomene. Napuštene kuće izgledaju poput napuštenih psića, strpljive, pune iščekivanja, pune mraka i onog zraka što miriše na vlagu, na nešto što se raspada. Kompost vremena. Tužne su napuštene kuće. Mnogo ih je u mom kraju. Kuće u kojima ima ljudi u mraku imaju vesele, svijetle oči. Žive su.  O kućama bih mogla dugo i široko. O kućama ranjenim u ratu pisala je Marija Fekete Sullivan. 

Marija je divna osoba. Vrijedna, odana prijateljica. Prevodi djela domaćih autora na engleski i objavljuje ih na stranici koju je sama osmislila i pokrenula. Tako je svima nama odškrinula vrata koja vode na veliku pozornicu.

Objavila je nekoliko slikovnica za djecu i veoma je aktivna kada je u pitanju promoviranje čitanja i književnosti za djecu. Ove je godine nominirana za prestižnu nagradu Astrid Lindgren.

 Držim palčeve.

Sarajevski zidovi sudbine naslov je njezine knjige koju preporučujem. 

Marija Fekete Sullivan

Kada nekome u našoj zemlji ponudite čaj, često kao odogovr čuješ šalu:

-Pa nisam bolestan/bolesna! 

Čajevi liječe i to je kod nas tako. 

 Mehmed Meša Đedović u posljednje vrijeme samo žanje nagrade. Kad ne prima nagrade, luta po nedođijama u potrazi za starim gradovima i dobrim pričama. Čaj od nane sam kao i Lidijinu knjigu čitala na putu od Tuzle do Sarajeva. Kratke priče na granici fikcije, bez ičega suvišnog, nepotrebnog, ljekovite kao i napitak čiji ime nose, tople, maštovite, sjajne. Meša se možda i ne bi složio, ali meni je to njegova najbolja knjiga. Trebalo bi je darovati umjesto bombonjere kad se krene na sijelo nekome u kasne sate pa priča poteče baš kao iz Mešine knjige. 

Mehmed Đedović

Volim priče koje se odmetnu od autora i žive svoje živote na putevima do onih koji ih čitaju kao neki putnici bez imena i roda, kao neki putujući svijet koji te uvuče u svoje granice i usvoji tako da mu se poslije rado vraćaš. Takva je knjiga Mračno kraljevstvo inspirirana srednjovjekovnom Bosnom a ispisana rukom Fahrudina Kučuka. Dok mu pišem ime i prezime otimam se svim silama da uz njega ne dodam sve ono što Fare meni jeste. Treba ostati u ozbiljnom tonu teksta koji ima svoju svrhu, ali ja ne mogu a da ne progovorim koju rečenicu o mom Faretu. Malo je ljudi koji svoju bol pretvore u stvaralačku bujicu koja donosi radost drugima. Još jedan takav sličan živi u Kozarcu i ime mu je Muhidin Šarić. Ratne strahote su se samo odbile kao nečiste sile od njihove dobrote.

 Fare je duhovit, maštovit i odan, dragocjen prijatelj. Fare je moj brat. 

Fahrudin Kučuk, ja i Mirsad Bećirbašić

Izet Perviz je još jedan u nizu autora o čijim se knjigama malo govori. Ne bi to trebalo biti tako. Preporučila bih dva njegova romana. Mreža i Stidovi i krivnje. U maniru svjetskih bestsellera, oba romana nude sjajno ispričane priče i drže pažnju do kraja. Roman Stidovi i krivnje smješten je u poratno vrijeme u kome glavna junakinja započinje naizgled beznadežnu bitku iz koje izlazi kao pobjednica. Pojedinac koji vjeruje u pravednost, dobrotu i istinu može pokrenuti lavinu i promijeniti svijet. Treba nam ovakvih knjiga u ovim našim sivim vremenima.

