Lješnjak, proljeće i Ševalova žena

- Kako se zove Eminina mama?- pitam moju majku.

- Ševalovca smo je zvali. 

 Pokušava se sjetiti, prebire po imenima, pogađa...Isto bi bilo i da sam pitala kako se „stvarno“ zovu Ivičinca, Bistaračka, Lipnička, Ismailovca... Žene su u kraju u kome sam odrasla, udajom sasvim preuzimale identitet svojih muževa. Njihova prava imena ustupala su mjesta nadimcima u kojima se moglo pročitati kome pripadaju i otkud su došle.

- Što me to pitaš, da nije umrla?- pita uplašeno.

Moja mati već godinama živi u gradu, sa sestrom. Jedva se navikla na zidove, buku automobila. Prvih je godina sjedila nesretna kraj prozora i čekala kad će naići neka od nas. I svaki bi me put kada bih u žurbi protrčala ispod tog prozora na putu do posla, osjećala krivicu što smo joj uzeli njeno dvorište, njene kone, njena godišnja doba. A morali smo. Sama više nije mogla u toj kući na brežuljku, ušuškanoj sjenkama borova i žalosne vrbe.

- Što me pitaš za Ševalovcu?- pita ona sumnjičavo. Stalno misli da nešto krijemo od nje.

- Želim pisati o ljudima s Breza, Kiseljaka, o djetinjstvu. Toliko toga ima da se kaže.

- Pa piši!- kaže ona i opet se zagleda kroz prozor.

I eto. Pišem.  Pišem o jednom proljeću kada se potok Lješnjak razlio i prepriječio

put nama, djeci s Breza i Galušića. Stajali smo i gledali kako put nestaje ispod vode. Onda je iz kuće s druge strane, u visokim gumenim čizama rudarkama u koje je zatakla dimije, izašla Ševalovca i samo kratko rekla:

- Eto mene, djeco!

Počela nas je nositi jedno po jedno preko vode, Mladena, Mirjanu, Bobana, Blaženku, Slađana, mene. Njena Emina čekala nas je ispred kuće.

- Nemoj da bi prošla pored koga a da ga ne pozdraviš, lijepo, da te čuje!- ispraćala me mati u školu.

Sigurna sam da su iste riječili govorile i majke svih mojih prijatelja jer smo svi pristojno pozdravljali ljude pored kojih smo prolazili, ljude koji su nas nosili preko vode, pratili mračnim dijelovima puta ako je pao mrak. Dobri ljudi iz mog kraja.

Kad zatvorim oči i pomislim na proljeća mog djetinjstva, prvo što mi se ukaže u mislima jeste trava, mekana i svježa, zvuk bubica što se roje u voćnjaku. Što više odmiču godine mog života, sve više razumijem pogled moje majke i tu čežnju koja se iz njega razlijeva kao Lješnjak u proljeće.