Ljuljaška za Trnoružicu

  Moj bijeli, kameni grad obasjalo je proljeće. Ptice veselo grade svoja gnijezda. Na bistrom nebu nema oblaka. Dugi, vijugavi putevi lutaju u brda. Do mojih prozora dopire miris nježnih, svilenih cvjetova.  Kada spustim ruke na topli kamen, osjećam  mu bilo pod prstima. Gledam u malenu luku u kojoj  čeka usidreni brod. Vjetar se igra njegovim bijelim jedrima. Drveno lice djevojke s pramca stpljivo  čeka da se otisne na pučinu. Vrhovi planina stresaju sa sebe posljednje krpe snijega. Stiglo je vrijeme rađanja, vrijeme obračuna s pričom koja je živjela uz mene poput nekog djeteta kome nikada nije presječena pupčana vrpca. Hranila se mojim tijelom i u isto vrijeme disala za sebe, postojala za sebe. Bilo je vrijeme da se ispriča pošteno i do kraja. Samo smo se tako mogle oprostiti jedna od druge. Trebale smo reći sve što smo imale i  roditi se nakon tog teškog rasplitanja, slobodne u nekom blagoslovljenom početku.

 Bilo je to davno, u nekom drugom životu. Darovana sam i ostavljena da rastem. Moja majka nije bila nježna žena. Brinula je jesam li sita, obučena i na sigurnom ali, nikada nismo razgovarale o tome jesam li ili nisam sretna. Osluškivala je svijet koji sam krila od nje. Najteže je sagraditi staze  koje vode u dušu vlastitog poroda.

Njeno je bilo da se plaši, sakriva vretena i stražari pred vratima kule, moje da se otimam i prkosim. Tako je to u tim godinama.

Sanjala sam, stalno, kao neki ljenjivac zakačen za drvo iz koga stiže sve što mu je potrebno. Nisam voljela zidove koji su čuvali naš dvorac. Plašili su me.

 Visoki, bijeli i šutljivi.

Bilo je jedno posebno mjesto na zapadnoj strani zamka. U sumrake sam se iskradala  iz svoje sobe, odlazila tamo  i gledala kako se sunce utapa u pomrčini.

Moj dobri otac dao je na njemu napraviti ljuljašku. Danas  mi je to jedna od najdražih uspomena, njegovo veselo lice iznad dijelova koje je sklapao u uzletište razigrane kćeri. Znam da je, na svoj tihi način, razumio moju želju i htio nekako pomoći mojim snovima da se domognu oblaka.

Silazila sam, jednom, sa svoje ljuljaške i moj se pogled zaustavio na prekrasnim rukama mladog vrtlara. Sjećam se da sam zastala kao ukopana i zurila u njegove vješte prste koji su se pleli oko ruža. Postoje mjesta u vremenu na kojima nas sačeka nešto što se zauvijek ureže u naša sjećanja. Neki pogled, neka slika, dodir.

 Kada je zastao u svom poslu i pogledao me, nešto od one moje djetinje bezazlenosti zauvijek se izgubilo.

Majka je sumnjala da se događa nešto čudno. Oči su mi blistale i pjevala sam, neprestano. Osjećala sam kako me prati pogledom i moja mi je tajna postajala teška i slatka u isto vrijeme. Prkos je najdraža biljka mladih ljudi.

Iskradala sam se noću, odlazila na ljuljašku. On me čekao. Ljubili smo se satima. Držali smo se za ruke krišom. Odrasla sam u njegovom zagrljaju.

Doticao  me nježno i spretno, baš kao što je pomagao  brašunastim ružama  procvjetati u kraljevne.

Majka je, očajna, kršila ruke strahujući za moju sudbinu, kada je saznala moju tajnu od uhoda čije su se sjene neprestano šuljale po mračnim hodnicima.  Ne znam kako je nagovorila oca da makne ljuljašku. Učinio je to  preko volje. Nikada nije mogao podnijeti moje suze. Znao je što mi oduzima kada se sjekira okomila na moju krilatu krletku.

