Rada nije bila moja
prava baba. Porodila je moju mamu i tako sam postala jedno od njene djece. Živjela
je u zgradi pored škole. U istoj su zgradi stanovali učitelji.
Kiseljak je tada
bio pravo turističko mjestašce s dva pristojna hotela i engleskom travom
posađenom oko izvora mineralne vode, Halilovom pekarom i nekoliko vila
sagrađenih u davnim vremenima. Ništa od svega toga nije ostalo. Nema ni moje
babe Rade.
Sjećam se njenog
širokog osmijeha, zvonkog glasa i toplog pogleda. Kao da zna sve što treba da
se zna. Žene s Kiseljaka su joj prepuštale najvažniji i najsvetiji čin u svojim
životima.
Dok sjedim s njenom
kćerkom, mojom prijateljicom Jasminom koju svi od dragosti zovemo Beba, na
njezinom licu uvijek prepoznam osmijeh njene majke.
Beba je meni rod po
majci, ženi koja je cijeli jedan naraštaj dočekala i uvela u ovaj svijet.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.