Izet Perviz

U Mostar ako kreneš prvo ćeš se zaustaviti na Jablanici, probati jagnjetinu pa nastaviti  pored Neretve koju su Kelti mudro nazvali boginja koja teče, kroz klance uz stijene, vijugavim putem stići ćeš do grada u kamenu, odmoriti i nastaviti putem do mora. Nekada smo na takav put kretali noću da bi nas more dočekalo okupano ranim suncem. Živjeti u Mostaru je druga priča. Odlaziti iz njega i vraćati mu se, gledati sva ona njegova lica koja su putnicima skrivena. Miljenko Buhač napisao je odličnu knjigu koja se tako zove. U Mostar ako kreneš. Riječ je o zbirci priča, duhovitih, zanimljivih, otužnih...Miljenko je poput Jasmine Hanjalić, aktivan na različitim poljima. Kada se ne bavi ekonomijom i tv emisijama, razgovara s književnicama i književnicima i objavljuje odlične intervjue. Kad god krenem u Mostar sjetim se ove njegove knjige i rado je preporučujem svim književnim sladokuscima.

Počela sam ovaj tekst knjigom u kojoj je voda šum u podtekstu pa ću tako i završiti. 

Kiša rujanka  prikrada nam se sitnim koracima. Još malo pa će jesenske magle a onda i kiše, kiše... Nije lako ukrotiti kišu čak ni u pjesmi a tek nježnost, strah, sumnje, ljubav, nemoć...

Malo je pjesnika koji to mogu.

 Hadžemova knjiga Kiša rujanka ušiva rasute nerve jedna je od onih poetskih delikatesa koji se čitaju polako, natenane. Stihovi mu žubore kao neka drevna rijeka u kojoj se kupaju odrazi.  Hadžemov je talent dobio još jednu moćnu saveznicu, divnu muzu koja je sušta nježnost, dobrota i ljepota. Lako je Hadžemu pisati ovakve pjesme kad ima Amilu. Dobro, nije lako, ali lakše sigurno jeste.

Hadžem Hajdarević

Dan žena

Bio je lijep i sunčan dan.

Tako počinju pismene vježbe mojih učenika iako ih stalno upozoravam kako nije dobro koristiti nešto što se toliko puta ponovilo da je izgubilo svoje stvarno značenje pa postalo izlizano i potrošeno kao etiketa na tegli u kojoj su nekad bili krastavci a sad se ninaju kristali šećera. Sto smo je puta oprali što ručno što u perilici, ali se ona ne da i prkosi pa joj na kraju pustimo na volju.

Dogodi se, tako, da neke potrošene riječi, bljesnu pred nama osvijetljene svojim stvarnim smislom i značenjem jer je žarulju u njima upalilo nešto što se rodilo u malenom sazviježđu našeg svijeta i obasjalo nam horizont, poremetilo korak u kolu koje igraju dan i noć.

Baš je tako počelo. Bio je lijep i sunčan dan. Proljeće je virkalo iz grmova rascvjetalih jaglaca, onaj topli vjetar milovao je grane pune neraspuklih pupova lišća i behara.

Mi smo se vratile kući. Sestre. Trebalo je vremena da tu staru kuću počnemo doživljavati tako. Bile su potrebne godine korova, šutnje i tišine da bi se izgubile trnjine gorkih uspomena i ustupile mjesto onim slatkim, veselim, uspomenama koje treba pamtiti i o kojima treba govoriti. Trešnjama čiji behar čekamo i onaj slatki plod nebeskog ukusa.

Danas je Dan žena i pišem o svemu ovome jer su se riječi u mojoj glavi posložile tako da konačno mogu oslikati dio slike koja ih zaslužuje.

Dan koji je počeo tako sunčano, polomio se u sitne i oštre djeliće u trenutku kada je  Ana pala a krv poput trešnji koje dolaze, obojila njezine ruke i počela kapati na Ljubine ruke. Ja sam vrištala i pokušavala pozvati hitnu pomoć, Ljuba i njezin muž su pokušavali zaustaviti krv koja je navirala iz njezinog oka.  Onda se dan pretvorio u sekvence horor filma, onaj sunčani početak pomračilo je iščekivanje kola hitne pomoći, jurnjava po bolničkim hodnicima, neizvjesnost i strah.  S druge strane nevidljivih veza drhtale su Slava, Mila i Janja.  Ana, Ljuba, Slava, Mila, i Janja su moje starije sestre.

