To ne postoji! Postoji li?

Prošlog sam mjeseca pričala priče djeci koja su tek krenula u školu.

Jedan je dječak uporno ponavljao:
-To ne postoji! To ne postoji!

Glavni junak priče je njihov vršnjak, dječak koji je u parku susreo statuu kralja koja je odjednom oživjela. I dok je većina djece uživala iščekujući rasplet, on se očajnički upinjao dokazati kako sve to ne postoji. Priči nije bilo spasa. Isčezla je kao balon od sapunice. Ostali su postali nemirni zbog njegovog prekidanja i moje su riječi postale suviše oprezne. Čarolija se izgubila i ostavila nas obeshrabrene u svjetovima koje nismo dijelili.

Pokušala sam spasiti što se spasiti da. Počeli smo izrađivati krune i crtati mač u kamenu. Taj isti dječak crtao  prizo iz video igrica koji nisu imali nikakve veze s pričom. U tom kontekstu je postojalo sve što mu je obuzelo maštu i to bez ikakvih upitnika. 
Da se razumijemo, dječak je dobro odgojeno, pametno dijete brižnih roditelja kojima je, očito, važno njegovo susretanje s književnošću.

Godinama radim u školi i gledam kako se mijenjaju generacije koje nam dolaze u učionice. Ne podnose poraz ni u kom smislu, čak ni u igri raspjevanih stolica. Strpljenje u komunikaciji je skoro nemoguća priča jer odmah žele reći ono što imaju ne poštujući sugovornika, puna su emocija s kojima teško izlaze na kraj.  Odrasli razgovaraju, pišu, ukazuju na sve to, ali se u stvarnosti malo toga čini kako bi se uzroci neutralizirali ili barem sveli u neke prihvatljive okvire.

Govorim o tehnologiji, govorim o igricama, tv programima, društvenim mrežama i svemu čemu izložimo djecu prije nego nauče pravila ponašanja u „stvarnom svijetu“. I onda ona, na neki način, ta dva svijeta zamijene.

U toj inverziji, bojim se nepovratno, strada dječja mašta.

Njihov um navikne na impulse koji stižu s ekrana, adrenalin, skupljanje poena, naviknu razmišljati glavama svojih avatara. U tom svijetu nema mjesta za priče čije likove trebate sami zamišljati, nema mjesta za logiku i napor rasuđivanja, napor razmišljanja.
 O slikama koje ostaju u njihovim glavicama nakon što sruše automobil, ubiju protivnika ili izmasakriraju neko biće ne želim ni razmišljati. Djeca se zatvaraju u digitalne svjetove u kojima su oni mala, svemoguća stvorenja koja upravljaju svime oko sebe. Mašta u ovoj priči nije jedini gubitnik. Stradaju i empatičnost i sposobnost da se s drugom djecom druže i uživaju u igrama koje ne zahtijevaju tastaturu i ekran.

Ako oslušnete u parkovima i igraonicama, zaprepastit će vas količina riječi na stranim jezicima koje su preuzeli iz igrica u njihovoj komunikaciji, baš kao i količina agresivnosti, nespremnosti da dijele i nivo tona kojim se obraćaju jedni drugima.

Koje opravdanje imamo mi odrasli? Mnogo radimo a djeca se moraju nečim zabaviti. Sem toga, takva su vremena.  Samo što to kupovanje mira i hvatanje koraka s modom preskupo košta.

Koliko su roditelji spremni čuti i vidjeti, to je drugi kraj priče. Očajne učiteljice upozoravaju, stručnjaci u oblasti pedagogije i psihologije upozoravaju. Nijedan učitelj ne može ograničiti djetetu pristup igricama jer ih igraju u svojim sobama. Nažalost, sukobe u koje ulaze što zbog igrica ili adrenalina koji u njima ostane poslije igranja, uglavnom moraju rješavati učitelji jer se obračuni, nerijetko, odigravaju upravo u školi.

-On je mene ubio! – govori jedan dječak objašnjavajući učiteljici zašto je udario drugog dječaka. Misli na dvoboj u igrici.

Taj svijet ih preuzima, postaje stvaran, stvarniji od svega što im mi obični ljudi  običnim riječima možemo ponuditi..

I opet se pitam, gdje smo mi odrasli? Spremni smo pobuniti se protiv loših učitelja, loše hrane, loše odjeće, klime...zašto smo tako popustljivi prema onome što obuzima um naše djece i čini nas nepostojećim u njihovom svijetu animiranih junaka? Zato se poslije svakog uzvika „to ne postoji“ dobačnog od strane mališana, osjetim kao dinosaur čiji svijet nestaje u ledenom dobu.

 Nije sve tako crno, šapuće mi zubić vila iz slikovnice. Prošlog sam se četvrtka družila s mališanima koje ove jeseni kreću u prvi razred. Neprocjenjiv je užitak kojim su me nagradili. Čitala sam im priču o zubić vili  a onda su oni crtali ono što su zamišljali. Bilo je tu dobrih zmajeva čija je vatra plava i nikome ne može nauditi. Bilo je i muževa zubić vile koji samo sjede u kući i gledaju utakmice.

- To je plava muha!- kaže mali Sergej.

- Gdje žive plave muhe? – pitam ga?

- Pa u plavoj šumi!- odgovara on, začuđen jer ne znam nešto što je sasvim očigledno.

Ta plava muha zuji oko mene danima i čini ove snježn svijet ljepšim. 

Na plavim krilima nosi plavu nadu da nije sve izgubljeno i da svijet u koji se stiže kroz grad od slova postoji, samo ne treba odustajati bez obzira na vjetrenjače protiv kojih treba podići mač u borbi za svijet koji pripada onima koji umiju sanjati.