Brzina

Brzina ili putevima po Bosni

Eh, moja Sandra Bullock! Jučer sam sto puta pomislila na tebe.

Sjedim ja tako na prvom mjestu iza vozača i putujem u Čelić. Obično ne sjedim na tom mjestu ali je ova "setovacija" bila ekstremna. Autobus se pokvario i svi su drugi putnici odustali, obje studentice i neki odlučni čovjek koji se već na Planama snašao, uskočio u neki autobus koji je vozio prema Tuzli.

Autobus se kreće brzinom od trideset kilometara na sat uz strpljivog vozača koji ga zaustavlja svakih deset minuta i pokušava zakačiti nešto što majstor tog jutra zakačio nije. Oko nas jure kamioni, automobili, trube, pokazuju rukama ali, bosanska je upornost na dobrom glasu. Kamenog lica zagledanog u daljine magistralnog puta, bez riječi, vozimo se dalje.

Odjednom, ispred nas traktor.

- Skloni se majmune!- viče vozač.

- Znala sam da su kočnice!- potvrđujem sama sebi a onda uhvatim sebe kako vičem i ja

- Skloni se, (pa malo tiše) majmune. Sramota je vikati na u sredstvima javnog prijevoza, pogotovo ako si pedagoški radnik čak i ako tom vozilu ne rade kočnice.

Stižemo u Srebrenik.

- Hoće li poslati ispravan autobus?- pitam ja oprezno jer je vozač na rubu živaca. Ruke su mu crne od ulja a torba s ključevima odmah do sjedišta.

- Hoće!- kaže on kratko.

Zaustavljanje. Opet.

Grabim moj telefon i tražim broj putničke agencije.

- Znate li vi da mene djeca čekaju u Čeliću?!- vrištim u slušalicu nekoj mladoj osobi koja mi objašnjava da je krenuo drugi autobus iz Tuzle.

- Stići će za petnaest minuta!- kaže ona meni.

- Imate i helikoptere u voznom parku?- pitam razdraženo. Za petnaest minuta od Tuzle do Srebrenika možeš stići samo u mislima. Nikako u realnom vremenu.Dajte mi broj vašeg direktora.

O tom razgovoru neću mnogo. Opet se potegla riječ majmun s obje strane i u oba roda. Čuj, izađi pa nađi drugi autobus!

- Ja u Čelić stići moram!- govorim ja i u toj se rečenici nazire nešto od maršalovog tona kad je Prozor morao pasti.

Slijedi niz telefonskih razgovora između vozača i nekog u znatno prigušenoj formi.

Sada slijedi ljepši dio priče. Na idućoj benzinskoj čeka kombi i to ispravnih kočnica. Vozač kratko pita:

-Gdje trebate? Kakva vas to djeca čekaju?

Objašnjavam kako pišem za djecu i kako žurim na susret koji dogovaramo mjesecima.

Kombi leti preko puteva koji zaobilaze stanice.

- Gdje da im kažem da me čekaju?- pitam.

- Ja ću vas odvesti do biblioteke!- kaže on i nastavlja voziti bez komentara.

I tako stižem na vrijeme.Izlazim u nekom polusvjesnom stanju i zahvaljujem vozaču. Stvarno me dovezao do ulaza biblioteke. Podne je. Kako smo i dogovorili. Moje divne domaćice u čudu.

- Kako stigoste tako brzo?- pitaju. 

Sve smo vrijeme bile na vezi, po njihovim proračunima nikako nisam mogla stići prije jedan.

Dolaze dječica, na stolu svježe jagode.

Prvi razredi. Slušaju priče. Radost je pričati priče djeci kada ona u tome uživaju.

Na povratku me dočekala kiša.

- Kakav dan!- govorim sva mokra mom sinu i pružam mu vrećicu s jagodama.

Eh, moja Sandra, drugo je kad ti scenarij napišu a drugo kad u njega upadneš.

"Sve će biti dobro na kraju. Ako nije dobro onda nije kraj". 

Jutros zobam jagode, kašljucam i pišem novu priču uz postojeće o smaku svijeta.

- To samo kod nas ima!- kaže jedna od onih studentica dok se još vozila s nama.

I ima. Dobrih dana, loših dana i dana u kojima je sve udrobljeno.

Važno je vratiti se sretan svojoj kući!