Moja majka je rodila šest djevojčica. Ne roditit sina u selu u kome velike livade dolaze u naslijeđe muškim glavama bilo je isto što i potpisati neku brisovnicu svom postojanju. Žensko se uda, ode. Žensko pripada tuđoj kući.

Da su moji roditelji bili drugačiji, onovremeni, i mi bismo bile neke druge. I dok je majci, ponekad, i znao pobjeći kakav nagovještaj razočaranosti jer nije rodila to što se od nje očekivalo, otac nas je volio takvim kakve jesmo. Bile smo njegove kćeri. Oboje su od nas očekivali samo jedno. Diplome.

Otac je uvijek govorio kako je škola potrebnija ženskom djetetu. Obrazovana žena može sama brinuti o sebi. Može preživjeti.

I tako smo rasle. Radile na imanju i čitale knjige. Meni su sestre kupovale lutke i slikovnice. Sjećam se Ljubine i Janjine prve plaće, kolača i darova koje su donijele, Linde i Vande, mojih prvih lutki. Ana je istim tim lutkama donosila krpice svakog vikenda. Imale smo iste haljinice, moje lutke i ja. Ana nam ih je šila. Slava me vodila na kupanje. Ona mi je po godinama najbliža i zato smo sačuvale i onu vezu koja se gradila usporedo sestrinstvu. Bile smo i ostale i drugarice.  

Vratit ću se samo još jednom na taj grozni, sunčani dan. Kada se dogodi nešto što uništi patinu svakodnevnog, izbaci nas iz mreže u kojoj se ljuljuškamo ogrnuti lažnim ogrtačem sigurnosti, postanemo svjesni veza koje nas drže na životu.

Toliko toga bi bilo drugačije da nema mojih sestara. Neprocjenjivo je kada u životu imaš osobe koje će stati uz tebe kada voliš i kada tuguješ, rađaš, voliš, napuštaš, preživljavaš...

Danas je Dan žena i dan i nije baš sunčan. Feniram kosu, gledam u ogledalo i vidim ženu s kojom sam, konačno, zadovoljna. Živim onako kako želim. U granicama  mog malog svijeta govori se onako kako se misli, kuha se kad se ima vremena i volje, pegla kad su kome ruke slobodne, gledaju filmovi iako kuhinja vapi za dobrom krpom,  čitaju se knjige, zagrljaji dolaze iz nježnosti i potrebe da jedni drugima kažemo koliko su nam dragocjeni. Ništa od toga nije palo s neba. Sloboda je skupa.

U ogledalu, iza mene, poput epske vojske pred vratima Mordora, stoji njih pet. Sve dok je tako, moj sunčani Shire postoji takvim kakvim želim, kakav mi je potreban. Kada bih im i pokušala zahvaliti na svemu što su učinile i čine za mene, one bi samo odmahnule rukama i rekle:

-Ludo jedna, pa mi smo sestre!

I ta riječ, toliko puta rečena, potrošena u nekim drugim značenjima, toliko važna i dragocjena, meni danas znači ovaj praznik.

Mila

Ana

Janja

Ljuba

Slava

Malo riječi o velikoj ženi

  Bilo je, nekad, to neko drugo doba u kome je sve što je postojalo u životu čovjeka imalo neki mekši, prirodniji vijek postojanja. Pisali smo pisma pa ih je naš poštar nosio, pa su putovala, pa ih je neki drugi poštar dostavljao onome kome smo ih pisali. I bilo je neke slatke draži u iščekivanju odgovora.

 Fotografije smo lovili fotoaparatima, filmove nosili na razvijanje i čekali "kakvi ćemo ispasti".

