U ovo doba, ispred kuće je velika gomila drva za zimu. Ponesem moje slikovnice, lutke, sagradim dvorac od oblica, zapitkujem...
-Tata, avion! Pogledaj! -rekla sam jednom.
-Idi po mamu!- odgovorio je polako, da se ne uplašim. Taj pogled koštao ga je duboke posjekotine.
Čitam Cvilidretu, slikovnicu zelenih korica na kojima je razigrani patuljak. Moja najdraža. I nju mi je kupio tata. Iznad bunara je visoki jablan. Oko njega kruže ptice. Uskoro će poletjeti na jug...
Jutro je. Na krevetu leži moja nova knjiga. Boja njezinih korica podsjeća na Cvilidretu.
Iznad naše stare kuće ukrštaju se tragovi aviona. Sada su njihova tijela vidljiva, nisu tek sitne kapi koje preko neba ostavljaju bijeli trag.
Toliko toga bih mu željela pokazati da je živ. Sjeli bismo tamo ispod jablana, čitali moju knjigu kao nekad Cvilidretu.
Ti avioni koji su preblizu, posječena stabla, ispisane stranice, djeca koja rastu...
Kako godine odmiču, njegovo prazno mjesto postaje samo vidljivije.
Nedostaje mi.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.