Voljela bih sjesti
pored onog dječaka iz Šestog čula i reći mu:
-
I
ja ih vidim.
Jer, ponekad, dok
hodam gradom, učini mi se da u nečijem koraku prepoznam kretnje ljudi koji više
nisu ovdje. Glas, korak, nešto u izgledu, oživi ih na trenutak.
Jučer me je glas
nepoznate žene podsjetio na moju prijateljicu Mirjanu Božić. Bile smo kolegice.
Provele smo sate i sate zajedno smišljajući programe za školske priredbe.
Nedostaje mi uvijek kada se u školi pripremaju druženja. Sjećam se kako je na
jednoj donatorskoj priredbi bila obučena u Bavarku. Đaci su je voljeli.
Mi u kolektivu smo
je voljeli. Borila se kao lavica s bolešću. Teško je bilo povjerovati da je izgubila bitku.
Mira nije jedina
draga osoba koje se sjetim ponekad.
U gradskoj
Biblioteci radila je Suada Mujačić. Upoznala sam je dok sam još kao djevojčica
dolazila u trošnu zgradu koje više nema, baš kao i naše Suade. Kada je moj sin
bio mali obožavao je odlaziti kod teta Suade a i ona je mnogo voljela njega. Ljudi
koji zrače optimizmom i nekom divnom, dobrom energijom male su svjetiljke oko
kojih se ljudi roje kao leptirovi.
Prvih sam mjeseci nakon njene smrti svaki put
zaplakala kada me put donio na odjeljenje za odrasle. Nedostajao je njezin
osmijeh među policama s knjigama.
Nadam se da su obje
ove divne žene sada u svijetu u kome nema bolesti, divnom svijetu punom boja i
radosti kakav zaslužuju.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.