O reformi školstva i mom učitelju Matiji Škrlecu

- Opet imaš neki sjeminar?- pita moja mati i vrti glavom. Pišem sjeminar a ova sprava uporno, pokušava ispraviti na seminar. Moja mati to ne zove tako a ja sam odlučila malo ozbiljnije prihvatiti njezine riječi, barem u ovim poznim godinama.
Otkako sam uzela dnevnik u ruke, sjeminari su sastavni dio mojih zima i mojih proljeća. Uzalud objašnjavamo, mi prosvjetari, kako učenički raspusti ne važe za nas. Administracija koju nam nameću bez pitanja, raste i buja kao divlje kupine po neobrađenim njivama mog zavičaja.
Kako koji ambiciozni doktor pedagogije otputuje u neku od "naprednih" zemalja, tako nam u školu donese neki novi formular, dokument, terminologiju, metodologiju...Onda, slijede sjeminari na kojima sve to treba naučiti. Umjesto oblika, sredstava, zamišljenih učenika po kojima se nekad krojila nastava, sada treba zamisliti ishode, strategije, primijeniti tabele čudnih naziva i procjene nazvane po onima koji su ih smislili.
Nikad nisam bježala s nastave ali s ovakvih sjeminara zbrišem barem u mislima u one davne godine kada sam bila prvi razred i čekala da me učitelj Matija Škrlec podigne kako bih na previsoku vješalicu okačila moju tešku bundu. Bili smo premali pa nam je on tako pomagao, uz smijeh. Danas bi ga optužili za zlostavljanje jer je dodirivanje učenika zabranjeno. Tada to nikome nije padalo napamet jer su se učitelji poštovali i većina njih bili su svojim učenicima mnogo više od učitelja. Matija Škrlec je bio naš prijatelj, sjajan predavač i strog pedagog. Beskrajno smo ga voljeli. U školu je dolazio u patikama, na biciklu. Mi smo mu brali šipurke kad je bio bolestan i tugovali kad je u našem drugom razredu otišao u mirovinu i vratio se u svoj rodni Cazin.
Bili smo sedmi razred kada su nam javili da je otišao s ovoga svijeta. Plakali smo, cijeli razred.
Pitam se koliko bi učenika sada zaplakalo, koliko su učitelji današnjoj djeci uopće bitne osobe u životu?
 Jesu li silni sjeminari i reforme pomogli preživjeti povjerenju i poštovanju u učionicama?