 Digitalni fotoaparati uletjeli su u taj svijet škljocanja i čekanja poput predatora u mirni ekosustav nekog planinskog jezera i pojeli draž iščekivanja. Pametni telefoni dokrajčili su strpljenje. Sve se, odjednom, preselilo na kolosijek na kome nema čekanja, nema odmjeravanja riječi, pokreta. Postali smo dostupni, izloženi, robovi selfija, fotki s egzotičnih destinacija, fotošopiranih, ovakvih, onakvih...

Ovaj dugi, uvodni tekst pokušaj je mojih misli da se kristaliziraju. Pomalo nespretna uvertira za priču o ženi koja je uokvirila najljepše uspomene mog djetinjstva, mladosti, življenja. 

Cvija Gavrić počela se baviti fotografijom kad je takvih majstora bilo veoma malo.

Ja sam imala sreću da je Cvija bila najbolja prijateljica moje sestre Ane. Dolazila je našoj kući noseći svoj veliki fotoaparat i onda su me oblačile kao neku lutku i fotografirale. Onda sam odrasla pa dobila sina. I njegove je prve fotografije uradila Cvija. Kada je ispao prvi zubić, prvo što smo uradili bilo je fotkanje kod naše teta Cvije. Benjini nastupi u predstavama, matura, moje poetske večeri...

Najljepše fotografije koje imam uradila je Cvija. Najdraže su mi one crnobijele s holivudskom patinom. Na njima su  i draga lica kojih više nema među živima. Zahvaljujući njoj, čuvamo uspomene na najdraže trenutke, rođenja, svadbe, rođendane.

Cvija i dalje neuomorno radi u svojoj "butigi" pod imenom foto Vlasta. I dalje je nasmijana i lijepa kao da joj godine koje dolaze ne uzimaju nego daruju energiju kojom bilježi sve ono lijepo i važno što se događa u našim životima. 

moj tata i ja (fotograf Cvija Gavrić)

Kad nečija tuga postane javno dobro

                    

  Ljudi su ljudi. To znači mnogo. To ne znači ništa. Kako kome. Kada ljude stigne nesreća, potrebno im je da taj teret s nekim podijele kao da će tako umanjiti, poništiti, urazumiti vlastitu bol. Mi smo stvorenja čopora. Ne možemo sami. Neki snažni i neustrašivi možda bi i mogli.

Dogodi se nešto strašno, teško i surovo. Nešto što nam zauvijek promijeni život, povede ga nekim putem kojim nismo željeli krenuti. Stanemo na stijenu i počnemo svoju žalopojku. Pridruže se i drugi glasovi. Jednostavno. Iskonski. Klanci vraćaju odjeke. I tako sve dok ne popusti. Ili tuga ili glas. Tako bi trebalo biti. 

Ljudska je tuga otkrićem binarnih svjetova dovedena na pozornice. Nesreće su stekle status zvijezda. Što grozniji događaj, to više čitanja, što više čitanja, više koristi. Koliko to, istinski, pomaže onome čiju tugu čerečimo na satu anatomije. Kako se osjećaju oni ogoljeni koji su posegnuli za tim jedinim dostupnim lijekom koji se zove podijeliti nesreću? Je li im bolje dok nepoznati ljudi zaviruju u najintimnije milimetre njihovog životnog prostora, izvlače na javni trg sve ono što čovjek posjeduje i pečati svojom kožom, vremenom. Postoji jedna riječ koja se  povlači po raznim kontekstima. Identitet. Povezuju je sa svim i svačim. Kolektivni identitet. Umjetnički. Nacionalni...

Identitet pojedinca koji javno obznani svoju nesreću neminovno pretrpi nova ranjavanja. Uvijek se nađe gomila besposličara kojima je jedino što znaju i jedino što im ide od ruke to da mrze i ponižavaju. I to dobro, kvalitetno pa čak i argumentovano.

Procesi koji brišu čovječnost, dehumaniziraju čovjeka i sve ono što bi ljudska zajednica pojedincu trebala biti, utočište, čopor, sigurnost, nekako najjasnije pokazuju lice na društvenim mrežama.