Uskoro je u luku ispred zamka uplovio crni jedrenjak i u naše kraljevstvo stigao je kraljević iz daleke zemlje. Istim tim brodom, noću, kradom, otpremili su vrtlara preko daleke, uzburkane vode.

Te se noći probudila crna vila s vretenom u rukama. Nisam joj se usprotivila kada mi je njegov oštri šiljak rinula u srce. Ugrizla sam svoj dah, prestala disati na trenutak a onda skinula svoju tajnu s ramena kao neki teški, olovni ogrtač.

Ubrzo su krojači počeli šiti haljine sa srebrnim porubima, zlatnim šarama i baršunastim povlakama. Ne udaju se kraljevne svakog dana. Pospremali su, prali i čistili svaki kutak našeg starog zamka. U kuhinji su se mijesili kolači, mirisalo je na med i vanillu. Budila sam se u nekoj grozničavoj želji da sve to već jednom završi, da me predaju i okrenu pogled od mojih očiju.

Kraljević je bio zgodan, šarmantan, duhovit. Primicao se polako, kao spretni lovac ranjenoj lovini. Zaobilazio je bolna mjesta, znao kako utješiti, kako ponuditi rame, kako obećati... Činilo se da sam uspjela pobjeći od tajni, zvijezda, mjesečine i prkosa, u svilenoj haljini i staklenim cipelicama. Trčala sam, tako, sve do ponoći kada su posuđene, lažne stvari vraćene tamo gdje pripadaju.

A onda se počelo događati nešto na što nismo računali. Ruže su poludjele od bola. Počele su divljati u svom nježnom svijetu, razgoropadile se i razgranale kao čudovišta. Uzaludni su bili svi pokušaji da se urazume. Nešto je bilo ostavljeno u samoj zemlji, neka čudna magija koja ih je tjerala da rastu i prijete oštrim, sjajnim trnjem.

 -Neće na dobro, šaputali su  kraljevski mudraci!

Dvorište im je uskoro postalo tijesno. Kao neka barbarska pošast, prešle su brižljivo čuvane granice svojih lijeha i okomile se na bijele, visoke zidove. Uspuzale su se uz vitke kule, ugušile pobunu rascvjetalih hortenzija koje su pokušale cvjetati svoj dio priče.

Kada su, napokon, u svoj prekrasni zagrljaj stegle cijeli zamak, okupirale sve prozore i ostavile stažare na zidovima, posustale su i ukočile se kao kotač slomljen na strmoj nizbrdici.

Zaustavio ih je pogled sa zidina, taj duboki, široki, beskrajni pogled koji je oduzimao dah. Mislim da su tek tada razumjele da su ruke koje su toliko voljele otišle preko  te beskrajne vode, negdje u svijet i da im se više nikada neće vratiti.

Da su mogle, sakrile bi se u svoje korijenje, kao postiđena djeca. Ali, bilo je prekasno za to.

Gledala sam ih s prozora moje sobe, očajna, puna želje da divljam zajedno s njima ne bih li se riješila vretena zarivenog u prsima.

Onda je sve utihnulo i došle su nekakve polugodine u kojima smo bauljali polubudni, polusretni, polunasmijani...

Sjećam se balova koje smo pripremali i šarene, dvorske svite. Pjevalo se, plesalo. Moj je zgodni muž bio nenadmašan kada je trebalo napraviti dobru predstavu. Ne znam od čega se skrivao i za koga je igrao sve te nasmijane, simpatične role. Otkrila sam, prilično rano,  da mu moja vatra nije dovoljna. Bio je nomad u svom srcu i nikakva nova igračka nije mogla promijeniti tu istinu. U početku je boljelo kao neka tajanstvena bolest. Ženska sujeta peče gore nego lomača na kojoj se spaljuju vještice. Trebala sam biti princeza. Trebala sam biti jedina.  Bila sam... do ponoći. Nije bilo čarobnog jutra poslije. Nije me tražio među stotinama drugih. Bila sam sve ono što su bile i one, neprepoznatljiva, potrošena šarena laža. 

