Burgundija, Loara i igra leptira

  Kada je moja najstarija sestra krenula putem izbjeglištva, mislili smo da je sve to privremeno, dok se oluja ne stiša. I mi i mnogi drugi u našoj zemlji. I tako su počele priče naših ljudi koje je nevolja odvela u daleke zemlje. Jednom, kada mi vrijeme i vještina to budu dopustili, napisat ću knjigu o mojim sestrama. Sada samo lovim djeliće, minijature i slažem ih u album vremena.
Od albuma je, zapravo, sve i počelo jutros. Slagala sam neke police, premještala knjige i tako stigla do fotografija našeg prvog putovanja u maleni grad u Francuskoj u kome sada živi moja Mila.
Benja je završio prvi razred i odlučili smo raspust provesti putujući.
Stigli smo u dolinu Loare nakon dugih sati u autobusu koje baš i nije bilo lako podnijeti.
Paray le Monial se ugnijezdio u pitomim prostranstvima Burgundije.

moja sestra, njezin unuk  i ja

Najljepša građevina u Parayu je Bazilika sagrađena u dvanaestom stoljeću. Oko nje su parkovi puni cvijeća i igrališta za djecu.

Paray je grad u kome nema vreve metropola. Ljeti su djeca na bazenu ili u kampovima. Pomalo mi je nedostajao žamor naše djece po igralištima. O odgoju djece u Francuskoj već od najranije dobi brine država. Vrtići i male škole postaju svakodnevnica, nemaju mnogo slobodnog vremena koje trebaju režirati roditelji ili baka - servis. Veoma su tihi i naviknuti na pravila.
Obiteljski ručak u kući prijateljice moje sestre bio je jedan od težih testova koje je morao polagati moj sin nenaviknut na višesatno sjedenje s odraslima. Francuzi mnogo drže do toga.
Ručak počinju salatom, ( mi salatu jedemo uz glavni obrok), sir služe na kraju. Veoma su ponosni na mnogobrojne vrste, kažu da imaju onoliko sireva koliko i dana u godini. Na ukus većine trebate biti naviknuti.
Parkovi su bili nešto što nas je oduševilo, igrališta za djecu, mjesta na kojima mogu trčati i igrati se do mile volje.
 Tada smo bili u "fazonu" Spiderman -a ali nas je sinkornizacija filma u kinu malo razočarala.
- Ovaj Spiderman pogrešno govori!- negodovao je moj sin sve vrijeme dok je film trajao.

Dolina Loare poznata je po zamkovima. Većina njih je u privatnom vlasništvu i u njima žive potomci francuskih plemića.

Gradić Dijon ( Dižon) nekada je bio glavni grad pokrajine.  Kanali na rijeci Loari pravo su malo čudo drevne tehnike. Jednostavan "trik" s ispustima omogućava plovidbu i tamo gdje se ispriječe razlike u nadmorskoj visini.

kanal protječe mostom preko Loare. Voda nad vodom.

Gradić koji me oduševio nosi ime Bourbon - Lancy. Djelić Francuske o kojoj čitamo u djelima Aleksandra Dime. Čini ti se da će iz neke uličice banuti mušketiri ili dame u krinolinama.

Od grada do grada vozili smo se putevima pored kojih su pasla krda velikih, bijelih goveda pasmine šarola.

Iz Paraya smo krenuli brzim vlakom u Pariz. Tom ću slikom završiti moju reportažu. Djeca nemaju nikakav osjećaj za razlike sve dok ih odrasli tome ne nauče. Na stanici su se moj sin i jedna razigrana djevojčica upustili u igru s leptirom. Nije im smetao ni jezik ni očigledna razlika u boji kože. Igra je jezik koji svi razumiju.