Arči, kralj u našem kvartu

Arči i zvijezde

(Sjedi Arči! -kaže vlasnik ogromnog psa. Arči me gleda svilenim očima umetnutim u veliku, čupavu glavu kako, u širokom luku, obilazim mjesto na kome se igra. Izgleda kao neki veliki,dobroćudni medo).

Ponekad, kasno u noć
Arči laje na zvijezde i cvili, cvili, zavija.
Čini se da, odjednom, iz njega progovori neko biće
kome se ne može reći - Sjedi!
Polarna svjetlost počne se igrati na nekom nebu u koje gleda,
u glasu mu se nazire očaj
za stijenama, snijegom i planinskim travama
a onda, u duetu, mukli pjev haskija iz susjednog kvarta
prizove sjenke sibirskih tajgi.

Tužna je pjesma što odmiče prema zvijezdama
kao divlji, mali vuk, zvijer što slijedi trag u snijegu.
Usamljeni, osakaćeni za šume, doline,
osiromašeni za miris krvi i trag plijena u bijegu,
Arči i njegov drugar pjevaju pjesmu o nečemu
što nikada nisu okusili a bliže im je od svega na svijetu.

Pidžama mi postane tijesna,
soba me zarobi,
zidovi se primaknu kao da osluškuju moj dah
strop se odjednom spusti tik do mog lica.
Osjetim i sama zov nečega što je disalo u sjeni dubokih šuma
radovalo se kiši, jutrima
osjećalo vjetar, sunce i snijeg na koži.

Cijele noći Arči zove vrijeme
što je kao talog poleglo na dnu naših kostiju.
Tako smo daleko od planina,
vitkih stabala ogoljenih breza,
tako smo daleko sami od sebe,
jedni od drugih, od svakog smisla.

Objašnjavamo zašto je važno grliti, voljeti, voditi ljubav,
Objašnjavamo sve što je nekada na svijet dolazilo s nama
Mumificiramo tijela ne bi li dočekala vječnost
u gradovima bez milosti.

Dio po dio mog bića Arčijeva pjesma svlači s moje potke
u noći koja nikako da prođe
Sve te zvijezde sručile su se odjednom u moje misli
kao neka srebrna pošast
Treba mi svjež dah s borova iz drevne šume
U mislima, bosa mu se prikradam,
grlim njegovu veliku, pametnu glavu,
uranjam mu lice u krzno
i onda zajedno pjevamo
tužnu uspavanku svijeta.

                                                        ( Iz neobjavljene zbirke pjesama Arči i zvijezde)