 Je li ono što u početku vidimo jedni u drugima samo plod naše žudnje za nečim, slika u ogledalu koja blijedi i ostavlja pustoš nepoznatog lica koje se ukazuje pred nama, lice na koje nismo spremni, lice koje nam se ne dopada, nepoznato biće pored koga se budimo,  s kojim se mimoilazimo u škrtom prostoru vlastite orbite?

Ljudi vole na različite načine. Iz obijesti, požude, razuma... ove posljednje ljubavi  su najgore. Licemjerne, naštimane kao enterijer dnevne sobe u izlogu robne kuće. Savršene, udobne. Jedina mana im je to što nisu dom. 

Svatko ima svoje vreteno, ormar, jastuk i poljubac.

Kopnila sam. Nisam više pjevala. Uzalud je otac napravio novu ljuljašku.

Zatvarala sam prozore kada se bližio sumrak i navlačila teške zastore. Haljine su mi postale prevelike a riječi uplašene kao ptice koje slute neku nesreću.

Slavili su plodove jeseni kada se u  sjajnoj, okićenoj dvorani prvi put pojavila ona. Sve su mi to ispričali poslije. Nisam više išla na zabave. Nije imalo smisla. Bila sam umorna od uloga, umorna od te prozirne, površne igre.

-Mene niste zvali!- tako je rekla crna vila, nimalo pitoma, goropadna i žedna naplate za sve muke kojima su joj izbrisali mekoću srca.
- Mene niste zvali ali ja sam došla!- govorio je njen oštri glas. Mahala je dugim, zgrčenim prstima. Nosila je koprenu preko lica na kome su sijevale zelene, hladne oči. Sjetili su se neke stare  žene koja se pojavila na mome rođenju i trabunjala nešto o prokletsvima. Mislili su da je došla ponovno kako bi proricala nesreću.

Istina je bila jednostavna, kao što su sve istine ovoga svijeta. Mjesečarila sam u snu. Sanjala utvare i govorila glasno. Noću se moja sjenka odvajala od mojih ramena, lutala odajama zamka i glasno govorila o onome čime su se igrale moje misli, u najskrivenijem dijelu moje duše, visokoj kuli koja je čuvala vreteno.

 Moje vreteno.

 Kada je, napokon, otišao brodom u svoju nepoznatu zemlju,  zaspala sam kraj ormara u čijim su se pretincima  složile uspomene kao zlatom izvezeni miraz prevarene nevjeste.

Onda je počeo padati snijeg. Usred ljeta. Zaplesao je tiho i neočekivano iznad strpljivih borova, oko kamenih, šutljivih zidova. Padao je, padao i padao sve dok boje nisu nestale, sve dok se zelenilo nije izbrisalo, sve dok ptice nisu utihnule. Zima se okomila na ljudska lica. Kraljevski je par zatečen na prijestolju. Ozbiljno su se gledali prije nego su sklopili oči. Dvorani, sluge, vitezovi i savjetnici, svi su, redom, odbili biti budni. Kao da je noć bacila rukavicu koju su svi prihvatili u nejasnom dvoboju svjetla i sjenki.

-Spavaj, spavaj, žuborio je zdenac u dvorištu.

Maleni paž kome se prosulo mlijeko za kraljevski doručak skamenio se u svom strahu od debele kuharice koja ga je prijeteći gledala, zamahujući drvenom kuhačom.

Godine  su se nakotile u tamnim pregradama, jedna za drugom, svaka nalik na onu prethodnu. Sijamske blizanke spojene tišinom.  Zamišljala sam i sjećala se nečega što mi je pripadalo nekada davno, sve dok sjećanja nisu postala iznošena i izblijedjela, sve dok se više nisam imala čega sjećati.

Sjenke su plesale oko mene svake noći,  gostile se mesom mojih snova, jele svježinu dana, gospodarile mojim snovima.

Dospjela sam u neki ćorsokak visokih zidova iza kojih se nije dalo naslutiti ništa. Čekala sam da se otvore neka vrata.

