Škola ili Hollywood ( po scenariju radnog naslova tika-taka)

     

Mislila sam da je tekst o grahu koji čezne za pritkom labuđi pjev mog face književnikovanja. Labuda je dotukla činjenica da nevjerovatan broj potencijalnih čitatelja misli kako je 5G leteća sprava koja okolo raznosi bolest, nekakav nebeski traktor koji kroz brazde urezane u oblake rasipa plodna zrna korone.

Pomislila sam da je to i bolje i svim snagama se posvetila biljkama koje su, u maniru svemirskih vitezova, uzvratile udarac rascvjetalim glavama.

-Treba im učitelj i to dobar učitelj koji je u stanju objasniti ludim glavama da je giga mjera a ne predmet. – govorila sam kadificama koje su se zdušno složile sa mnom. Iz njihovog mirisnog čavrljanja moglo se razabrati i jedno pitanje:

-Gdje su učitelji ovih dana?

Doista, čime se bave dok satić, kao onaj u pjesmi što svakog jutra budi đaka, otkucava svoje tika-taka? 

Jedni trpe višegodišnje ponižavanje na intervjuima, drugi se oporavljaju od online nastave, treći...

Počinje nova školska godina a škole i dalje zbunjeno iščekuju rasplet dilema i scenarija koje kao da piše neki Spilbergov šegrt.

Visoki predstavnik u našoj zemlji bi u ovoj situaciji rekao kako „Europa izražava zabrinutost“. Ali, Europa se zabavila o sebi što bi naš narod rekao, pa nema vremena ni za fraze kojima s donedavno pokrivala.

Čitam na istim ovim portalima ispod kojih se oglašavaju oni što sve znaju o gigama i vakcinama, kako su moguća tri scenarija po kojima ćemo se igrati u školama.

Jedan od njih predlaže podjelu odjeljenja u grupe koje će ići u nekoliko smjena. Pretpostavljam da će sve te razredne grupe učiti isti učitelj/učiteljica. Sjećate se onog filma u kome Švarceneger glumi „tetu“ u vrtiću. Na početku je scena u kojoj on, onako otresito, kaže: „Što mi mogu mala djeca“?

Istog tog dana vraća se kući klonuo i umoran kao pas. Otprilike tako izgledaju svi dobri učitelji na kraju svoje smjene. Potrošeni, smoždeni, umorni. A sad zamislite da nakon jedne smjene, ( ponavljam, oni dobri se u nastavi troše bez obzira je li u pred njima jedno dijete ili njih trideset), sve trebaju uraditi ponovno s novom grupom i još jednom. To je trostruki posao. O tome da ne možemo ni sanjati da nam bude plaćen uvjerili smo se po stoti put mi koji smo radili na tv školi. Nagradili su nas pozamašnom svotom novca.

Mislim da nikad neću zaboraviti izraze lica mojih kolega koji su izlazili iz ureda u kome su potpisali ugovor. Najlakše bi ga bilo opisati kao „negdje između nevjerice, zbunjenosti, tuge, ljutnje i smijeha“. U mom primjeru je rad na tv školi nagrađen svotom od cijelih 67 KM. Trebalo je biti 167, ali je neki mladi čovjek koji prati ministricu u špic cipelama odlučio da tih 100 KM podijeli još nekim kolegama. Moja prijateljica je najavila da će svoj iznos donirati u humanitarne svrhe. I ja sam, povedena njenim primjerom, odlučila donirati cijelu svotu u kupovinu stolica na kojima ćemo, konačno, kao ljudi, sjesti ispred kuće a ne čučat na hoklicama iz vremena moje babe koje smo pronašli u garaži i rehabilitovali. Ne dajte da vas zavaraju kako je lako napraviti namještaj od paleta i useliti se pomoću odbačene ambalaže, kamenčića, kutijica... Posjedasmo mi na nove stolice, kad se ona moja ispruži pod mojom težinom kao konjče opterećeno preteškim samarom. Puče stolica, komadići me porezaše, kad ne pogidoh.

Kaže moja mati sažaljivo:

-Ni tih 67 ti nisu halalili!

Pospremismo nehalaljene stolice da još kome ne bi došle glave i nastavismo s hoklicama do boljih vremena.