U jednom književnom serijalu pod imenom Djeca zemlje, autorica opisuje kletvu kojom su se pojedinci isključivali iz plemena neandertalaca. Kada bi neki čovjek ili neka žena učinili nešto neoprostivo, vođa plemena izrekao bi kletvu smrti. Pojedinac pod kletvom bio bi proglašen nevidljivim, pleme bi odbilo potvrditi njegovo postojanje u bilo kom smislu. Djeci je to, naravno, bilo najteže objasniti. Njih se poučavalo da je prokleti, zapravo, duh koji ih iskušava. Izgleda stvaran, ali to nije.

Neandertalaca, zvanično, nema. Ali, ova drevna kletva preživljava. Dovoljno je da pojedinac bude obilježen i „proklet“ pa da se čak i njegovi najbliži počnu ponašati kao da ne postoji. Jer priznati njegovo postojanje znači više stvari. Prije svega traži da odaberete stranu. Hoćete li biti oni koji uz njega zavijaju ili samo stijena koja vraća odjek.

Stazom preko polja

 Mjesecima nisam objavila post na ovom blogu. Ponestalo mi likova, inspiracije, zabavila se „o sebi“ kako se u mom kraju kaže. Zima je i snijeg je zatrpao moje malo selo. Put je i za lijepog vremena pun nepredvidivih prepreka. Čim skreneš za Kiseljak, počneš se osjećati kao da si u karting utrci. Godinama na Husinu stoji znak na kome piše da je kolovoz oštećen cijelom dužinom i da vožnju treba prilagoditi uvjetima, 30 na sat. Kako koji izbori iznjedre vlast, tako ta vlast zažmiri na potrebe ovog nekada prekrasnog, turističkog odredišta. Nema više hotela, nema turista, na izvor kisele vode dolaze tek rijetki. Svijet uplašile glasine da taj kiseljak više nije dobar.

( Vidi se da dugo nisam pisala. Ne znam o čemu bih prije: vodi na kojoj smo rasli, snijegu, ljudima). Valjda je to tako i u ljudima kao u biljkama. Pod snijegom, u zrnu koje samo naoko spava, klija i buja onaj list i onaj plod što će se u proljeće pomamiti za suncem i vjetrom i izmaći mraku zemlje.

U Brezama, selu iznad Kiseljaka, tek u ponekoj kući svjetlo. Dijeli sudbinu opustošenih krajolika s kojih ljudi odlaze. Nema mnogo onih koji se odluče vratiti i tu sazidati dom ili živjeti u kućama koje imaju. Tek ljeti selo oživi, zamiriše na roštilj i tišina se izgubi u žamoru sjedeljki u dvorištima.

U jesen selo pokrije neka svježa tuga, ponovljena odlaskom onih koji su na odmor došli u svoje stare kuće i ponovno se vratili u daleke krajeve u kojima sada žive. U tim danima se sjećanja na ljude kojih više nema, probude jasnije nego inače.

 Ponekad, kao da vidim kako iz susjedne, napola porušene bosanske kućice, dolazi naša Neda, grlata i nasmijana. Doselila je u Breze kao kuharica u kiseljačkom hotelu, udala se za susjeda Rudu i u naš kraj donijela dašak mora, toplinu obale. S druge strane pogleda, velika kuća iz koje viri tek slabi tračak dima. U njoj samuje Pepa. Njegova je Kata umrla prošle zime. Otada i on odbija ugoditi sebi, naloži vatru kad ga brižne kćeri opomenu. Kata je bila dobri duh sela. Uvijek nasmijana i dobra, dobra, dobra. Nije bilo mraka koji bi u njoj utrnuo osmijeh. Oko nje je uvijek lebdjelo nešto utješno, kao da je na ovaj svijet stigla da bi bila utočište. Djeci koju su grdile majke, djevojkama koje su ostavljali momci, ženama koje su mučili muževi…Sitna i naborana s pogledom djeteta, grdila je samo svog Pepu kad malo više popije, a i to je činila glasom punim ljubavi.