Kada je umorni putnik, gonjen nekom svojom mukom, zalutao u šikaru oko  uspavanog zamka, u zraku je zamirisalo nešto nalik na proljeće. Rasplesana zraka banula je u moju sobu, uvukla se među teške jorgane, razmakla zavjese na zamagljenim prozorima. Pustili su ga da prođe. Kameni zmaj iznad kapije nije mu spržio srce. Ukočeni stražar na širokom stepeništu nije mu odrubio glavu, čak je i teški lokot mirno predao vrata  moje sobe, poput nekog dobro plaćenog izdajnika. Znali su nešto što ja nisam. 

Onjušili smo se kao dva lovca u visokoj travi stepe. Nisam otvarala oči dok me ljubio. Vlastito tijelo bilo mi je kao tuđa kuća. Dugo nisam živjela u njemu. Trebalo je da se razbudi usnula svita, kraljevski par, kuharica i mali paž koji je prolio mlijeko. Ali, oni su i dalje spavali dubokim snom. Samo je zla vila bila budna i smijala se na sav glas.

Odzvanjalo je poput jeke hodnicima i dvoranama u kojima se dugo nije plesalo, vijećalo, radovalo.

Siroti, prevareni čovjek. Obećano mu je kraljevstvo a onda je izbačen kao lopov koji se drznuo otvoriti riznicu.

Otišao je proklinjući i stresajući prašinu a ja sam čvršće prigrlila moj jastuk i opet zatvorila oči.

I tako sam spavala satima, danima, godinama...

Možda se čudo o kojoj priča govori rodilo kada su zastori razmaknuti nevještim rukama  putnika nesretnika prvi put namamili moj pogled da se iskrade i pobjegne iz  samotne kule.

Tog tihog dana ugledala sam stranca kako njiše ljuljašku i nešto se pomaklo u mom srcu. Stajao je tako, šutljiv i nasmijan i igrao se, kao neko radoznalo dijete.

Požurila sam dugim hodnikom dok su mi koraci sablasno odzvanjali uspavanim zamkom. Htjela sam mu reći da je ostavi na miru. Ličilo je na svetogrđe to igranje, kao kad se šale na račun pokojnika.

Na vratima me sačekao svježi dah vjetra. Visoke breze zažuborile su kao neki šuštavi slap. Zastala sam, ukopana, poput  suhog  lista koji  su vratili na olistalo drvo.

Prilazila sam mu oprezno, preko zapuštene trave, pored okamenjenih ruža.  Usput sam udisala meki dah rascvjetale zemlje.

Onda su, kao dugo držani taoci, osmijesi počeli bježati i s mog lica. Gledali smo se. Nosio je u očima nešto blisko, dobro i nježno.

Tek nekoliko riječi, poput oprezne izvidnice,  razmijenjeno je između nas toga dana.

Kada sam se, nakon tog neobičnog susreta vratila u svoju sobu, sve je u njoj izgledalo drugačije. Uhvatila sam se pospremanja, skidala paučinu i pjevala.

Te je noći moj san došao kao okrepljenje. Onemoćali snovi po prvi put su se vratili u ormar poraženi, kao neka ostarjela vojska.

Došao je i drugog dana. Igrao se s mojom ljuljaškom i ja sam mu, ponovno, požurila u susret.

Govorili smo o ružama, lijehama zaraslim u korov i putnicima koji su čekali u luci Nisam još imala snage sjesti na ljuljašku. Njihali smo je zajedno i taj usklađeni pokret smirivao je neki drhtaj u mojoj duši. Kad god bi se prazna sjedalica vinula u zrak osmjehnuli bismo se u isto vrijeme.

Nakon mnogo, mnogo godina, majka je došla u moju sobu. Razgovarale smo kao dvije prijateljice. Stakleni zid između nas izgubio se nekim čudom. Govorila je o pažu na koga je tog jutra zamahnula debela kuharica, o prolivenom mlijeku i ocu koji je zaboravio zatvoriti krletku iz koje je pobjegla stara ptica donešena s dalekih otoka.

Probudio ju je moj smijeh, rekla je, kao neko objašnjenje koje se razumije samo po sebi. Došlo je vrijeme da oprostimo jedna drugoj sve što je trebalo biti oprošteno.