Da se razumijemo, nismo ni očekivali da nam bude plaćeno kada smo pozvani u „projekt tv škole“. Ideja o nagradi kojom su ponizili naš rad rodila se kasnije, valjda poučena iskustvima susjednih zemalja. Naši učitelji su, ( ovo učitelji koristim kao zbirnu imenicu rodova i zvanja u prosvjeti), naučili da sve što se negdje drugdje plaća rade besplatno. Ionako imaju tri mjeseca raspusta i rade samo četiri sata. I to im se ne bi trebalo plaćati jer vole svoj posao i tom ljubavlju podmiruju račune, kupuju lijekove, stolice...

Možda nekad i svanu dani u kojim će se za sve o čemu treba donijeti neku važnu odluku pitati struka. Kako će se, tada, objašnjavati silne ankete, upitnici, istraživanja kojima se odgovornost prebacuje na leđa onih koji nemaju kompetencije donositi odluke koje nekoga mogu koštati glave. Nisu u pitanju lokalni izbori pa da broj glasova odlučuje o „scenariju“. I kako se to moglo dogoditi da nam školstvom upravljaju režiseri a da se nas koji u školama radimo ništa ne pita.

Dolazi jesen, prehlade, gripe...sve ih odbolujemo zajedno s našim učenicima. Bolovanje uzimamo tek kad više ne možemo ispuzat iz kreveta. Što ako zakačimo i ovaj novi virus? Doduše, vojska učitelja čeka na radna mjesta. Možda će neki scenarij biti zamišljen i tako da one pokošene zamijene svježi ratnici na polju obrazovanja.

Sve dok se čuje i posljednja puška...

Možda će nam u tim nekim novim vremenima koja sigurno dolaze podizati spomenike i opjevati našu hrabrost, nesebičnost i nespremnost da barem upitamo zašto ne traže mišljenje nas koji u školama radimo?Ili, zašto ne slušaju one koji su život posvetili izučavanju virusa, bolesti, medicine? Ili ono, najvažnije, zašto je kvalitetno obrazovanje našim vlastodršcima tako malo važno pa se sve odluke donose stihijski na temelju anketa, mišljenja većine...?

Ako bi upitali mene kakav film bih ja režirala, mislim da bi priča tekla nekako ovako:

Počinje u mitskim vremenima u kojima učitelji rade ta četiri sata i odmaraju tri mjeseca ljeti. Onda idilu razbija zločesti čovjek po imenu Bill Gates koji jaše konja simboličnog imena Petgiga i naoružan je vakcinom. Stanovništvo bude podvrgnuto čipovanju i onda Bill poludi kad mu pukne pred očima slika naše pameti i znanja u koju je stekao uvid putem tih čipova u vakcini. A onda dođe superučitelj i kaže: - Moji najbolji đaci preuzet će obranu u svoje ruke.

Bavila sam se tom pričom nakon kupovine onih stolica. Dio novca sam potrošila na sredstvo protiv komaraca.

-Imate li Autan?- pitala sam u apoteci.

-Autan ima suviše nedozvoljene hemije. Imamo nešto bolje. Potpuno je na prirodnoj bazi. Malo je skuplje, ali ga svi traže.

-Hajde, kažem sebi, nije beg cicija. Kad te već Ministarstvo nagradilo...

Nalijepili smo se tim sredstvom i otkrili da, osim užasnog mirisa, privlači naše jezerske komarce.

-Ovo je čista podvala!- govorim istoj onoj apotekarki nakon vikenda u kome smo zlostavljani od strane letećih napasti.

-Nemate masku, ostanite na crti!- upozorava me ona.

- Pa reći ću vam s crte, ovo sredstvo ne radi. Skuplje je od Autana, smrdi i komarci su poludjeli za njim. Ako zavrnem nogavice i rukave vidjet ćete o čemu govorim.

-Recenzije tog proizvoda su sjajne. –gusla ona po svom.

-Recenzije su možda sjajne, ali ono ne radi!- upirem ja na rubu histerije. Napisat ću i ja recenziju.

-Možda ne djeluje na tu vrstu komaraca!- pokušava ona ublažiti moj bijes. A onda prkosno doda, svakako je napišite.

- I hoću!- odgovorim joj dok mi, polako, sviće u glavi da ljutnju na čovjeka u špic cipelama projektujem na nedužnu djevojku koja samo prodaje nešto što ima dobe recenzije.

Gdje je smisao u svemu tome?

Napjeva se ovaj labud u meni i mislim da se malo i pogubio u pjesmi koja bi da opjeva jedan kaos i nikako da uhvati crtu i sažeto ukroti misao.

