Vrijeme na sahat kuli čovječanstva

-        Nebo ne zna šta će samo sa sobom!- kaže on i podiže okovratnik.

-        Najavili su kišu!- odgovaram ja između dva zalogaja zeljanice.

Ubiše me ove baščaršijske mutvakice. Pite, klepe, falafeli,...

Nebo je od jutros bilo sivo pa plavo pa prošarano oblacima...Tužna sam zbog Hametove pijace. Žao mi ljudi. U Tuzli vrijedi pravilo da sve što ti treba možeš naći tamo. I nisu samo stvari bile u pitanju. Za nešto sitnih novaca priuštiš sebi kakvu krpicu, staru knjigu, igračku, usput slušaš kako prodavači hvale svoju robu. Duhoviti, kao da nemaju briga.

Trenuci razbibrige. Razgovaramo o tome.

Onda mi pogled zastane na mladoj Romkinji koja obilazi stolove i prosi. Mislim da nema ni dana više od šesnaest godina. Trudna je. Na njoj neka čista tunika, šarene helanke. Osmjehuje se.

Taj me osmijeh zaustavio u nekom bezvremenu u kome je žamor utihnuo.

Dok pruža ruku strancima, njezin osmijeh lebdi negdje u nekom drugom svijetu kojim korača s djetetom u malenom stomaku. Dijete u djetetu, osmijeh u grotesknom svijetu koji za nju čuva svoje najružnije lice.

Kakva je sudbina djeteta koje donosi na svijet? Hoće li i ono gledati lica stranaca ispruženog dlana, lišeno dostojanstva, lišeno dječje sobe ispunjene igračkama, lišeno šarenih slikovnica, udobne odjeće, kampova...Tako žive neki drugi ljudi u nekom drugom svijetu. Ne oni.

Ali, ona se radi nečega osmjehuje. Ne ljudima od kojih traži pomoć, nego nečemu nevidljivom, stvarnijem od te kaldrme i gomile stranaca koja njome šeta u potrazi za drevnim vremenima.

Govorimo o civilizaciji a zatvaramo oči pred sudbinom te djece. Smetaju nam dok se odmaramo u baštama, okrećemo glave od njihovih umazanih lica i ispruženih ručica koje skupljaju novac za one koji ih posjeduju kao robove.

Ušuškani u naše svakodnevnice, zabrinuti zbog računa, u iščekivanjima putovanja, druženja, novih krpica, živimo svoje živote miljama daleko od njih. Naši svjetovi se ne dodiruju izuzev kada nam u toplim popodnevima ispruže dlan.

Krhka tijela tamnokosih djevojčica donose na svijet djecu koju ne čeka ništa bolje, ništa ljepše.

Sudbine odraslih me nikada ne ražaloste kao sudbine djece.

Poželim neku magiju, neku moć koja bi izbrisala sve nepravde koje su se okomile na njih.

Kada bi postojale bajke, u njima bi se našlo  utočište za djevojčicu velikog trbuha, topli dom koji je čeka nakon dana u kome je prosila, jelo i krevet u kome će odmoriti i ona i bebica koju nosi.

Danas je Stiven Hoking obavijestio ljude kako moraju tražiti novo mjesto u svemiru.

Zemlja nakon sto godina neće moći ljudima pružati dom.

Hoće li preživjeti samo oni najbolji?

Hoće li preživjeti djeca mog sina, djeca djevojčice s osmijehom Mona Lize?

Jesmo li to, kao vrsta, zaslužili?