Uspavanka

Arči i zvijezde

Sjedi Arči! -kaže njegov vlasnik.

Arči gleda svojim svilenim očima umetnutim u veliku, čupavu glavu kako, u širokom luku, obilazim mjesto na kome se igra. Arči je šarplaninac.

Izgleda kao neki veliki,dobroćudni medo.

Radosno pozdravlja mahanjem repa djecu i pudlicu iz susjednog ulaza.

Njegov lavež je dubok i snažan.

Ponekad, kasno u noć

Arči laje na zvijezde i cvili, cvili, zavija.

Čini se da, odjednom, iz njega progovori neko biće 

kome se ne može reći - Sjedi!

Polarna svjetlost počne se igrati na nekom nebu u koje gleda

U glasu mu se nazire očaj

za stijenama, snijegom i planinskim travama

a onda, u duetu, mukli pjev haskija iz susjednog kvarta

prizove sjenke sibirskih tajgi.

Tužna je pjesma što odmiče prema zvijezdama

kao divlji, mali vuk, zvijer što slijedi trag u snijegu.

Usamljeni, osakaćeni za šume, doline,

osiromašeni za miris krvi i trag plijena u bijegu,

Arči i njegov drugar pjevaju pjesmu o nečemu

što nikada nisu okusili a bliže im je od svega na svijetu.

Pidžama mi postane tijesna,

soba me zarobi, zidovi se primaknu kao da osluškuju moj dah

strop se odjednom spusti tik do mog lica.

Osjetim i sama zov nečega što je disalo u sjeni dubokih šuma

radovalo se kiši, jutrima

osjećalo vjetar, sunce i snijeg na koži.

Cijele noći Arči zove vrijeme

poleglo kao talog na dnu naših kostiju.

Tako smo daleko od planina,

vitkih stabala ogoljenih breza,

tako smo daleko sami od sebe,

jedni od drugih, od svakog smisla.

Objašnjavamo zašto je važno grliti, voljeti, voditi ljubav,

Objašnjavamo sve što je nekada na svijet dolazilo s nama

Mumificiramo tijela ne bi li dočekala vječnost

u  gradovima bez milosti.

Dio po dio mog bića Arčijeva pjesma svlači s moje potke

Ostajem naga u noći koja nikako da prođe

Sve te zvijezde sručile su se odjednom u moje misli

kao neka srebrna pošast

Treba mi svjež dah s dlana smreka iz drevne šume

U mislima, bosa mu se prikradam,

grlim njegovu veliku, pametnu glavu,

uranjam mu lice u krzno

i onda zajedno pjevamo

tužnu uspavanku svijeta.

     Jagoda Iličić

Pismo

    Pisma obično počinju s dragi naši, poštovana, mila moja...Postoje pisma koja nikad nisu poslana i ona koja su do primatelja stigla greškom. Anonimna, potpisana, službena, ljubavna...Postoje i ona koja se pišu godinama bez neke nade da će ih oni kojima su namijenjena ikada pročitati.
Postoje i pisma koja trebaju neke druge riječi jer ove koje postoje nisu u stanju naslikati sve ono što bi trebalo biti izrečeno. 
Prije par godina sam slušala jedno zanimljivo predavanje koje me uvelo u svijet sasvim nove naučne oblasti pod nazivom Imagologija. Riječ je o cijeloj jednoj konstrukciji u koju budemo uhvaćeni kada sklapamo mišljenje o nekome, nečemu. Hollywood je razvio cijelu jednu mašineriju preko koje nam servira slike o Americi, Turska je preko svojih sapunica skočila na ljestvici ljepotica i ljepotana po kvadratnom metru, udžbenici iz kojih djeca uče...sve to Imagologija  objašnjava pomoću svojih parametara. Kada pročitam riječ croissant, u glavi mi se ukaže Ajfelov toranj i mali, okrugli stolovi pariških restorana.
Ali, kada se spomenu finska škola, jezera, breze i dobri ljudi, meni je samo jedna slika u glavi, moji dragi Harjukoski i Koski-Vähälä. Zahvaljujući slikama koje su do mene stigle prije njih, mislila sam da su sjevernjaci teški i hladni ljudi. Nisam bila spremna na "ovakve Fince".
Upoznala sam ih u jednom od najtežih perioda u mom životu.
Trebali su učiteljicu jezika. Već prvog dana progovorili smo jezikom koji je na neki neobjašnjiv način, poput svih onih drevnih tragova, usađen u sve nas, ljude.
Usvojili su mene i mog sina. Godinama smo se osjećali kao dio njihove obitelji. I oni su bili naša. Kada je moj sin slomio nogu, Ari je bio taj koji ga je nosio na zabavu kako ne bismo sami dočekali Novu godinu.  Kada su djeca kojima je Hanna predavala išla posjetiti Maksimir i moj je Benja bio dio ekipe.
Kada sam trebala prijatelje, Janne i Anne su bili tu. Bezuvjetno, odano, istinski. 
Kako se samo ti ljudi vole. S koliko ljubavi Ari gleda svoju Hannu. ( obnovili su bračne zavjete, u braku su od osamnaeste. Hanna je magistrica razredne nastave a Ari trener hokeja). S koliko nježnosti Janne prilazi svojoj Anne. Janne je pastor i u Bosni je bio u sklopu jednog odličnog projekta koji je financirala finska vlada. Cilj im je bio integrirati Rome u društvo na način na koji bi im cijela zajednica trebala pomoći. Kum projekt u kome su bila romska djeca osmišljen je tako da djeca dobivaju pomoć iz Finske ( hrana, pribor), ali samo dok idu u školu. Organizirali su radionice, timove, druženja...vodili su svoje romske prijatelje na ručak i njihova djeca su se igrala s njihovom djecom. U njihovim programima djeca koja prose i koje udaju i žene dok su još premladi, nisu bila nevidljiva. 
Anne je neko vrijeme provela u Africi pomažući kao medicinska sestra. Šećer smo uvijek uzimali iz posude drvenom žlicom koju je donijela iz tih krajeva.

Divila sam se skromnosti s kojom pristupaju svemu, jednostavnosti s kojom žive i upornosti u misiji koju su odabrali a ogleda se u pomoći drugima.

Sjećam se prvog Božića koji su Hanna, Ari, Joel i Janida proveli u Tuzli. Mi smo bili specijalni gosti a moj sin je dobio više darova nego što je mogao ponijeti. Nisu samo darovi bili u pitanju. Članovi njihove obitelji koji u ostali u Finskoj željeli su nam pokazati koliko im je važno što njihovi najdraži nisu sami u stranoj zemlji.
Anne je bila uz mene kad god je svijet izgledao beznadežno siv. Janne je umio nasmijati i najnamrgođenijeg čovjeka. Njihova djeca postala su nabolji prijatelji mog sina.
Nedostaju mi. Mnogo. Nikako da im napišem ono pismo jer ne znam koje bih riječi u njega utkala. 
Zbog njih vjerujem da anđeli žive u Finskoj jer, kako bi drugačije, ti divni ljudi sa sjevera postali dio mog života, života mog sina.