Uglavnom, škola se bliži, scenariji se pišu, učitelji će kako im se kaže, u učionice, pred kamere, u rovove...U nešto sam sasvim sigurna, svakom od ovih zamišljenih scenarija odgovarao bi učitelj android. O tome sam pisala u mojoj knjizi Kako preživjeti smak svijeta. Ovo jeste reklama, ali meni trebaju te stolice. Dio koji opisuje takvu školu u budućnosti prilažem na kraju.

Do tada ne kupujte stolice u Belamionixu, sredstvo protiv komaraca Mapez i čuvajte se.

Sretna nam nova školska godina!

 ***

- Nešto s ovom nastavnicom nije kako treba!- dovikivala je uzrujano. Vratio se u kuhinju i zatekao je kako miješa tijesto i baca poglede pune strelica na ekran ugrađen u vrata frižidera.

- Ona samo radi svoj posao.- rekao je oprezno.

 Ona ga je značajno pogledala i još energičnije prionula na oblikovanje tijesta. Nakon nekog vremena u kome se očito suzdržavala iz nje je provalilo:

- Zar me nećeš upitati zašto to mislim?

Umorno je uzdahnuo i pomislio - Počinje!

- Zašto brineš o nečemu što ne možeš promijeniti? Završit će školu kao i svi drugi. Zašto se plašiš?

-  Što ćemo ako je ne završi?

Slegnuo je ramenima i predao se. Pokupio je svoje stvari pokajnički i otišao u spavaću sobu. Podesio je  sliku brezove šume na simulatoru. Taman je uzeo ploču u ruke kada je iz kuhinje doprlo dozivanje.

- Ovo moraš vidjeti. Moraš!

- Danas je baš loše! – pomislio je u sebi i slegnuo ramenima. Terapeut je rekao da mora pokazati kooperativnost ako joj želi pomoći. I eto ga. Toliko je kooperativan da jutros nije napisao nijedno slovo.

Bezvoljno se digao s kreveta i vratio u kuhinju. Ona je kao kobac zurila u ekran. Sva sreća pa napredna tehnologija još uvijek nije omogućila roditeljima teleportaciju u učionice. Ugledao je sina kako se vrpolji na svom sjedalu i baca uznemirene poglede po učionici.

- Kako je izbila pobuna? -  ponovila je pitanje  nastavnica i sumnjičavo virila iznad okvira naočala.

Njihov sin želio je poći stopama svoga oca. Upisali su ga u školu kreativnog pisanja. Nastavnica Devet trenutno je bila najstariji model kiborga koji je još podučavao učenike. Svaki put kada bi je pokušali zamijeniti, neka grupica roditelja bi se pobunila i ona je ostajala na svom radnom mjestu. U prilog joj je išla činjenica da je veliki broj njezinih studenata napisao neko značajno književno djelo. Omjer njezinih sposobnosti značajno je naginjao strani čovjeka dok su komponente koje su joj implementirane samo pospješile njezinu učinkovitost i sposobnost koje je naslijedila u svojim ljudskim genima.

Prosvjeta je već dugi niz godina uzgajana iz ljudskih hibrida kojima su funkcije poboljšavane mehaničkim i digitalnim komponente.

Mnogobrojne studije dokazale su kako običan čovjek nije u stanju odgovoriti zahtjevima moderne nastave.

 Izloženi stalnom stresu, nastavnici su već nakon nekoliko godina rada u školama pokazivali znakove premorenosti i potrošenosti. Iako su u školama obučavani pomoću sofisticiranih programa, njihov subjektivan pristup učenicima i roditeljima uvijek je, nekako, izmicao kontroli.

Nakon događaja o kome su raspisali svi značajniji web portali Ministarstvo prosvjete odlučilo se za temeljite promjene u organizaciji škole.

Snimka sigurnosne kamene na kome nastavnica satima drži roditelje kao taoce i objašnjava im sve što trebaju poduzeti kako bi njihovo dijete uspješnije svladalo gradivo, postala je viralna u prvih pet minuta postavke na društvenim mrežama.

 Ako se zanemare komentari hejtera i spamera, javnost je odlučno zahtijevala promjene u školstvu.

 Uskoro su prvi modeli kiborga poslani za katedre. Njihova učinkovitost bila je savršena. Zahvaljujući programima koji su instalirani u njihove postavke, na osnovu samo jednog testa, mogli su odrediti savršenu metodologiju kojom su pristupali svakom djetetu pojedinačno.

 I to nije bilo sve. Njihovi prsti primali su wirles signal tako da je roditelj jednim klikom na nekom od svojih uređaja mogao provjeriti kako teče obuka, je li dijete maksimalno angažirano i daje li nastava vidljive rezultate.