Ispod naše livade, napuštena kuća kume Ivičince. Mislim da se zvala Mara. Žene su, u našim selima, udajom nekako gubile svoj identitet, ime. Zvali su ih po mužu ili mjestu u kome su do udaje živjele. Kuma Ivičinca bila je snažna, krupna žena. O svima bi se mogla jedna duža priča napisati, o kumi Dvobanki i o seoskom kavgadžiji …svi su se smirili na seoskom groblju porubljenom brezama.  Stigla nova vremena. Stazice i bogazi kojima se nekad služilo, vlasnici imanja su zagradili.

-Ima put, neka svi idu putem!- govorilo se u selu. Ionako oni koji dolaze koriste automobile. Slobodne za prolaz ostale su samo parcele zarasle u divlju kupinu i preraslu, podivljalu travu. Naša majka već godinama živi sa sestrom u gradu, rijetko smo dolazili pa je i našu njivu zadesila ovakva sudbina. Kada smo odlučili imanje dovesti u red, kraj naše je kućice postala vidljiva stazica.

Pitanje prelaska “preko trave”, međe i granice, goruća su seoska pitanja otkako pamtim. Često su zbog zavada oko međe sijevale sjekire, toljage, noževi…

Ne mnogo ponosna na sebe, izjavih i ja kako više i naša njiva nije javno dobro. Nije se probudio glas nekog pretka kome je susjed ušao “u njegovo” nego me obasjala ljutnja kada smo na rubu proplanka otkrili smetlište koje smo danima čistili. Nasječena i složena drva u pomoćnim objektima nestala su, nekome zatrebala a na sve strane suhog drveća koje samo treba sakupiti.

-Puta nema i gotovo!- govorila sam majci koja me smrknuto gledala. Njoj su tim stazicama na kavu dolazile Neda, Kata, Demirovca, Advija… Nije joj se svidjelo to što govorim kao što se ne bi svidjelo ni pokojnicama.

Ona staza mi je bila neobična. Kao da njome, svakodnevno netko prolazi. Samo kome i zašto? U selu tek nekoliko starica.

Nekoliko sam dana posmatrala žensku siluetu koja je žurila preko susjedne livade, boreći se s travom. Postidjela sam se same sebe. Presretnem je jednog jutra. I tako upoznam Vahidu. Vahida je u Breze doselila iz Bratunca. Doselila nije dobra riječ. Nisu došli svojom voljom. Vahida već treću staricu u selu njeguje i pazi. I našoj je Kati pomogla sklopiti oči. Kad je opazi, naša kujica Tora poludi od sreće. Skače oko nje i trči, laje, maše repom, sve u isto vrijeme. Kada smo iz grada donijeli napušteno mače, Vahida mu je i prije nego smo se dogovorile, ostavljala mlijeko da preživi do našeg povratka.

-Ništa to meni nije teško!- kaže ona uz osmijeh. Ja nju nahranim kad god vidim da tebe nema.

- Kao da nema svojih poslova dovoljno pa i mačku da hrani!- grdila me mati.

Vahida se ne žali na svoj posao. Kao da je pjesma brinuti o bolesnim i nemoćnim staricama. Saznali smo da je medicinari i terapeuti koji dolaze u kućne posjete hvale a saznali smo i da ima jedan u selu što se napije pa zove hitnu pomoć. Kaže, da provjeri hoće li i za koliko doći. Zbog tih su poziva oprezni i dolaze tek nakon provjere.

Jedne smo večeri došli kasno. Vahida se zabrinula zašto je svjetlo upaljeno u to doba i zaspala tek kad se uvjerila da nisu lopovi.

-Tebi je, Vahida, prolaz slobodan kroz sve što je moje, kako želiš, kuda želiš i kamo želiš!- rekla sam joj jednom.

Nije ovo nikakva priča o suživotu. (Kad mi spomenu suživot, poželim odgovoriti kao Sidran).

U mom se selu uvijek ovako živjelo. I prije nesretnih vremena a sudeći po ljudima kao što je Vahida, živjet će se i dalje. Mače nam se negdje izgubilo, ali je naša Vahida tu i onaj osjećaj da je netko dobar u kući blizu tvoje.