Dalmatinka

Naša je Neda stigla na Breze iz okolice Rogoznice.Trbuhom za kruhom, kako se to uvijek govorilo. Dalmatinci su, obično, birali zemlje prekomorja. Neda se skrasila u pitomim brežuljcima našeg kraja, zaposlila u hotelu na Kiseljaku i udala za Rudolfa. Nije to bio idiličan brak. Rudo je volio popiti a kada je Neda odlazila u posjetu rodnom kraju, na njezinom bi mjestu osvanula Rudina prijateljica za koju su znali svi u selu pa i sama Neda.

Mnogo je toga naša Neda preturila preko glave. Najteže su bile one ratne godine, kao i svima nama. Neda je od Zore kopala u svom vrtu. Humanitarna pomoć dijelila se na najčudnije načine. Velike, bijele kante pune namirnica kružile su selom ali se nijedna nije našla za Nedu. Suviše zemlje, sin u vojsci...razlozi zbog kojih je Neda za jelo imala samo ono što joj je plodna zemlja pružala.

Tužna priča. Ono što je Nedu činilo posebnom bio je taj njezin dalmatinski dijalekt kojim je govorila čak i nakon desetljeća provedenih u našem kraju.

-         Di si ti? Samo spavaš! Diži se! - čulo bi se s vrata i mama bi se osmjehivala a onda je grdila što joj upada u kuću kao gusar za vrijeme popodnevnog odmora.

Mene je zvala lipa moja .  Pričala je o moru, kućici od kamena, psovala najsočnije psovke koje sam čula u djetinjstvu.

Mama ju je zvala Dalmatinka. 

Bolovala je dugo i umrla daleko od svog mora.

Ponekad vjetar u brezama na groblju zašušti baš onako kako se igraju morski valovi u plićaku, uz obalu. Ima u tom drveću neke utjehe, nježnosti, samilosti...svega onoga što ljudima, ponekad, nedostaje.