Iznad svakog školskog mjesta svijetlio je digitalni grafikon koji je pokazivao stupanj napretka djeteta. Razredi su brojali po četiri do pet učenika. Svako učeničko mjesto bilo je opremljeno opremom za oživljavanje, masažerima, spremnikom tečnosti i kalorija u obliku bombona. U stolice su ugrađeni simulatori letenja, ronjenja i plivanja. Sama stolica bila je izrađena od memorijske pjene koja se u potpunosti prilagođavala tijelu učenika. Na vješalicama pored ulaznih vrata učionice visili su skafanderi koje su učenici oblačili kada su izili u školsko dvorište. Skafanderi su omogućavali privatnost i zaštitu svakog djeteta kao i disanje i navigaciju.

Velika Magla snizila je vidljivost u gradu na dva metra. Dijete se lako moglo izgubiti. Budući da je zrak bio skoro neupotrebljiv, oprema za disanje bila je dio sustava za preživljavanje. Skafanderi su bili izrađeni od istog materijala od koga se prave pancirni prsluci i mogli su sačuvati dijete od svakog oblika nasilja.

Niži razredi imali su na svojim skafanderima USB dodatak preko koga se mogla povezati cijela grupa. Djeca obučena u narandžaste balone lebdjela su kao buket za svojom nasmijanom učiteljicom koja je ponosno držala kraj vrpce u ruci preko koje su bili konektovani na centralni server na njezinom dlanu.

Plan je bio uvesti kiborge u sve značajne oblasti proizvodnje.

Pilot projekt bile su šalterske službenice koje su bez ikakvog znanja šire javnosti, instalirane na svoja mjesta već godinama prije. 

  (Kako preživjeti smak svijeta, Planjax 2016.  autorica Jagoda Iličić)

 

 

 

 

Izazvana izjavljujem i izazivam

  Ovih dana društvenim mrežama kruži izazov koji od izazvanih očekuje da spomenu nekog od omiljenih domaćih autorica/autora i postave naslovnicu neke njihove knjige. Cilj je, naravno, učiniti vidljivima neke od djela koje vrijedi pročitati.
Sklonjena u svoj hobitski svijet, između grmova dragoljuba i jastučića na kojima drijemaju Tora, Frodo i Arwen, svjesna i pod punom odgovornošću prema onima kojima je stalo samo do dobre knjige, izjavljujem i potpisujem ovaj tekst.

Počet ću od meni najdražeg "domaćeg" pisca Mirsada Bećirbašića. Gledam ga kako kljuca na svom laptopu. Lijeno je popodne, još malo pa ćemo zaliti cvijetnjak i vrt. Ponekad mi bude nestvarno to da dijelimo terasu, dom, život više od pet godina.
Pokušat ću biti objektivna i odabrati jednu njegovu knjigu koja bi bila odgovor na spomenuti izazov.

Mirsad Bećirbašić

Riba od hiljadu i jednog zabačaja objavljena je ove godine kao nagrađeni rukopis na natječaju koji je raspisalo Društvo pisca BiH.
Priče i pjesme iz ove knjige, baš kao i rijeke koje Mirsad toliko voli, ulivaju se jedne u druge a u njima se se dodiruju zrna stvarnog i nestvarnog, onoga što je bilo i onoga što je moglo biti.
Nije lako uloviti pravi odsjaj misli baš kao ni tu dragocjenu ribu. Koliko puta treba zabaciti i odćutati taj dijalog bez riječi koji vode bića koja jedna u drugome nalaze odraz. Čovjek i rijeka, stvaralac i misao, ribar, mamac i voda.  Pročitala sam je u dahu. I opet ću.

Lidija Pavlović Grgić ima kćerku Meri. Kada ih pogledaš pomisliš da su istih godina.
Lidija je djevojčica koja samo tako izgleda. Iza te prividne krhkosti krije se prekaljena žena i sjajno, britko pero.
Leteće ljude mi je darovala na jednom Sajmu knjiga u Sarajevu pročitala sam je na putu od Sarajeva do Tuzle. Vraćala sam se u Tuzlu jednim od onih zagušljivih, natrpanih autobusa i posegnula za "ulovom" sa Sajma da prekratim vrijeme. Bila sam katapultirana. Poželjela sam ustati i povikati :
-  Evo knjige! Evo pravih stihova! Možda, ako bi me hrabrost držala, pročitati nešto zabezeknutim putnicima koji lako podnose teror turbo folka, ali se plašim da bi čitača poezije bez milosti ostavili kraj ceste.