Zamak je oživio. Polako je sve vraćeno tamo gdje je već odavno trebalo biti. Ruže su se, opet, petvorile u ohole, baršunaste gospođe okupljene oko čajanke na zelenoj tratini dvorišta. Razbuđena posluga razmakla je zastore s velikih prozora i sunce se ušetalo u prašnjave dvorane kao ponosni pobjednik nakon duge i teške bitke.

Tog sam se dana dugo češljala i umivala, isprobavala haljine i zurila u zrcalo. Neka slatka strepnja draškala me neprestano. Hoće li mu moja koža biti dovoljno bijela i nježna, hoće li mu moj struk biti dovoljno tanak a usne slatke? Znala sam da me već čeka kraj ljuljaške ali nisam znala o čemu misli. 

Letjela sam kao neki sumanuti leptir pokušavajući dokučiti šta se od mene očekuje. Požurila sam mu u susret obučena u novu haljinu i kada je raširio ruke znala sam da se nemam čega plašiti, da su oluje dobre isto toliko koliko su dobri nježni, sunčani dani.

Poljubio me. Mrvio je moje usne, istraživao ih, ostavljao na njima neko slatko, golicavo pamćenje koje me tjeralo da se osmjehujem. Moje su mu odgovarale, uspavane godinama, začinjene čežnjom, spemne da se nadmeću s njegovim.

I oko toga se isplela cijela bajka, oko tog nježnog, svemogućeg, kraljevskog dodira.

Nisu mu se otvorila vrata niti je posjekao trnje nježnih ružica.

Počeo je od jedinog logičnog početka na koji su svi zaboravljali u besmislenoj želji da se nadmeću s urocima i pobijede zidove koji izazivaju. Podijelio je sa mnom moje snove, otključao me, oživio. 

I zato je priča koja se pričala dugo poslije bila čarobna. Nije slavila pobjedu, snagu ni muškost. Nije se divila čednosti, snovima, čekanju i strpljenu. Slavila je slobodu i sve ono što je ona nosila na svojim prekrasnim, mekanim krilima.

Sjajni mač, oklop i vranca dodali su u priču kako bi je učinili veličanstvenom. Ništa mu od svega toga, zapravo, nije trebalo.

Uz njega  je došlo proljeće i teatar sjenki napokon se zatvorio. Kosturi koji su tako dugo plesali obučeni u moju želju da ih oživim, konačno su našli spokoj.

Ostao je još samo jedan nedovršen posao, jedan obred koji sam morala obaviti sama. Te sam se večeri  iskrala do najviše kule zamka. S njenog se prozora bacao pogled preko talasima razigranog plavetnila. Sunce se spremalo u svoju purpurnu postelju.

U kuli  je čekala škrinja. Podigla sam teški poklopac i spustila u nju moje vreteno. Začuo se zveket nekog nevidljivog lanca kako pada o pod, muklo i teško.

Crna vila vrisnula je iz mračnog kuta natjeravši me da zadrhtim. Na tren se zamračilo kao da je pala najcrnja noć. Sreća pa godine donesu mudrost. Ja sam naučila svoje teške lekcije. Nisam joj se opirala, nisam zametnula novu borbu. Samo sam joj okrenula leđa. Aveti tako nestaju  iz našeg života.

Neka nevidljiva ruka zatvorila je za mnom vrata i okrenula ključ u staroj bravi.

    Proljeće je. Miriše zrak. Čist i  opran nevinim, bijelim snjegovima. Gledam brod koji čeka u luci ispod zamka. Nije me strah putnika koje donosi. Ne plašim se putovanja na koja me zove.

Počela je padati kiša. Jedna za drugom, malene, tople kapi odzvanjaju na kamenu. Pustila sam da me umije. Volim kišu. Volim njen tihi glas koji šapuće kao najslađa uspavanka.

Nisam se sakrila od njenih mokrih dodira. Otrčala sam do moje ljuljaške i vinula se u zrak, kao neka ptica željna neba, slobodna, zaigrana oblacima.

Svijet je, opet, postao lijep, dobar, čudesan.

     (Jagoda Iličić, Vanilla, med i suncokreti, Nova Poetika Beograd, 2013.)