Dan žena

Bio je lijep i sunčan dan.

Tako počinju pismene vježbe mojih učenika iako ih stalno upozoravam kako nije dobro koristiti nešto što se toliko puta ponovilo da je izgubilo svoje stvarno značenje pa postalo izlizano i potrošeno kao etiketa na tegli u kojoj su nekad bili krastavci a sad se ninaju kristali šećera. Sto smo je puta oprali što ručno što u perilici, ali se ona ne da i prkosi pa joj na kraju pustimo na volju.

Dogodi se, tako, da neke potrošene riječi, bljesnu pred nama osvijetljene svojim stvarnim smislom i značenjem jer je žarulju u njima upalilo nešto što se rodilo u malenom sazviježđu našeg svijeta i obasjalo nam horizont, poremetilo korak u kolu koje igraju dan i noć.

Baš je tako počelo. Bio je lijep i sunčan dan. Proljeće je virkalo iz grmova rascvjetalih jaglaca, onaj topli vjetar milovao je grane pune neraspuklih pupova lišća i behara.

Mi smo se vratile kući. Sestre. Trebalo je vremena da tu staru kuću počnemo doživljavati tako. Bile su potrebne godine korova, šutnje i tišine da bi se izgubile trnjine gorkih uspomena i ustupile mjesto onim slatkim, veselim, uspomenama koje treba pamtiti i o kojima treba govoriti. Trešnjama čiji behar čekamo i onaj slatki plod nebeskog ukusa.

Danas je Dan žena i pišem o svemu ovome jer su se riječi u mojoj glavi posložile tako da konačno mogu oslikati dio slike koja ih zaslužuje.

Dan koji je počeo tako sunčano, polomio se u sitne i oštre djeliće u trenutku kada je  Ana pala a krv poput trešnji koje dolaze, obojila njezine ruke i počela kapati na Ljubine ruke. Ja sam vrištala i pokušavala pozvati hitnu pomoć, Ljuba i njezin muž su pokušavali zaustaviti krv koja je navirala iz njezinog oka.  Onda se dan pretvorio u sekvence horor filma, onaj sunčani početak pomračilo je iščekivanje kola hitne pomoći, jurnjava po bolničkim hodnicima, neizvjesnost i strah.  S druge strane nevidljivih veza drhtale su Slava, Mila i Janja.  Ana, Ljuba, Slava, Mila, i Janja su moje starije sestre.

Moja majka je rodila šest djevojčica. Ne roditit sina u selu u kome velike livade dolaze u naslijeđe muškim glavama bilo je isto što i potpisati neku brisovnicu svom postojanju. Žensko se uda, ode. Žensko pripada tuđoj kući.

Da su moji roditelji bili drugačiji, onovremeni, i mi bismo bile neke druge. I dok je majci, ponekad, i znao pobjeći kakav nagovještaj razočaranosti jer nije rodila to što se od nje očekivalo, otac nas je volio takvim kakve jesmo. Bile smo njegove kćeri. Oboje su od nas očekivali samo jedno. Diplome.

Otac je uvijek govorio kako je škola potrebnija ženskom djetetu. Obrazovana žena može sama brinuti o sebi. Može preživjeti.

I tako smo rasle. Radile na imanju i čitale knjige. Meni su sestre kupovale lutke i slikovnice. Sjećam se Ljubine i Janjine prve plaće, kolača i darova koje su donijele, Linde i Vande, mojih prvih lutki. Ana je istim tim lutkama donosila krpice svakog vikenda. Imale smo iste haljinice, moje lutke i ja. Ana nam ih je šila. Slava me vodila na kupanje. Ona mi je po godinama najbliža i zato smo sačuvale i onu vezu koja se gradila usporedo sestrinstvu. Bile smo i ostale i drugarice.  

Vratit ću se samo još jednom na taj grozni, sunčani dan. Kada se dogodi nešto što uništi patinu svakodnevnog, izbaci nas iz mreže u kojoj se ljuljuškamo ogrnuti lažnim ogrtačem sigurnosti, postanemo svjesni veza koje nas drže na životu.

Toliko toga bi bilo drugačije da nema mojih sestara. Neprocjenjivo je kada u životu imaš osobe koje će stati uz tebe kada voliš i kada tuguješ, rađaš, voliš, napuštaš, preživljavaš...

Danas je Dan žena i dan i nije baš sunčan. Feniram kosu, gledam u ogledalo i vidim ženu s kojom sam, konačno, zadovoljna. Živim onako kako želim. U granicama  mog malog svijeta govori se onako kako se misli, kuha se kad se ima vremena i volje, pegla kad su kome ruke slobodne, gledaju filmovi iako kuhinja vapi za dobrom krpom,  čitaju se knjige, zagrljaji dolaze iz nježnosti i potrebe da jedni drugima kažemo koliko su nam dragocjeni. Ništa od toga nije palo s neba. Sloboda je skupa.

U ogledalu, iza mene, poput epske vojske pred vratima Mordora, stoji njih pet. Sve dok je tako, moj sunčani Shire postoji takvim kakvim želim, kakav mi je potreban. Kada bih im i pokušala zahvaliti na svemu što su učinile i čine za mene, one bi samo odmahnule rukama i rekle:

-Ludo jedna, pa mi smo sestre!

I ta riječ, toliko puta rečena, potrošena u nekim drugim značenjima, toliko važna i dragocjena, meni danas znači ovaj praznik.

Mila

Ana

Janja

Ljuba

Slava