Lidija Pavlović Grgić

Milorad Pejić je pjesnik koji ne objavljuje često. Kao da se stvaralačka plima u njemu nakuplja godinama sve dok se ne stvori jezero slično onim kristalnim, gorskim očima u kojima se ogledaju planine, ptice i visoka stabla, sve dok riječi ne budu spremne da budu izgovorene i podijeljene. 

Imala sam čast govoriti u ulozi promotora njegove knjige Hyperborea. Trebala sam reći i neku "prigodnu" , pametnu svoju riječ, ali ja sam samo čitala njegove stihove. Plašila sam se da ne narušim tu finu čipku misli, te teške zamke mračnih  puteva i sjajne odraze krajolika kojima Pejić putuje. Kristalno čisto, izbrušeno do savršenstva. Hyperborea je jedna od onih drevnih knjiga u kojima progovara istinski talent.

Milorad Pejić

Jasmina Hanjalić je žena kojoj treba skinuti kapu i dodijeliti duboki naklon na više polja. Kad ne spašava živote u Hitnoj pomoći, Jasmina odlazi u svoj vrt, hobitovski kao i ovaj naš i tamo piše. Sve što radi, radi punim srcem a kad se nešto tako stvara onda ta energija urodi najljepšim plodovima.

Priče u bijelom inspirirane su istinitim događajima iz njezine prakse. Odlične su. U vremenu kada nam nova, neistražena bolest diše za vratom, Jasminine priče obasjavaju heroje u bijelom iz jednog novog, intimnog, prisnog, ljudskog polazišta. Knjiga je nagrađena na natječaju Fondacije za izdavaštvo.

Jasmina Hanjalić

Šefik Daupović Fiko je tih, sramežljiv i pristojan čovjek. Odazove se svakom pozivu na promociju knjige. Radni vijek je proveo okružen knjigama na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu koja će prerasti u Pedagoški fakultet. Autor je razigranih, maštovitih, divnih knjiga za djecu.
Knjiga koju želim preporučiti nije namijenjena djeci. Sam pogled na nju izazove nedoumicu. Tanke korice, skromna naslovnica i ime koje treperi negdje u izmaglici baš kao što to snovi umiju.
Konak za snove.
Treba li snovima san? Odmor? Od čega je autor umoran i o čemu sanja. U njoj je pjesma koja se zove "Gdje je moj život" . Dobrim pjesmama ne trebaju pojašnjenja. Nešto u toj pjesmi te pogodi, rastuži, zaustavi, zatreperi kao dio tvog iskustva. Kao da stihovi nekim čudesnim sjemenom obremene i tvoje misli pa iz tog čuda poniknu pitanja na koja se odgovara mislima u konacima, kad se noć podijeli od dana i počne živjeti u svom svijetu sjenki koje postoje kao slutnja, bez jasnih obrisa, zastrašujuće stvarne u svojoj nedorečenosti.
Konak za snove, knjiga koju čuvam na polici rezerviranoj za odabrane.

Šefik Fiko Daupović

Kad čovjek gradi svoju kuću u nju zazida i sve ono što sanja, želje, vrijeme, godine, uspomene. Napuštene kuće izgledaju poput napuštenih psića, strpljive, pune iščekivanja, pune mraka i onog zraka što miriše na vlagu, na nešto što se raspada. Kompost vremena. Tužne su napuštene kuće. Mnogo ih je u mom kraju. Kuće u kojima ima ljudi u mraku imaju vesele, svijetle oči. Žive su.  O kućama bih mogla dugo i široko. O kućama ranjenim u ratu pisala je Marija Fekete Sullivan. 

Marija je divna osoba. Vrijedna, odana prijateljica. Prevodi djela domaćih autora na engleski i objavljuje ih na stranici koju je sama osmislila i pokrenula. Tako je svima nama odškrinula vrata koja vode na veliku pozornicu.

Objavila je nekoliko slikovnica za djecu i veoma je aktivna kada je u pitanju promoviranje čitanja i književnosti za djecu. Ove je godine nominirana za prestižnu nagradu Astrid Lindgren.

 Držim palčeve.

Sarajevski zidovi sudbine naslov je njezine knjige koju preporučujem. 

Marija Fekete Sullivan

Kada nekome u našoj zemlji ponudite čaj, često kao odogovr čuješ šalu:

-Pa nisam bolestan/bolesna! 

Čajevi liječe i to je kod nas tako. 

 Mehmed Meša Đedović u posljednje vrijeme samo žanje nagrade. Kad ne prima nagrade, luta po nedođijama u potrazi za starim gradovima i dobrim pričama. Čaj od nane sam kao i Lidijinu knjigu čitala na putu od Tuzle do Sarajeva. Kratke priče na granici fikcije, bez ičega suvišnog, nepotrebnog, ljekovite kao i napitak čiji ime nose, tople, maštovite, sjajne. Meša se možda i ne bi složio, ali meni je to njegova najbolja knjiga. Trebalo bi je darovati umjesto bombonjere kad se krene na sijelo nekome u kasne sate pa priča poteče baš kao iz Mešine knjige. 

Mehmed Đedović

Volim priče koje se odmetnu od autora i žive svoje živote na putevima do onih koji ih čitaju kao neki putnici bez imena i roda, kao neki putujući svijet koji te uvuče u svoje granice i usvoji tako da mu se poslije rado vraćaš. Takva je knjiga Mračno kraljevstvo inspirirana srednjovjekovnom Bosnom a ispisana rukom Fahrudina Kučuka. Dok mu pišem ime i prezime otimam se svim silama da uz njega ne dodam sve ono što Fare meni jeste. Treba ostati u ozbiljnom tonu teksta koji ima svoju svrhu, ali ja ne mogu a da ne progovorim koju rečenicu o mom Faretu. Malo je ljudi koji svoju bol pretvore u stvaralačku bujicu koja donosi radost drugima. Još jedan takav sličan živi u Kozarcu i ime mu je Muhidin Šarić. Ratne strahote su se samo odbile kao nečiste sile od njihove dobrote.

 Fare je duhovit, maštovit i odan, dragocjen prijatelj. Fare je moj brat. 

Fahrudin Kučuk, ja i Mirsad Bećirbašić

Izet Perviz je još jedan u nizu autora o čijim se knjigama malo govori. Ne bi to trebalo biti tako. Preporučila bih dva njegova romana. Mreža i Stidovi i krivnje. U maniru svjetskih bestsellera, oba romana nude sjajno ispričane priče i drže pažnju do kraja. Roman Stidovi i krivnje smješten je u poratno vrijeme u kome glavna junakinja započinje naizgled beznadežnu bitku iz koje izlazi kao pobjednica. Pojedinac koji vjeruje u pravednost, dobrotu i istinu može pokrenuti lavinu i promijeniti svijet. Treba nam ovakvih knjiga u ovim našim sivim vremenima.

Izet Perviz

U Mostar ako kreneš prvo ćeš se zaustaviti na Jablanici, probati jagnjetinu pa nastaviti  pored Neretve koju su Kelti mudro nazvali boginja koja teče, kroz klance uz stijene, vijugavim putem stići ćeš do grada u kamenu, odmoriti i nastaviti putem do mora. Nekada smo na takav put kretali noću da bi nas more dočekalo okupano ranim suncem. Živjeti u Mostaru je druga priča. Odlaziti iz njega i vraćati mu se, gledati sva ona njegova lica koja su putnicima skrivena. Miljenko Buhač napisao je odličnu knjigu koja se tako zove. U Mostar ako kreneš. Riječ je o zbirci priča, duhovitih, zanimljivih, otužnih...Miljenko je poput Jasmine Hanjalić, aktivan na različitim poljima. Kada se ne bavi ekonomijom i tv emisijama, razgovara s književnicama i književnicima i objavljuje odlične intervjue. Kad god krenem u Mostar sjetim se ove njegove knjige i rado je preporučujem svim književnim sladokuscima.

Počela sam ovaj tekst knjigom u kojoj je voda šum u podtekstu pa ću tako i završiti. 

Kiša rujanka  prikrada nam se sitnim koracima. Još malo pa će jesenske magle a onda i kiše, kiše... Nije lako ukrotiti kišu čak ni u pjesmi a tek nježnost, strah, sumnje, ljubav, nemoć...

Malo je pjesnika koji to mogu.

 Hadžemova knjiga Kiša rujanka ušiva rasute nerve jedna je od onih poetskih delikatesa koji se čitaju polako, natenane. Stihovi mu žubore kao neka drevna rijeka u kojoj se kupaju odrazi.  Hadžemov je talent dobio još jednu moćnu saveznicu, divnu muzu koja je sušta nježnost, dobrota i ljepota. Lako je Hadžemu pisati ovakve pjesme kad ima Amilu. Dobro, nije lako, ali lakše sigurno jeste.

Hadžem Hajdarević